IZBORNIK HRVATSKE KOŠARKAŠKE REPREZENTACIJE VELJKO MRŠIĆ Davanje najboljega od sebe najveće je umijeće koje treba učiti mlade

Foto: Marin Tironi/PIXSELL | Veljko Mršić
Igra i zabava kroz šport trebale bi biti na prvom mjestu, a tek onda učenje vještina i hvatanje rezultata

Kada bi se svi hvalospjevi zapisani u čast športa pokušali sažeti u jednu riječ, ona bi bila – zajedništvo. Bez obzira na to govori li se o momčadskim ili individualnim disciplinama, ili o rekreativnoj ili profesionalnoj razini natjecanja, do cilja se ne može doći drugačije nego zajednički, dajući sebe za druge i dajući najbolje od sebe. U kulturi koja se sve više orijentira prema individualizmu i materijalizmu šport se za sve njezine boljke može činiti svojevrsnim lijekom, ali i jednim od najdjelotvornijih sredstava u odgoju i formiranju mladih. Dublje upoznavanje s upravo takvom dimenzijom športa bilo je motiv za razgovor s trenerom KK Zadra i izbornikom hrvatske košarkaške reprezentacije Veljkom Mršićem, koji je nakon trinaest godina u grad koji se ponosi Kalelargom i sloganom »Bog je stvorio čovika, a Zadar košarku« vratio trofej prvaka Hrvatske nakon neizvjesnoga finalnoga okršaja protiv KK Splita. U svijetu vrhunskoga športa trener Mršić živi više od tri desetljeća. Rođen je u Splitu 1971., podrijetlom iz Imotskoga, a prve ozbiljne košarkaške korake učinio je u Čapljini u dobi od petnaestak godina. Od zagrebačke »Cibone« preko litavskoga »Žalgirisa« sve do grčkoga »Olympiacosa«…

»Kada sam došao u Zagreb 1986. godine, mnogi vršnjaci s kojima sam tada trenirao nisu došli do razine vrhunskih košarkaša, ali su završili dobre škole i fakultete i danas se bave raznim poslovima, uspješni su ljudi«

I nije mu ovo prvi istup na stranicama našega lista jer je ranih devedesetih kao mladi športaš s čitateljima Glasa Koncila podijelo svoje vjerničko svjedočanstvo.

Igra, vještina, pa tek onda rezultat

Na pitanje zaboravlja li se danas na odgojnu ulogu športa Mršić odgovara: »Nažalost da. Kada sam došao u Zagreb 1986., mnogi vršnjaci s kojima sam tada trenirao nisu došli do razine vrhunskih košarkaša, ali su završili dobre škole i fakultete i danas se bave raznim poslovima, uspješni su ljudi. U momčadskim športovima mi treneri možda prečesto zaboravljamo na vrjednote na kojima bi se trebalo raditi u formativnim godinama jer čim djeca krenu u bavljenje športom, prerano se javlja fokus na rezultat i pitanje kako doći do njega. Manje se razmišlja o onome što je najvažnije, da se djeca kroz šport druže, zabavljaju, da nešto nauče iz toga.« Potvrđuju to i rezultati različitih istraživanja, nastavio je sugovornik, jer kada se djeca u dobi od desetak godina, ili ranije, počnu baviti športom, na popisu prioriteta su im druženje i zabava, iza njih vještine, a tek nakon toga rezultat. Mnogim je trenerima popis prioriteta obrnut, a djeca se u dvoranama i na igralištima trebaju zabavljati i igrati, umjesto da ih se zamara treninzima za rezultat. »Zato velik broj njih odustane, a zasigurno među njima ima onih koji kasnije mogu postati vrhunski športaši«, upozorio je hrvatski izbornik i dodao: »Ima puno onih koji žele šport i cilj trenera treba biti da, u našem konkretnom slučaju, dijete zavoli košarku i da ih treneri podučavaju najvećoj mogućoj ‘vještini’ koju dijete može usvojiti – da na svakom treningu daju sve od sebe. Ako to dobije u toj dobi, kasnije se može lako učiti sve ostalo.«

