Među brojnima što su nakon Drugoga svjetskoga rata napustili domovinu, kulturnim se radom u inozemstvu u kršćanskom duhu istaknuo i Ante Tonko Gazzari, rodom iz stare hvarske plemićke obitelji Gazarovića.
Rođen je u Zadru 16. lipnja 1913. Pučku školu završio je na Molatu, klasičnu gimnaziju u šibenskom sjemeništu 1934., a slavistiku i poredbenu filologiju u Beogradu, gdje je boravio do 1939., neko vrijeme radeći kao asistent na Filozofskom fakultetu. Zatim je bio srednjoškolski profesor u Kninu. Rat ga je zatekao u vojnoj službi u mariborskoj Školi rezervnih časnika, pa se odmah nakon sloma stare Jugoslavije stavio na raspolaganje upravnim službama NDH. Vratio se u Šibenik i uskoro postao tajnikom velikoga župana Velike župe Bribir i Sidraga, te na tom položaju ostao do 1944., kada je bio postavljen za podžupana Velike župe Bribir. Djelovao je i pri Savezu hrvatskih privatnih namještenika.
Od mladih dana pripadao je »orlovima«, a kasnije »križarima«. Prve članke, pjesme i kraće prozne sastavke objavio je u listu šibenskih sjemeništaraca »Iskra«, u katoličkim križarskim časopisima »Križ«, »Nedjelja« i »Katolik« te u listovima »Omladina« i »Nova smena« (Beograd), gdje je objavio svoju prvu veću književnu studiju (G. Leopardi), za koju je bio nagrađen. Pjesme u zajedničkoj zbirci s Vojmirom Ćorićem »Preludij dviju duša« objavio je 1934.
Godine 1942. oženio se Nadom Kolačević, s kojom je imao dvije kćeri. Godine 1945. napustio je domovinu. Neko vrijeme proboravio je u Italiji, a 1947. (nekrolog u »Studia croatica« navodi 1948.) trajno se nastanio u Buenos Airesu. Ondje se odmah uključio u kulturni i vjerski život. Surađivao je u franjevačkom mjesečniku »Glas sv. Antuna«, koji je uređivao Ivo Lendić (članci su mu potpisani »tg« i ne treba ih pripisivati književniku Franji Trogrančiću). Objavljivao je zatim u glasilu hrvatskih franjevaca u Argentini »Ognjište«. U »Hrvatskoj reviji« je, uz nekoliko nekrologa, objavio studije o Ivi Lendiću, Viktoru Vidi i Srećku Karamanu, te o slikaru Žarku Šimatu, o kojem je pisao i u »Glasu sv. Antuna«, a napisao je i predgovor Šimatovoj knjizi »Ivan Meštrović« (1969). Surađivao je i u hrvatskom časopisu na španjolskom jeziku »Studia croatica«, čiji je bio također suutemeljitelj, i gdje je, uz više ocjena književnih djela, pisao o hrvatskim inkunabulama te je objavio studije o Ivi Lendiću i Nikoli Šopu. Pisao je i u »Slobodnoj riječi« te u čikaškoj »Danici«, što je uređivahu tamošnji franjevci.
Posebice se bavio pitanjima povijesti hrvatskoga jezika. Uz ostalo, u »Glasu sv. Antuna« objavio je 1950. oveći članak »Samobitnost hrvatskog jezika i književnosti«, u kojem se suprotstavio tada vladajućemu jezičnomu unitarizmu u Jugoslaviji. U povodu »Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika« tiskao je s Ivanom Porićem brošuru »U obranu hrvatskoga jezika« 1967. Sa Zvonimirom Fržopom i Perom Tutavcem uređivao je neko vrijeme u Buenos Airesu list »Svitlenik« (povremenik između 1968. i 1983.), koji se zauzimao za obnovu ikavice kao govorne osnove književnoga jezika. S Tutavcem je surađivao i u nekim drugim izdanjima.
Sudjelovao je 1959. u osnutku Male škole u Jose Ingenierosu (sjedište Hrvatskoga franjevačkoga komisarijata Prečistoga Srca Marijina za Južnu Ameriku) za djecu hrvatskih doseljenika, djelujući u njoj sve do smrti. Bio je djelatan u Društvu hrvatskih katoličkih intelektualaca te kao član Hrvatskoga narodnoga vijeća. Organizirao je i vodio recitacije u različitim prigodama, a često je javno nastupao kao predavač. Budući da je osobno poznavao vođe hrvatskoga orlovstva i križarstva dr. Ivan Merza i dr. Ivana Protulipca, držao je predavanja o njima.
No najveće zasluge ima kao suutemeljitelj Hrvatsko-argentinskoga kulturnoga kluba 1956., kojemu je u dva navrata, ukupno osamnaest godina, bio predsjednikom. Riječ je o utjecajnoj i zaslužnoj političko-kulturnoj ustanovi Hrvata u Buenos Airesu, koje je zadaća bila njegovati hrvatski kulturni život i povezivati se s argentinskim društvom, političkim i kulturnim predstavnicima i medijima radi promicanja težnje hrvatskoga naroda za uspostavom svoje neovisne, suverene države. »…svojim pomirljivim nastupom, nenametljivim načinom međusobnog odnosa, superiornom vizijom, koja nadmašuju dnevne sukobe i razmirice i prelazi preko brojnih ljudskih slabosti, neumornim radom i vještom taktikom uspio je provesti ovu hrvatsku ustanovu kroz bure i oluje. (…) On je zapravo bio spiritus movens, neugasivi motor spomenutog kluba, premda tjelesno krhak i ‘slab’, ali obdaren neslomivom poetskom fibrom, koja poput ljubavi može pokretati brda i doline.« (B. Kadić). Brojne vijesti o Gazzarijevu radu u Klubu i radu Kluba u cjelini objavila je »Studia croatica«.
Umro je 14. lipnja 1987. u Buenos Airesu, gdje je i pokopan. Iz domovine ponijevši duhovna nadahnuća orlovstva i križarstva, bio je neumorni promicatelj hrvatske kulture u Argentini. Bilo bi vrijedno njegove vrijedne studije usveščati i popratiti kritičkim pogovorom.
