JOŠ ŽIVE TRADICIONALNI OBRTI IZRADE I KRPANJA RIBARSKIH MREŽA Uz strpljiv i pošten rad dolaze i rezultati

Snimio: I. Tašev | Svemir Meić Sidić
Svemir Meić Sidić: »Mreža kao sirovina izrađuje se isključivo strojno, one dolaze odasvud – iz Kine, ali najčešće iz Italije. Zahtjevan je to i kompleksan posao, nije to jednostavno kako se često misli: ‘Uzmi iglu, sjedni i šivaj ili krpaj.’ Ovaj posao traži mirnu ruku, smirenost.«

Iako je Hrvatska morska zemlja te se mnogi na obali bave ribarenjem, nema toliko osoba koje znaju pokrpati ili »uštimati« mrežu, koji se profesionalno bave ribolovnim alatima. Većinom to rade ribari, ali to tradicionalno zanimanje i danas je potrebno. Već 24 godine tim se poslom, kao jedan od rijetkih, bavi 58-godišnji Svemir Meić Sidić iz Jezera s otoka Murtera, vlasnik obrta »Barba i barba« u kojem rade još tri zaposlenika, među njima i njegov najstariji sin Marko. Iako je Meić Sidić po struci elektroinstalater, život ga nije odveo u tom smjeru, nego je – budući da živi u malenom ribarskom mjestu – često bio na povlačnoj ribarskoj mreži koći. Tako ga je potreba dovela do brige o održavanju mreža.

»Uz jednoga Jezeranina, starijega čovjeka, sada pokojnoga Miru Klarina, naučio sam mnogo. Brzo su me i drugi počeli zvati, tražili su da im zakrpam mreže, počeli su mi i plaćati, jednostavno tražilo se takvo zanimanje. Sve je krenulo kada sam povremeno počeo ići na koću, no ubrzo je to postalo moje trajno zanimanje«, svjedoči Meić Sidić, kojega svi u mjestu znaju pod nadimkom Semo.

Bez pomoći i subvencija

Prisjeća se da se u ratno vrijeme sve manje išlo ribariti, pa je svoje aktivnosti preusmjerio prema krpanju i izradi mreža, a ubrzo je 1996. godine otvorio tvrtku te se počeo i profesionalno baviti tim poslom. »Nije na početku sve bilo baš tako jednostavno. Kada sam prijavljivao obrt, pod djelatnost nisu imali izradu mreža pa mi je upisano ‘ostalo’, jer zakon ne prepoznaje to što mi radimo, a ni obrtnička komora nema definirano to zanimanje mrežara. No unatoč svemu, ustrajemo sve ove godine i nikada nismo tražili subvenciju ili pomoć države, niti se zaduživali – radimo pomalo, strpljivo, gradeći reputaciju kod naših klijenata.«

Detaljnije objašnjavajući kako zapravo izgleda njegov posao, kaže da je osnova rada i njegovih proizvoda mreža, a onda šiju i izrađuju različite vrste – malih ili većih koća, radnih mreža, športskih i svih drugih vrsta i nazivlja.

»Mreža kao sirovina izrađuje se isključivo strojno, one dolaze odasvud – iz Kine, ali najčešće iz Italije. To je kao pri kupnji metražnoga tekstila za konfekciju. Mreže se kupuju na kile, mreža ima svoju širinu i dužinu, postoje različite vrste materijala – tanji, deblji, onaj koji tone ili pak oni koji plutaju. Naša je zadaća konstruirati i krojiti mreže«, kaže Meić Sidić, a u svojem poslu najčešće se koriste alatima kao što su ribarske igle, škare, nož, ali i električne škare za kidanje materijala. Kaže da je ponekad potrebna i velika brusilica jer ima mreža koje imaju lance i konopa sa sajlom. »Zahtjevan je to i kompleksan posao, nije to jednostavno kako se često misli: ‘Uzmi iglu, sjedni i šivaj ili krpaj’«, dodaje sugovornik.

