PRVI AKADEMSKI SLIKAR MEĐU HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA Mirko Ćosić – »srce koje se znalo svemu diviti«

fra Mirko Ćosić

To što je i među redovnicima, osim književnih i glazbenih, uvijek bilo i likovnih talenata, nije nova stvar, no život i rad fra Mirka Ćosića ipak ima osobitu crtu – bio je prvi akademski slikar franjevac i uopće prvi akademski slikar iz zapadne Hercegovine.

Rođen je u Buhovu, tada župa Rasno, 15. srpnja 1903., kršten imenom Ilija. Pučku školu pohađao je u Rasnu, a 1917. došao je u franjevačko sjemenište i Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. U 7. razredu gimnazije ušao je u novicijat Hercegovačke franjevačke provincije na Humcu, primivši ime Mirko. Nakon mature 1927. došao je u Mostar na Franjevačku bogosloviju. Za svećenika je zaređen u Mostaru 1929. Studij bogoslovije nastavio je u Strasbourgu do 1931., a iste godine provincijal mu je napisao: »Ovim Vam naređujemo da se odmah, još u ovom semestru, upišete na tamošnju umjetničku školu i da se pripravljate za učitelja crtanja na našoj gimnaziji na Š. Br. U isto vrijeme učite i upisujte, ako bude moguće i muziku, da mognete predavati i pjevanje«, s obvezom da nakon studija 12 godina predaje na gimnaziji. Nije naime na gimnaziji bilo spomenutih profesora, a fra Mirko je od mladosti pokazivao nadarenost i težnju slikati. On pak nije želio biti samo učitelj crtanja, nego umjetnik, pa je pohađao studij slikarstva 1931. – 1935. na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji u klasi prof. Vladimira Becića, s tim da je prije učio o slikarstvu u Strasbourgu i Münchenu. Godine 1935. došao je na širokobriješku gimnaziju i predavao crtanje i povijest umjetnosti.

Hercegovačka franjevačka provincija čuva njegov opus kao spomen na svoga prvoga školovanoga akademskoga slikara, a svake se godine u drugom mjestu održava Likovna kolonija »Fra Mirko Ćosić«.

Čudom je preživio partizanski pokolj širokobrijeških franjevaca u veljači 1945. jer je u to vrijeme bio izvan samostana. Od travnja do prosinca 1945. bio je gvardijan i župnik na Širokom Brijegu. No uskoro je uhićen, nakon čega je bio osuđen na 10 godina zatvora. Nakon mostarskoga zatvora završio je u zeničkom Kazneno-popravnom domu. Poslije izdržane kazne bio je neko vrijeme u Mostaru, pa na Humcu, onda opet 1953. u Mostaru, gdje je do 1955. bio samostanski vikar. Potom je otišao u Čapljinu, a od 1956. premješten je na Široki Brijeg, u maticu hercegovačkoga franjevaštva. Umro je 17. (prema drugom podatku 16.) srpnja 1967. u Mostaru, a pokopan je na Širokom Brijegu.

Slikao je u »bijelom mantilu«, kao »pravi slikar«. Fra Vendelin Karačić, koji je 2004. tiskao monografiju »Fra Mirko Ćosić«, navodi 81 njegovo očuvano djelo. Naime, nažalost, partizani su uništili mnoge njegove slike. Neke su pak spašene zahvaljujući fra Jozi Pejiću. Zanimljivo je da su mu u kaznionici u Zenici, u kojoj je »odležao« više od šest godina, povremeno dopuštali slikati.

Najstarija godina očuvanih djela je 1932., kada je naslikao »Studiju za vilu« (olovka i pastel), a posljednje djelo prema tom popisu je iz 1967. »Portret Dragice i Stipe Čuljka« (akvarel). Naslikao je oltarne pale u Rasnu i na Čerinu te dvije freske u staroj crkvi u Gorici nakon što se vratio iz zatvora 1956.: »Isus blagosliva djecu« i »Suze sina razmetnoga«. Tu su i drugi sakralni motivi (»Kamenovanje sv. Stjepana«, »Blaženi Nikola Tavelić«), portreti (»Autoportret«), krajolici i panorame (»Pogled na Široki Brijeg«, »Pogled s Brijega na Lišticu«), socijalni prizori (»Demećenje duvana«) i mrtva priroda (»Šipci«, »Mrtva priroda«, »Grožđe«). Slikao je u različitim tehnikama kao što su ulje na platnu, dosta često ulje na lesonitu, također akvarel, olovka i pastel. Imao je realističku tendenciju, ali isto tako i prepoznatljiv lirsko-ekspresivni ton. Njegova je umjetnost bila »uvijek ispunjena svjetlošću i toplinom južnjačkoga sunca i krša« (B. Čolak), a »njegovi pejzaži, kao i portreti, govore o njegovu karakteru i mirnom srcu, koje se znalo svemu diviti« (R. Jolić). Za života nije izlagao, a prva njegova samostalna izložba postavljena je 1986.

»Skromno smjerajući ljepotu prirodnoga svijeta prenijeti i ovjekovječiti vlastitim slikarskim trudom, fra Mirko Ćosić umjetnošću si je osigurao istaknuto mjesto. Pa i ako ta umjetnost ne pripada vrhunskim dostignućima i možda se nikada neće nalaziti u svjetski poznatim kolekcijama, ipak je valja cijeniti jer pokazuje početne korake u razvoju ideje i talenta čije plodove danas mnogo lakše nalazimo i ubiremo. Poput najstarijega djeteta, ovaj je hercegovački franjevac i slikar samotnjački probijao put, vrlo često oskudijevajući i sredstvima, ali ustrajući i ne odričući se mladenačkih snova i želja koje su – uz redovništvo – postale i životnim pozivom« (B. Čolak).

Hercegovačka franjevačka provincija čuva njegov opus kao spomen na svoga prvoga školovanoga akademskoga slikara, a svake godine održava se u drugom mjestu Likovna kolonija »Fra Mirko Ćosić«.

IZVORGlas Koncila br. 5/2019.
Prethodni članakPREMA ČEMU KATOLICI »NAMJEŠTAJU« SVOJ ŽIVOT? Čudo ustrajne molitve
Sljedeći članakFILM »ROMA« SA 10 NOMINACIJA ZA OSCARA Pogled na djetinjstvo