Nedavna hrvatska pobjeda na Poljudu i Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru iduće godine mogli bi biti dovoljni razlozi da se u Glasu Koncila razgovora sa Zlatkom Dalićem. Ipak, ozračje došašća stavilo je u prvi plan druga pitanja. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije spremno je govorio o mjestu vjere i obitelji u svakidašnjici, vrjednotama koje ga nose, domoljublju, potpori koju mu daju brojni »mali ljudi« svojim molitvama za reprezentaciju na hrvatskim ulicama i trgovima…
Mislim da je obitelj temelj svega. Iz obitelji, iz kuće, polazi osnovni odgoj, osnovne stvari u životu koje čovjek nauči, s kojima živi. To je u životu najvrjednije. U svim situacijama, kada dođu krize, kada dođu loši trenutci, jedini koji ostaju jesu obitelj i najiskreniji prijatelji. Mislim da svaka osoba u životu čini ovakve ili onakve stvari i nekakve pogrješke i propuste, ali najvažnije je u sadašnjim teškim vremenima očuvati obitelj. Za sve što sam napravio u životu zahvaljujem obitelji i, jasno, dragomu Bogu. Kad govorim o obitelji, govorim i o svojim roditeljima, o užoj rodbini, koji usađuju vrjednote koje čovjeka vode u životu. Mislim da je obitelj najvrjednija.
Reprezentacija i jest velika i vrijedna obitelj. Rezultat se može napraviti samo ako je ta priča tako shvaćena. Tu nema i ne smije biti iskakanja pojedinaca, ne smije biti nekoga ponašanja koje nije u skladu. To nas je držalo u Rusiji. Zaista smo tih 50 dana živjeli kao velika obitelj, bez nekih problema, bez nekih incidenata. Oni koji to tako ne shvaćaju, nažalost, otpadaju.
Svaki od njih imao je neku svoju životnu priču koja nije bila laka. Svi oni, da bi došli do uspjeha u životu i nogometu, morali su puno toga proći, puno teških trenutaka, velikih borba i neizvjesnosti, i često su pred sobom imali zaprjeku koju su preskočili. Shvatili su da u životu bez borbe, bez velike energije, bez vjere, nema ništa. Stvorila se takva grupa koja je dobivala snagu svakom pobjedom, svakom dobrom igrom. I na taj su način svladali svoje životne borbe i zaprjeke.
Svatko od njih borio se u životu, nitko nije dobio ništa na dlanu. I na kraju svima njima, pa i meni, kruna te borbe bila je Rusija i drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu.
Zato je moj posao izbornički. Hrvatska ima četiri milijuna izbornika. Svi biramo, radimo, gledamo – a na meni je na kraju da izaberem najbolje. U prvom trenutku mislim na sebe. Jer ja želim uspjeh, želim pobjedu. I zato moram izabrati najbolje. Na taj način biram. Uvijek gledam ono što će biti za mene najbolje, a samim time i za reprezentaciju i za hrvatski narod. Nekad dobro biram, nekad malo lošije, ali ako pogledamo kompletnu sliku, onda dobro biram. Čovjek u pravom trenutku treba znati prepoznati pravi odabir. Posao izbornika zato nije nimalo lagan, težak je, ali najvažnije je da čovjek iza svake svoje odluke mora stati. Stojim iza svake svoje odluke i sve pozivam na odgovornost.
Nedostaje poniznosti. Ali i korektnosti. Svi sve znamo i svi se u sve miješamo. Osobno, da bih komentirao nešto u čemu nisam pozvan govoriti ili da bih komentirao bilo koga drugoga, moram poći od sebe. Što sam ja u životu napravio, koji je moj rezultat u životu da bih mogao komentirati bilo koga drugoga? Gotovo nikada ne upuštam se u komentiranje osoba, pogotovo ne u javnosti, jer mislim da je to loše. Moramo uvijek polaziti od sebe i od toga što smo u životu napravili da bismo mogli komentirati druge. Ali najdraže je komentirati drugoga, najdraže je miješati se u tuđi posao. A to nije nimalo dobro, nimalo realno.
