Čitao sam o problemima koji se u Belgiji javljaju s mogućnošću ispisa iz Katoličke Crkve, zbog toga što Crkva uči da onaj tko je jednom kršten, zauvijek je kršten. Kako onda funkcionira ispisivanje iz Crkve u tom slučaju?
Čitatelj
Prema službenim podatcima u Belgiji je posljednjih godina veći broj vjernika tražio da ih se »izbriše« iz matice krštenih, to jest izrazili su želju da više ne budu članovi Katoličke Crkve. Neki Crkvu napuštaju, to jest nisu praktični vjernici, a da o tome ne obavijeste nikoga, pa njihov odlazak nije ni zabilježen. No ono što kršteni vjernici ne mogu promijeniti jest krsni biljeg, to jest sakrament krštenja koji se ne može izbrisati napuštanjem Katoličke Crkve. U kasnijoj se pastoralnoj praksi takva odluka može pokazati itekako pogrješnom, posebno kada je riječ o sprovodima s katoličkim obredom, to jest kada obitelj moli svećenika da pokopa njihova preminuloga. Crkveni pravnik dr. Josip Šalković piše da toga ima i u hrvatskoj stvarnosti pa tumači: »U hrvatskoj se suvremenosti, u crkvenoj i društvenoj stvarnosti o vjeri nerijetko govori iz neznanja i na iskrivljen način, a u nekim pojedinačnim slučajevima i s ciljem napuštanja Crkve ili odbacivanja vjere. Župnici, župni vikari, kapelani, djelatnici biskupijskih kurija, vršeći povjerenu crkvenu službu, susreću se s vjernicima koji u različitim prigodama i načinima (usmeno i pisano) očituju volju kidanja veza punoga zajedništva s Crkvom, npr. izjavljuju da više nemaju vjeru Crkve i da ‘napuštaju Crkvu’, traže ‘ispis iz Crkve’, ‘brisanje iz matice krštenih’, ‘izdavanje potvrde da nisu članovi Katoličke Crkve’ i sl. Takva i slična očitovanja i izjave ne znače da je odmah došlo do prekida punog zajedništva s Crkvom ili formalnog čina otpada od Katoličke Crkve ili počinjenja kažnjiva djela otpada od vjere (ili krivovjerja ili raskola). Svaki pojedinačni slučaj, izjavu, zahtjev treba procjenjivati zasebno, a procjenjivati ga može jedino mjerodavna crkvena vlast u skladu s kanonskim odredbama«, a to vrijedi i za belgijske vjernike.
U našoj župi svećenik nam kaže da slobodno tijekom molitve Očenaša i mi držimo raširene ruke, kao i on. Sada neki dignu ruke, drugi ne. Koji je ispravan molitveni stav tijekom te molitve na misi?
G. K.
Da ne duljimo: ono što Vam predlaže Vaš svećenik njegova je osobna odluka ili tako tumači br. 152 Opće uredbe Rimskoga misala. No Opća uredba u tom je pogledu, barem nama, sasvim jasna: »Nakon euharistijske molitve svećenik sklopljenih ruku izgovori poziv na Molitvu Gospodnju koju zatim, skupa s narodom, moli raširenih ruku« (br. 152). Subjekt u toj rečenici je svećenik – on moli raširenih ruku, a ne narod – narod mu se pridružuje u molitvi Očenaša. Potvrđuje to i broj 237 koji kaže: »Zatim glavni slavitelj sklopljenih ruku upućuje poziv na Molitvu Gospodnju, a onda raširenih ruku zajedno s ostalim suslaviteljima, koji također rašire ruke, i s narodom, moli Molitvu Gospodnju.« Zaključit ćemo: da se u Općoj uredbi htjelo reći da i vjernici trebaju raširiti ruke, to bi se i napisalo.