»Kult« košarke i dalje je snažan u Hrvatskoj

Mnogo se posljednjih godina spominju neuspjesi hrvatske košarkaške reprezentacije koja već više od dva desetljeća »posti« od medalja s velikih natjecanja. Spominju se i različite financijske teškoće domaćih klubova, među kojima su i velikani poput »Cibone«, »Splita« i »Zadra«, koji su osamdesetih i devedesetih »žarili i palili« Europom. No, smatra izbornik, razlozi za optimizam su mnogobrojni. Hrvatska je prema ljestvici organizacije FIBA još među desetak ili petnaestak najboljih momčadi na svijetu, a i utakmice koje su se na putu prema medaljama gubile često su se gubile za nekoliko poena razlike.

Da svemu treba ipak pristupati i s mjerom skromnosti misao je koja se može iščitati iz Mršićevih riječi: »Košarka je globalni šport i na svakom jačem natjecanju deset reprezentacija može uzeti medalju i one dolaze s tim ciljem. Nažalost samo su tri medalje… Treba nam samo malo više sreće, rada, zajedništva i više odricanja da bi sve te utakmice koje često gubimo za jednu ili dvije lopte počele ići na našu stranu«, smatra izbornik Mršić.

Ni »kult« košarke u Hrvatskoj nije oslabio, smatra sugovornik i pritom dodaje: »Često navratim do Kušlanove ulice u Zagrebu gdje je igralište Treće gimnazije i tamo svaki dan odrasli i djeca igraju ‘basket’. Uz one koji dolaze s nogometnim loptama, košarkaških lopti je najviše u rukama djece. Premda je NBA napravio i neke loše stvari za košarku, napravio je i puno dobra za taj šport. Danas svako dijete zna koje tenisice neki igrač nosi. Košarka je u nas zasigurno uz nogomet najpopularniji šport. I puno više djece danas trenira nego što je to bilo prije 30 godina jer prije i nije bilo mogućnosti treniranja u toj dobi.«

Prevelik utjecaj novca

Kada bi se govorilo o onom lošem što danas donosi najjača košarkaška liga NBA, komercijalizacija i prekomjerna orijentiranost na novac zasigurno bi bili jedni od problema. Primjerice, devedesetih, u eri velikoga Michaela Jordana, jedna ili dvije »zvijezde« gurale su naprijed čitavu momčad, a i njihovi ugovori bili su daleko »lakši«. Danas pak novac omogućava da se sastavi »momčad zvijezda«. Grupiranje najboljih u jednu ekipu zasigurno ne može ići u prilog natjecateljskomu duhu.

»To nije slučaj samo u NBA, događa se isto primjerice i s nogometom u Europi, gdje se s novcem može raditi što god, probijati sve realne cijene u dovođenju igrača… Sasvim je sigurno da su igrači preplaćeni, kako u nogometu tako i u košarci. NBA svake godine probija granice, tu je riječ o enormnim zaradama klubova. Primjerice, više od 7,5 milijardi dolara godišnji je prihod NBA lige. Njima nije problem, stoga, dovesti bilo kojega europskoga igrača. Oni imaju dvije godine da se snađu. Tko je dobar, ostaje, a tko ne, vraća se u Europu. Konkurencija je velika, možda komercijalizacija nije prava riječ, to je realnost, ali s tim se treba boriti usađivanjem pravih vrjednota«, smatra izbornik Mršić.

