Među učenim, kulturno i društveno zauzetim hrvatskim franjevcima prošloga stoljeća važno mjesto pripada misliocu i piscu te misionaru među Hrvatima u SAD-u Vendelinu Vasilju.
Rođen je 27. svibnja 1909. u Međugorju, kršten imenom Franjo. Nakon pučke škole u Međugorju gimnaziju je završio na Širokom Brijegu, a u Franjevački red stupio je 1926. na Humcu, primivši ime Vendelin. Nakon završenoga teološkoga studija na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru zaređen je 1932. za svećenika. Godine 1933. otišao je na poslijediplomski studij u Pariz, gdje je uspješno stekao dva doktorata, iz prava o Trećem redu sv. Franje i iz sociologije o boljševičkom ateizmu. U vrijeme boravka u Parizu bio je dušobrižnik za Hrvate i družio se s poznatim političarima u radu protiv diktature kralja Aleksandra. Tada je napisao i knjigu na francuskom jeziku »Diktatura kralja Aleksandra«. Godine 1938. vratio se u svoju Provinciju, gdje je obavljao službu profesora na teološkom učilištu u Mostaru, a istodobno bio tajnik mostarskoga biskupa Alojzija Mišića. U to vrijeme ponovno počinje izlaziti mjesečnik »Kršćanska obitelj«, kojemu je on urednik do 1944. U Mostaru je osnovao društvo rudara i društvo za katoličku mladež »Vojska svetog Ante«. Bio je aktivan u »Napretku«.
U veljači 1945. godine otišao je u Zagreb i ondje se brinuo za izbjeglice. Iz Zagreba je 7. svibnja 1945. bolničkim vlakom, pod zapovjedništvom pukovnika liječnika dr. Šime Cvitanovića, još jednoga »domagojca« kojega će poslije partizani ubiti, pratio petstotinjak bolesnika koji su se povlačili iz Zagreba, među kojima je bilo civila i svećenika. No dospio je u partizansko zarobljeništvo. Bio je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine uskrate svih građanskih prava, ali iz Maribora je pobjegao u Austriju i Italiju. Bio je svjedok masovnih ubojstava u Teznu, o čemu je, došavši u Rim u listopadu 1945., ostavio pisano svjedočanstvo. U travnju 1946. s fra Vjekoslavom Bambirom na malom poluteretnom brodu stigao je u SAD. Nakon kratkoga boravka u Chicagu 1948. otišao je u župu sv. Marije u Steeltonu. Sljedeće godine imenovan je poglavarom (komisarom) Uprave Komisarijata hrvatskih franjevaca u Americi, koju je obnašao do 1952., kada je postao gvardijanom novoosnovanoga samostana sv. Ante u Chicagu, a potom je ponovno od 1961. do 1967. bio urednik »Hrvatskoga katoličkoga glasnika«, od 1962. do 1967. i »Hrvatskoga kalendara«. Neko vrijeme bio je direktorom svih franjevačkih izdanja. Pod njegovim vodstvom kupljene su dvije franjevačke rezidencije: u Bevaer Fallsu i Gulf Breezeu. Zatim je pastoralno djelovao u hrvatskim župama Srca Isusova u Milwaukeeju, sv. Augustina u West Allisu te Srca Isusova u Chicagu, gdje je i preminuo 2. siječnja 1971. Pokopan je na groblju Holy Sepulchre u Chicagu.
Prije i tijekom rata pisao je u »Luči«, almanahu »Stopama otaca«, »Hrvatskom narodu«, »Kalendaru sv. Ante«. Dok je bio u Mostaru, kao urednik biblioteke »Savremena pitanja – vjersko-znanstvene razprave za naobražene krugove«, objavio je knjigu »Filozofija komunizma«, što je, primjerice, uz pionirsko djelo Josipa Gunčevića »Komunizam. Što je? Što nosi?« (1920.) i knjigu Dominika Barača »Socijalna filozofija boljševizma« (1944.), važna filozofska studija o komunizmu na hrvatskom jeziku. Svezak »Komunizam i obitelj«, iako otisnut 1945., nije izišao. U Chicagu je 1950. objavio »Život Bl. Djevice Marije« te novu, veću studiju »Komunizam i vjera«.
U svojoj kritici komunizma Vasilj polazi usporedo od kršćanske i komunističke literature, nastojeći proniknuti u krajnji izvor komunizma. A on je zapravo u permanentnom odbijanju svijeta da prihvati kršćanstvo, dok, s druge strane, »Crkva nema sile da ikome nametne svoj program, niti to hoće«, pa se najveći otklon od nje javlja upravo na kraju srednjovjekovne »teocentrične civilizacije«. Promjenama u socijalnoj bazi, na koje Crkva nije na vrijeme odgovorila, proces rastakanja te civilizacije sve se više ubrzavao, a kulminirao je u pojavi komunizma kao potpunoga političkoga otklona od nje. Ono što je prije bila samo a(nti)kršćanska filozofija ovoga ili onoga smjera, s komunizmom smjera postati te napokon postaje politička odnosno društvena praksa. Smatra da su marksisti prilično uvjerljivo detektirali proturječja bolesti kapitalizma, ali su propisani lijekovi samo pogoršali stanje, pri čemu je ateizam najgori među njima jer je socijalna načela i ciljeve lišio utemeljenja u Bogu. Kao i drugi naši katolički mislioci, uočava i ističe da komunizam nije »ruska pojava«, nego je kao »otrovna gljiva europskog zapada izbačena na rusko bunište, gdje je našla neobično tlo za umnoženje«. Isto tako, poput drugih naših katoličkih intelektualaca (npr. S. T. Poglajen, K. Rimarić Volinski), ističe da se »totalitarizmi razlikuju samo prividno po riječima, jer kod komunizma ljudi pojedinci moraju se žrtvovati napretku radničke klase, kod fašizma napretku fašističke države, a kod nacionalsocijalizma napretku nordijske rase«.
Zaključno, imamo pred sobom nezaobilazan doprinos hrvatskoj katoličkoj filozofskoj publicistici, koju tek treba pravo otkriti i vrjednovati.