Mislim da bismo bez te vjere i bez takvoga načina razmišljanja teško u ičemu uspjeli i ostvarili rezultat. To i ne treba biti eksponirano, objavljeno na sva zvona. Svi živimo svoj način života i imamo svoje navike, ovakve ili onakve. Mislim da većinu nas, pa konkretno i mene, drži vjera. Znam da sam prije svake utakmice napravio sve što mogu, sve što je u mojoj moći da pobijedimo. Nakon toga sve je u Božjim rukama i bit će onako kako je on to zamislio. Kažem: »U Tebe se uzdam, Bože, pa Ti sad usmjeri kako treba.« Toga se ne bojim i to javno govorim. Tako me je majka učila od rođenja. I tako živim. To ne smije biti nikakva tabu-tema niti bi to itko trebao zamjerati. Time nikoga ne vrijeđamo, nikoga ne činimo lošim. Tako razmišlja, vjerojatno, i većina igrača. Svatko ima neke svoje rituale, svatko ima neku svoju krunicu ili Gospin kip pokraj sebe. Tako živimo i to nas drži.
Adventsko vrijeme najljepši je dio godine. Svi posvećuju više pažnje svojim obiteljima i bližnjima. Sigurno je to i vrijeme koje nas treba zbližiti i da se malo više preispitujemo kako živimo tijekom cijele godine, a ne samo u ovim danima. Crkva nas može naučiti samo dobromu, nikad lošemu. Pogotovo ako slušamo i svoje starije i njihova iskustva, znamo da to može biti samo dobro. Ne mogu reći da stignem na svaku nedjeljnu misu. Ali idem kad stignem. Mene to ispunjava. Tad u meni vlada poseban osjećaj pripadnosti, energije. Zato nastojim tako živjeti. Za mene je to nešto specifično i ne mogu takve stvari drugima »utuviti« u glavu.
Prave i iskrene vjernike to ne će zavarati i odvesti u krivom smjeru. To je tako sada, postalo je moda, puno blještavila, puno komercijale u svemu. Mislim da za onoga tko iskreno razmišlja, tko istinski živi vjeru, to nije problem. U redu, sve je otišlo previše u komercijalizaciju, no to je tako u cijelom svijetu. Ali u svojem domu, u svojoj obitelji, treba živjeti na način kako Bog zapovijeda. Razumijem da svatko hoće od svega toga napraviti biznis, takva je realnost, ali oni koji istinski žive djelovat će kako treba.
Ako nas nešto povezuje i okuplja, to je hrvatska nogometna reprezentacija. To se najbolje osjetilo tijekom prvenstva u Rusiji. Koliko emocija, koliko strasti, koliko su ljubavi imali i dijaspora i Bosna i Hercegovina i Hrvati u Hrvatskoj, i koliko nas je to zbližilo. Nažalost nas zbližavaju samo športski uspjesi ili nekakve katastrofe. Smatram da bismo trebali poraditi i na drugim stvarima, da smo bliži jedni drugima, da i u uobičajenim okolnostima imamo više zajedništva.
To su istinske vrijednosti. To su prave vrijednosti koje narod cijeni, poštuje i voli, i naravno da je to razlog. Narod zna prepoznati iskrenu borbu, prepoznaje vjeru, poštenje, domoljublje… To se uvijek cijeni i to je ono što može izvesti narod na ulice. Dakle, ono što je bilo u Rusiji i doček koji smo doživjeli u Zagrebu, pa u Splitu, Imotskom, Omišu, Livnu… Evo u Livnu, koje ima 10 000 stanovnika, bilo je 50 000 ljudi. To je najveće okupljanje u povijesti hrvatskoga naroda u Livnu. Tko će okupiti toliko ljudi na jednom mjestu? To je ono što okuplja hrvatski narod. I nije bitno tko je iza toga, jesam li to ja ili hrvatska nogometna reprezentacija.
Ne možemo reći da nedostaje zajedništva. Uzmimo za primjer bilo koju humanitarnu akciju koja se pokrene. Svi odmah stanu iza toga. Oko športskih uspjeha, bilo kojega športa, svi su tu. Okuplja nas bilo koje događanje koje ima važnost. I negativne stvari poput potresa ili korone pokazale su da se narod uvijek ujedinio kada je potrebno pomagati i da pomoć dođe u vrlo kratku roku.
