ANTE SIRONIĆ – SVEĆENIK, NOVINAR, KNJIŽEVNIK »Izraziti antifašist iredentist«

Ante Sironić

Ima ljudi koji nam nekako »prođu ispod radara«, nezamijećeni, premda to svojim životom i djelima ne zaslužuju. Može se to reći i za Antu Sironića, svećenika književnika, novinara i urednika.

Rođen je u srcu hrvatske Istre, u Trvižu kod Pazina 1915. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i na Sušaku, gdje je maturirao na Državnoj realnoj gimnaziji. Bogoslovlje je studirao u Senju od 1936. do 1940., kada je zaređen. Prvo službuje kao kapelan na Jelenju, potom kao župnik u Sušačkoj Dragi te naposljetku na Trsatu od 1984. do 1991.

Mnogostruko spisateljski i urednički zauzet, posebice je feljtonima i reportažama zavrijedio spomen u leksikonu katoličkih kulturnih radnika.

U mladosti je postao član Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Domagoj«, koji je, kako je napisao, »nosio u sebi hrvatsku misao, hrvatsku samobitnost, koju je obilježavala slobodna Hrvatska«. Njegovo hrvatstvo nije moglo promaknuti talijanskim fašistima, koji su ga 29. studenoga 1941. priveli u riječki zatvor, da bi uskoro bio prebačen u zatvor »Carceri giudiziarie« u Veneciji, s karakteristikom »izraziti antifašist iredentist«. Pušten je 7. siječnja 1942. i vraćen u Rijeku. Ostavio je svjedočanstvo talijanskoga fašističkoga zločina u Podhumu 1942., zapisavši: »Snivajte, dragi naši, vječni san u Bogu, na rubu pjeskovitog Polja, okruženi zidom, koji kao da vas želi sačuvati od budućih zala.« Uz pastoralni rad, predavao je nakon rata petnaestak godina književnost na srednjoj klasičnoj školi biskupskoga i salezijanskoga Sjemeništa u Rijeci. Umro je 15. ožujka 1996. i pokopan je na Trsatu.

Pisati je započeo već kao srednjoškolac u »Luči« i sušačkoj »Istini«, koju je uređivao svećenik, književnik i novinar Josip Blažina Jožčenko, a zatim je pjesme, crtice, kritike i feljtone objavljivao u »Hrvatskoj straži« (dnevniku i tjedniku), »Kalendaru Gospine krunice«, »Gospinoj krunici«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Katoličkom listu«, »Danici« i »Marijinu Trsatu«. Kada su 1963. počela izlaziti »Bakarska zvona«, mjesečnik za kršćansku kulturu, bio je suradnik njihova urednika don Josipa Šojata, a nakon što su ona 1981. prerasla u »Zvona« postao je njihov urednik do smrti. Ondje je objavljivao svoje čuvene reportaže prošavši sve župe Riječke metropolije, ali i s putovanja diljem Europe. Volio se potpisivati pseudonimom »Proleter«.

Sastavio je pjesnički križni put »Uspon na brdo« 1982., uz crteže fra Ambroza Testena, posebice zanimljiv po tome što je u njemu uz Kristovu muku tematizirao muke nerođena djeteta, te prozni križni put pod istim naslovom 1980. Na svoj feljtonistički način napisao je i 1966. tiskao »Život Isusov u pedeset ogledala«, temeljen na vlastitu doživljaju četvorice evanđelista: »Velika književna četvorica su siguran i nepresušiv izvor, koji ključa toplo i zdravo kao toplice, i liječi sve moguće duševne reume i paralize. (…) Liječenje u tim toplicama je jeftino, lako i pristupačno, pa svatko s malo dobre volje može do njih.« Godine 1988. objavio je knjigu »Neumorni radnik: Josip Pavlišić, nadbiskup riječko-senjski i metropolit riječki: zlatomisnik 1938-1988«, a 1992. zbirku od dvadeset feljtona »U sjeni Trsatskog zvonika«, donijevši razne događaje i zgode vezane za svetište. Posebno su zanimljive knjige njegovih memoarskih feljtona »Odjeci života« 1994. i »Susreti« 1996., u kojim je novinarskim stilom opisao zanimljivosti iz svojega života, među ostalim i sjećanja iz mladenačkih dana kada je kao domagojac sudjelovao u kulturnim gibanjima Hrvatskoga katoličkoga pokreta. Opisao je svoju suradnju s urednicima tjednika »Hrvatske straže« Augustinom Juretićem i Vladimirom Sironićem, zatim svoje uzničke dane, hodočašća i uredničke dane u »Zvonima«.

Napisao je i veći broj pjesama, među ostalim prigodnu »Himnu Župe svetoj Tereziji od Djeteta Isusa«:

»Lisieux u noćnu tonuo boju,
Karmelom tiho šetao san.
Anđeli sestru pratili svoju,
Divni u Božji, presveti stan.
O, naša nado, naš budi spas,
Svetice ruža, moli za nas!
Srebrnom cestom, Tereza mala,
Stigla je Ocu blistav u sjaj.
Vesela pred njim ona je stala,
Primila plaću: blaženi raj.
O, naša nado, naš budi spas…
Ostali nismo sami u doli,
S visina kaže sveti put svoj.
Latice sipa, tko joj se moli
Sretno da svrši životni boj.
O, naša nado, naš budi spas…
Vežica tvoja, Terezo mala,
Slavi te smjerno godinama već.
Čuvaj je, štiti, Kristu je vodi
Dok bude traj’o žića nam vijek.
O, naša nado, naš budi spas…«

U sličnu je tonu »Crekvina u Kastvu«:

»Omeđeni prostor na rubu Loze,
Nad Kvarnerom, u gradu se diže.
Odasvud kamenje teško voze,
jer time žele bit Bogu bliže.
Hram Božji raste i resi ga krov,
već redaju se brojni oltari.
U sjaju sunca se blista Dom nov,
Kite ga majstori mladi, stari. (…)
Danju šuti zgrada Uznesenja,
noću njom romone – očenaši.
Bratovštine mole ushićenja,
vode ih popovi glagoljaši.«

Mnoge su mu pjesme prožete nostalgičnim sjećanjem na djetinjstvo.

Mnogostruko spisateljski i urednički zauzet, posebice je feljtonima i reportažama zavrijedio spomen u leksikonu katoličkih kulturnih radnika.

IZVORGlas Koncila br. 14/2018.
Prethodni članakPRED BOŽJIM I LJUDSKIM MILOSRĐEM Nije li i majka kao dijete?
Sljedeći članakDRAMA »BRAILLEVO SRCE« Srcem se najbolje vidi