»Manje dolazi do izražaja kako su športaši uopće došli do svega, koliko je znoja, truda i rada iza toga. Veći je fokus na finalni proizvod, a manje na proces koji dovodi do njega«

Dražen Petrović itekako je utjecao i na Mršićevu košarkašku karijeru jer je u vrijeme svojih početaka u »Ciboni« imao puno prilika izbliza upoznati njegovu igračku »filozofiju«, vidjeti kako on i ostatak najveće generacije u povijesti Cibone svakodnevno naporno treniraju. Takva iskustva zasigurno mogu pomoći mladomu igraču da bude bolji kasnije. Danas toga nedostaje, smatra sugovornik, jer mnogi vrhunski igrači brzo odu u inozemne klubove, pa oni mlađi nemaju prilike učiti od njih. Isto tako mladi su, premda ih bez sumnje još privlače poznati športaši kao uzori, zbog naravi društvenih mreža previše fokusirani na njihov »lifestyle«, kako se športaši oblače, gdje izlaze, kakve automobile voze, a manje traže ono dublje… »Manje dolazi do izražaja kako su športaši uopće došli do svega, koliko je znoja, truda i rada iza toga. Veći je fokus na finalni proizvod, a manje na proces koji dovodi do njega«, istaknuo je izbornik Mršić.

»Hrvatski športaši uvijek su promovirali svoju zemlju«

U konačnici športaši ponekad mogu biti najbolji »diplomati« Hrvatske. »Športaši mogu biti veliki promotori svoje zemlje, osobito oni vrhunski koji na svjetskoj sceni pokazuju velike rezultate. Primjerice, kada Real Madrid osvoji Ligu prvaka, vidimo da se Luka Modrić zaogrne hrvatskom zastavom. Daj, Bože, da se to dogodi jednoga dana i u NBA ligi. Sve je to velika promocija«, smatra Veljko Mršić. Spomenuo je i primjer »hrvatske večeri« u NBA-u otprije godinu-dvije kada je 700 Hrvata bilo na utakmici »Toronto Raptorsa« i »Phoenix Sunsa«, za koje igra Dario Šarić. »Na velikom semaforu izmjenjivale su se slike Hrvatske i informacije o našoj zemlji, a na kraju se Šarić slikao sa svima. Oko 15 tisuća ljudi bilo je na utakmici, a ona je prenošena uživo i na televizijama.« Niz je primjera i iz devedesetih. Dražen Petrović i Stojko Vranković prosvjedovali su na početku Domovinskoga rata pred zgradom UN-a u New Yorku. Cibonaši su 1991. igrali utakmicu na Islandu i poslali su delegaciju športaša u islandski parlament iz kojega su, nakon razgovora, izišli s natpisima »Stop the war in Croatia«, prisjeća se Mršić, koji je u tome sudjelovao i osobno. »Puno je stvari u kojima športaši mogu promovirati svoju zemlju. Hrvatski športaši uvijek su to činili u prošlosti, a činit će tako i u budućnosti«, zaključio je izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije.

Dražen nikada nije jurio za novcem
Kada je riječ o športašima koji su u košarci živjeli i svjedočili prave vrjednote, nezaobilazan je Dražen Petrović. »Sjećam se jednoga razgovora s Draženom, kada se nakon prve sezone u NBA ligi vratio u Zagreb na ljeto. Tada je rekao da nije bio dovoljno dobar, da nije dovoljno fizički snažan, da ne može primiti loptu na treninzima… Rekao je da mora biti bolji. A prije odlaska u NBA bio je najbolji europski igrač, zabijao je u prosjeku 35 poena po utakmici. No on je mijenjao svoj stil igre i htio se i ondje dokazati kao jedan od najboljih igrača. Da mu je misao vodilja bila novac, rekao bi NBA-u: ‘Ma tko vas šljivi, vraćam se u Europu’ i zaradio više nego u Americi. No on nije bio takav, uvijek ga je vodila želja za natjecanjem, za potvrđivanjem. To su vrijednosti koje bi se trebale mladima usađivati u formativnim godinama«, izvukao je trener Mršić detalj iz vlastite riznice sjećanja na »košarkaškoga Mozarta«.

IZVORGlas Koncila br. 24/2021.
Prethodni članakPRVA FILMSKA PRILAGODBA SLAVNOGA TOLKIENOVA DJELA Problemi s prstenom
Sljedeći članakPROBUDITI ISUSA Molitva je pouzdanje koje ima veselo oko ispunjeno nadom, a ne gorčinom zbog Božje tišine