IZOSTAVLJEN U HRVATSKOM FRANJEVAČKOM BIOGRAFSKOM LEKSIKONU Fra Serafin Mičić – pjesnik vigilija

Na grobu Miroslava Bulešića u Lanišću 1951. godine: Petar Matijašić, pater Serafin Mičić, tadašnji biskup Dragutin Nežić, budući biskup Antun Bogetić i Josip Matijašić

Plodnoj generaciji katoličkih književnika rođenih između 1910. i 1915. – u kojoj su Mate Meštrović, Josip Velebit, Branko Klarić, Vinko Kos, Rajmund Kupareo, Aleksa Kokić, Predrag i Lucijan Kordić, Ante Jakšić, Janko Bubalo… – pripada i samozatajni franjevac Serafin Mičić.

Rođen je u Puntamiki kod Zadra 16. rujna 1913., kršten imenom Šime. U Red manje braće franjevaca trećoredaca Provincije sv. Jeronima stupio je na otoku Galovcu (Školjiću) kod Preka 1924., gdje je pohađao klasičnu gimnaziju. Studij teologije završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a za svećenika ga je 1937. u Zagrebu zaredio nadbiskup bl. Alojzije Stepinac. Kao učitelj djelovao je na Školjiću, u Herceg-Novom, Zagrebu i Ogulinu, gdje je bio i direktor internata. U pazinskom sjemeništu bio je nastavnik od 1950. do 1968., a od 1955. do 1965. predavao je na tamošnjoj Višoj, poslije Visokoj teološkoj školi. Od 1968. do smrti živio je u samostanu sv. Mihovila u Zadru, gdje je umro 22. studenoga 2002.

Bez bilješke u leksikonu

Zanimljivo je da bilješke o njemu nema u Hrvatskom franjevačkom biografskom leksikonu. I uopće se o njemu do sada vrlo malo pisalo, pa i u prikazima katoličke lirike, iako je »Mičić dobro razumljiv u sklopu autora katoličke orijentacije kao što su Sida Košutić, Jeronim Korner, Ivo Lendić, Branko Klarić, Aleksa Kokić i Ante Jakšić, blizak mladom Nikoli Šopu« (J. Lisac).

Prve pjesme, koliko je moguće razvidjeti, objavio u »Luči« i »Hrvatskoj prosvjeti« 1935., većinom pod pseudonimom Ljubo Zordan (zanimljivo je da ga kataloga Leksikografskoga zavoda, inače prilično pouzdan, vodi kao posebno ime, a ne pseudonim!?), a zatim i u »Hrvatskoj straži«, »Hrvatskom ženskom listu«, »Hrvatskoj smotri«, »Spremnosti«, »Književnom tjedniku«, »Gospinoj krunici«, »Hrvatskom narodu«, »Viestniku Počastne straže Srdca Isusova«, »Kalendaru sv. Ante« i dr., a nakon rata najviše u »Maruliću«. Prvu Zbirku »Aureole« objavio je 1942., a »Zvjezdane vigilije« tek 1982.

Serafin Mičić, kao pripadnik ponajboljega hrvatskoga pjesničkoga naraštaja, dao je opus smirene i tihe intonacije, proizašle iz duhovnoga ozračja franjevačke poniznosti i evanđeoskoga ideala ljubavi prema čovjeku.

Njegovo je pjesništvo obilježeno eshatološkim proplamsajima, koje povezuje »s impresionističkom percepcijom prirode, u kojoj otkriva tragove Božje nazočnosti i svjetlo ljepote«. »Mičić je pjesnik smirene i tihe intonacije, proizašle iz duhovnoga ozračja franjevačke poniznosti i evanđeoskoga ideala ljubavi prema čovjeku…« (N. Mihanović). Religiozne motive često povezuje sa socijalnima, s motivom svećeništva ili domoljubnim naglascima, primjerice u pjesmi »Raspelo na žalu«: »Dok ovdje patiš od soli i vjetra / te od psovke ribareve smjele, / koja ti kljuje i srce i jetra, / sjećam se s Tobom Betanije bijele; / sjećam se Petra i Magdale čiste, / nagnutih lađa i riba bez broja, / sjećam se s tugom, milosrdni Kriste, / jer ovo žalo Hrvatska je moja…«.

Prisutna i franjevska motivika

U pjesmi »Plač starog ribara« narativno snažno, ali toplo izriče egzistencijalnu zebnju čovjeka od mora: »Kako je to teško posli šezdeset godin muke i truda / spat u katramanoj provi zapušćene gajete; / isti ono ča drugimi ostane, dojti na red kad su svi već siti, i meju svojimi prosjak biti. // Celi život provest ka galeb na krugu i mareti, / ure i ure vozit kroz najžešće bure i gusti daž, / a u vrime, kad bi za grihe na iljad očenašov izmolija, / ne imat ni teplog zida, na kog bi smrznuti kosti naslonija. // Spat noći i noći na provi vrh mokrih konopov, s feralon u ruki, / i bit vajk u strahu, da rad kuntrabande ne izgubiš brod, / samo da sinu moreš do Merik platit vijaz, / ki sad ne zna za muku ča je tekla niz očev obraz… // Nedilje i nedilje bit prez Mise i ne čuti zvona Božjeg, / misto riči Jevandjelja i lipog kantanja slušat grube beštime, / a sad ne moći sesti kraj plovana, u veli banak prid oltaron, / neg s dicon stat po bandi, zaklonjen bandiron i pitaron. // Bit gladan i žedan ka niko na ton svitu, / ložit boncin lišćen na dvi stine krajen puta / sve iz škrbi za svoj komin i svoju katridu, / a denas ležat na mokroj daski i sidit na mrzlon zidu…« Čakvaština je to zadarskoga podneblja, kojom je napisao dio svojega opusa.

Dakako, u njegovu je pjesništvu prisutna i franjevska motivika, primjerice u pjesmi »Franjinim stopama«: »Skrstimo ruke na ganuta prsa / i pođimo, o braćo, raskajano / stazama tihim kraj mirisna trsa / u drevni Asiz, u naš San Damiano….«

Rado recitiran na svećeničkim ređenjima

Autor je pjesničkoga »Križnoga puta«, a sastavio je i ciklus »Raspela«. Tako u drugome, »U šikarju«, pjeva: »Izgubio se put od vlažnoga pijeska / što k tebi se vero po šikarju plavu, / presušio potok ispod gustih lijeska, / u kome si gledo svoju znojnu glavu. // U proljeće, možda, janje će ti doći / te zečić il srna, leptir sa slavujem, / ali nikad nitko neće ovud proći / na magarcu mirnu sa vinom i uljem.«

Neke su mu pjesme objavljene u antologijama duhovne lirike, neke uglazbljene (»Kriste, hvala Ti!«, »Jaganjče Božji«), a pjesma »Svećeniče, gdje si?« rado se recitira na svećeničkim ređenjima. Skroman i ljubazan, samozatajan, ne tražeći priznanja, ostavo je svijetao ljudski i pjesnički trag.

IZVORGlas Koncila br. 5/2017.
Prethodni članakKOLIKI JE UTJECAJ OKOLINE? Tko je u istini sposoban je voditi i drugoga
Sljedeći članakROMKINJA HAJRIJA PRAVEDNICA MEĐU NARODIMA Baka joj je povjerila tek rođenu djevojčicu