Što se tiče mojih javnih istupa u zadnje vrijeme, izbjegavam nastupe u medijima. Jasno, kada moram dati izjavu, tu sam, odradim ono što moram kao izbornik. U biti i ne želim biti puno u javnosti. Ne osjećam potrebu za tim. Ako je čovjek puno u javnosti, to prijeđe u nešto negativno. Može se učiniti nekakva pogrješka, krivi zarez, pa će se sve krivo protumačiti. Zato uvijek nastojim biti što kraći, što jednostavniji, što određeniji i što konkretniji. Smatram da sam u javnosti uspio sebe istrenirati – da ne reagiram, da ne odgovaram, da ne idem u komentiranja, da ne ulazim u bilo kakve javne rasprave i da od toga bježim. To smatram svojim velikim uspjehom.
Nakon Rusije dobio sam jako puno ponuda za odlazak u inozemstvo, i to za velik novac. Ali što bih napravio da sam otišao? U redu, zaradio bih neki novac, ali kakvu bih poruku poslao tim mladim ljudima? Dakle, prvo govorim o zajedništvu, o domoljublju, i onda prvi odem za novcem. Upravo sam zato ostao. Mislim da moramo svi težiti tomu da ostanemo u Hrvatskoj, iako je nekima prešlo u naviku da se ne žele boriti pa radije odlaze jer ne vide perspektivu. Mislim da je to pogrješka. Moramo ostati, boriti se, tražiti svoju bolju budućnost. Mnogi koji su otišli danas bi se vratili, no nekako ih je sramota to učiniti.
Jer oni tamo nisu ni dobili neke bolje uvjete, nisu se kvalitetno snašli i nisu u svojoj državi. Mi koji smo tu moramo omogućiti njima da se vrate. Na tome moramo poraditi. Da mladi ljudi ne odlaze, da ostaju u domovini i da imaju barem slične uvjete onima vani. Mi koji smo tu ne činimo dovoljno da bismo ih vratili. Jednostavno mora se puno više raditi na tome.
Nogomet je postao veliki biznis. Velik se novac vrti, velika su to natjecanja, velike utakmice, televizijska prava, reklame i sponzorstva. To je zaista otišlo predaleko. Ne mogu razumjeti da igrač košta 200 milijuna nečega. Tko određuje tu cijenu, gdje je tu realnost, koliko to vrijedi? To je pravo pitanje…
Jasno, to je simpatično i lijepo. Danas je nogomet jedan od najjačih, najboljih i najljepših športova na svijetu, koji ljudi prate, žive, vole. Nogomet je postao svakidašnjica, pa tako i za ljude koji su u Crkvi, pa i za Papu. Ne vidim u tome ništa neobično, to je nekako normalno. Naravno, u športu i u borbi svatko podupire svoje.
Želim najprije svima zahvaliti. Znam da kada igra hrvatska reprezentacija, mnogo Vaših čitatelja moli, živi i navija za reprezentaciju. Dobivam puno potpore upravo od tih ljudi koji su iskreni navijači i iskreni vjernici. Moje veliko hvala ide za sve njihove molitve koje su poklonili hrvatskoj reprezentaciji. Poželio bih svima čestit i blagoslovljen Božić, puno zdravlja, uspjeha u idućoj godini i da nam bude ljepša bolja i da se riješimo ove pošasti korone i, ako dragi Bog da, da svi zajedno uživamo u igri hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu.
Svojim najvećim uspjehom smatram što sam sve vrijeme, dakle i kad je bilo loše i kad je bilo kritika na moj račun, ostao miran, skroman, ponizan. Puno sam puta rekao da molim Boga da me »ne prebaci«. Hvala Bogu, nije me prebacilo u krivom smjeru. I dalje živim život koji sam živio i prije i ostao sam isti Zlatko Dalić otprije četiri ili pet godina i nadam se da ću uvijek biti isti. Ne želim nikada nikomu praviti neke probleme. Uvijek želim pomoći. Smatram osobnim bogatstvom to što sam ostao miran, ponizan i da sam uvijek otvoren za razgovor. To me čini sretnim. Svi ljudi koje susrećem na ulici, u kafićima, u restoranima – moja su snaga i energija. Nikad nisam doživio nikakvu neugodnost, samo potporu, samo lijepe riječi, i to je ono što mi daje snagu da ustrajem i da zanemarujem negativne stvari. Iz svega srca hvala tim ljudima, toj velikoj većini hrvatskoga naroda koja podupire, koja živi i koja moli za Hrvatsku. To je jedini pravi put. Dragi Bog mi je povjerio da napravim ono što sam napravio i na tome ću biti zahvalan cijeli život.