Od koća do selektivnih mreža
»Ovaj posao traži mirnu ruku, smirenost. Kao i svaki drugi posao može dosaditi prije ili kasnije. No budući da se ne bavimo samo izradom mreža, nego i drugih proizvoda od mreža i konopa, stalno je zanimljivo, idemo često na teren, pa se da izdržati, iako je ponekad naporno.« Otkriva i da za izradu nove koće (mreže koja je opterećena utezima te se vuče s jednim ili dva broda te omogućuje lov na morskom dnu, a često se rabi za lov škampa i oslića) u prosjeku je potrebno između 80 i 100 radnih sati, ovisno o veličini mreže i snazi motora broda.
»K nama dolaze stalni klijenti. Tko je jednom naručio mrežu kod nas, vraća nam se i po novu. Imamo klijente s cijeloga Jadrana, radimo mreže za ribare od Pule do Dubrovnika, a bilo ih je i nekoliko za strano tržište. Imamo svoj krug klijenata. Kada nekomu izradimo mrežu, onda je i održavamo jer se ponekad raspara, a ponekad je treba samo uštimati – jer uz jednak napor, trošak goriva, uloženu energiju pada ulov. No treba znati da uz redovito održavanje mreže mogu trajati i do deset godina. Ne može se u ovom poslu obogatiti, ali zadovoljan sam time koliko imam i što ostane kada se plate radnici i obveze državi. Uz odgovoran, strpljiv i pošten rad i poštovanje kupaca dolaze i rezultati. To nam omogućuje da imamo redovito posla i da vidim budućnost u ovom tradicionalnom obrtu«, kaže Meić Sidić.
Nemaju strpljenja

Tradicionalni obrtnik tvrdi da je Hrvatska mala ribarska zemlja ako se uspoređujemo s drugim europskim zemljama poput Italije, Francuske, Španjolske ili Norveške, no detaljno se upoznaje i s tamošnjim trendovima izrade mreža. Vani je trend uporaba selektivne mreže, sve se rjeđe rabi koća jer se njome osiromašuje riblji fond pa je i Meić Sidić ponudio izradu prototipa selektivne mreže. »To je mreža po kojoj radi cijeli svijet, no kod nas u praksi i zakonu nije zaživjela. Predlažem to već 15 godina, no nije bilo sluha. Često ribari nemaju strpljenja jer bi uporaba selektivnih mreža podrazumijevala da se određeni dan lovi samo veća riba, a kod nas je najveći ulov sitne ribe. Treba pričekati nekoliko mjeseci da ribe narastu, 6-12 mjeseci bi trebalo raditi sa smanjenim ulovom, da bi se kasnije dobio veći ulov.«

Ne zaboraviti bitno

Sugovornik se koristi pojmovima kojima se opisuju jednostruke ili trostruke mreže, pa su mu često na ustima riječi: gavunara, vojga, prostica, psara, poponica, listarica, salpara, sipara. Sve su to vrste mreža stajaćica, a postoje i obalne mreže potegače, poput migavica, srdelara, šabakuna, igličara, oližnica…

»Često svojim radnicima govorim o motu sv. Benedikta: ‘Moli i radi.’ Kao vjernik snažno se uzdam u Božju providnost, osobito kada su u pitanju novi poslovi i izazovi. U svojim molitvama često se spomenem svojega obrta, potreba radnika, uspjeha posla.«

No osim ribarskoga alata, obrt Meića Sidića počeo je odgovarati i na druge potrebe: pojavile su se ponude za obradu športskih mreža, pa je tako proširio ponudu. »Kaže se da je mreža stari materijal, kao i drvo, ali se može prilagoditi današnjim potrebama. Gledamo što ljudi traže pa danas proizvodimo i izrađujemo od mreže i konopa sve što god se može zamisliti – bilo ribarske mreže, športske i zaštitne, mreže za katamarane, jahte, a sve je više njihova primjena vidljiva u graditeljstvu u kućama, gdje se mreže rabe za ograde ili ležaljke«, kaže Meić Sidić.

U svojoj radionici, smještenoj uz obiteljsku kuću, na istaknutom mjestu postavljen je križ, slike bl. Alojzija Stepinca i sv. Ivana Pavla II., a dragi su mu svetci sv. Andrija koji je bio ribar te sv. Nikola kojemu se utječu putnici. »Često svojim radnicima govorim o motu sv. Benedikta: ‘Moli i radi.’ Kao vjernik snažno se uzdam u Božju providnost, osobito kada su u pitanju novi poslovi i izazovi. U svojim molitvama često se spomenem svojega obrta, potreba radnika, uspjeha posla, ali i obitelji. Pokušavam ne odvojiti posao od molitve i vjerničkoga života. Za mene je to neodvojivo. Dimenzija vjere bitna je i u poslovnom životu, ljudi to često zaboravljaju i odbacuju te se previše uzdaju u sebe i struku.«

IZVORGlas Koncila br. 24/2020.
Prethodni članakPRILAGODILI SE I IZAZOVIMA »NASTAVE NA DALJINU« Aktivnosti za podršku roditeljstvu
Sljedeći članakSTAROHRVATSKI GROB SVJEDOČI O DUBOKIM KORIJENIMA Crkva Gospe od Poja u Blatu