Na Bliskom istoku i dalje se gine. Ovaj put, otprilike od 10. svibnja, žarište sukoba ponovno su Izrael i palestinska područja. Najprije je islamistički Hamas raketama napao ciljeve u Izraelu, na što je Izrael odgovorio masivnim zračnim udarima na pojas Gaze. U međuvremenu broj mrtvih na obje strane, među kojima je mnogo civila, već se mjeri stotinama, daleko više ih je na palestinskoj nego na izraelskoj strani. Vijesti s ratišta više nalikuju statističkim pregledima nego ratnim izvješćima. Pomno se navodi broj žrtava, broj ispaljenih raketa, broj zrakoplova koji su sudjelovali u napadima, broj razorenih zgrada, broj izbjeglica… Kao i obično, svijet gleda i s nevjericom odmahuje glavom. Kao i onda kad je bjesnio rat u Hrvatskoj, pa u Bosni i Hercegovini, cijeli svijet pita se zašto se to događa, zar ne postoji način da se sve te napetosti riješe mirno, zar moraju umirati ljudi, ostajati bez krova. Svjetski su državnici zabrinuti. Papa Franjo pozvao je na hitnu obustavu nasilja, koje bi inače moglo prerasti u »spiralu smrti i razaranja«. Neprihvatljivo ubijanje ljudi, uključujući i djecu, prema Papinim riječima pokazuje da »ne postoji volja za gradnjom budućnosti, nego samo za razaranjem«. Američki predsjednik Joe Biden pozvao je na primirje i ponudio posredovanje. Neke europske zemlje, prije svih Njemačka, suočene su sa svojevrsnim prelijevanjem sukoba na njihovo tlo: Arapi u njemačkim gradovima napadaju sinagoge i pale izraelske zastave. Time Nijemce na neugodan način podsjećaju na njihovu vlastitu prošlost, nakon što su toliko puta obećali da se na njihovu tlu nikad više ne će dogoditi ništa što bi bilo usmjereno protiv Židova. Kad će sve to prestati? Ne će tako skoro. Jer izraelsko-palestinski sukob svojevrsna je paradigma bezizlaznoga stanja na Bliskom istoku, egzistencijalnih pitanja koja se uzajamno isključuju i njihove umreženosti u složenoj strukturi svjetske politike.
Najnoviji sukob pokrenuo je Hamas, palestinska islamistička organizacija s korijenima u sunitskom islamu, raketnim napadima na Izrael. Napadi su očito posljedica napetosti izazvanih otkazivanjem parlamentarnih izbora u Palestini, policijskim blokadama u Jeruzalemu koje su razbjesnile Palestince i najavom izraelskih vlasti da će nasilno iseliti palestinske obitelji iz jedne jeruzalemske četvrti.
Izrael je, već prema uhodanim protokolima, smjesta odgovorio zračnim udarima na odabrane ciljeve u pojasu Gaze, u kojima je ubijeno više od stotinu pripadnika Hamasa i Islamskoga džihada. Zatim je uslijedio protuudar na protuudar, pa novi protuudar i nastavljena je spirala nasilja.
Je li to novi rat? Očito jest, pri čemu valja imati na umu da je novija povijest Bliskoga istoka, uključujući posebno Izrael i njegovu okolicu, u biti stalni rat s povremenim prekidima i nešto mirnijim razdobljima. Izraelska država i društvo ionako su organizirani tako da u svakom trenutku mogu reagirati na ratne izazove, a slično je i na drugoj, palestinskoj strani, s tim što ona nema na raspolaganju ni tako dobru organizaciju ni sofisticiranu ratnu tehniku kao Izrael. A ni tako moćne međunarodne zaštitnike.
U neku ruku riječ je o najstarijem i najduljem sukobu u povijesti čovječanstva jer napetosti između Židova i njihovih susjeda traju praktički od izlaska iz Egipta i dolaska u obećanu zemlju Kanaan. Ovdje je riječ, jasno, o površnoj ocjeni jer identitetske odrednice naroda koji su živjeli na tom području mijenjale su se kroz povijest, kao i motivi sukoba i šire međunarodne okolnosti. U konačnici, Država Izrael nastala je na antičkoj židovskoj političkoj tradiciji, ali postoji tek od sredine 20. stoljeća. Židovsko je kraljevstvo u prvom stoljeću poslije Krista pretvoreno u rimsku provinciju, a Židovi se raspršili posvuda. Od tada, pa sve do 1948., kad je osnovana Država Izrael, živjeli su po cijelom tadašnjem poznatom svijetu. Taj dugi dio židovske povijesti razdoblje je očuvanja identiteta, snalaženja i preživljavanja, vrijeme predrasuda, progona i kulturoloških ispreplitanja. Kao narod bez države često su smatrani stranim tijelom i opasnošću, a kulminacija predrasuda i neprijateljstava dogodila se za vrijeme nacionalsocijalizma, kad su bili suočeni sa sustavnim pokušajem istrjebljenja. Istodobno, Židovi su doživjeli progone i raseljavanja i u arapskom svijetu, a među njima se pak, u okviru pokreta cionizma, oblikovala ideja o vlastitoj državi. Već u drugoj polovici 19. stoljeća bilježe se prve organizirane selidbe Židova iz Rusije u Palestinu, koja je tada bila dio Osmanskoga Carstva.
Nakon svršetka Prvoga svjetskoga rata međunarodna je zajednica povjerila Velikoj Britaniji upravljanje Palestinom, a nakon Drugoga svjetskoga rata Ujedinjeni narodi načinili su 1947. plan podjele Palestine na dvije države, jednu za Židove i jednu za Arape. Neposredno potom izbio je prvi izraelsko-palestinski sukob, koji Izraelci nazivaju Rat za neovisnost, u kojem su se naoružane skupine Židova i Arapa borile za pravo na zemlju. Država Izrael osnovana je 14. svibnja 1948., a već sutradan zajednički su je napale vojske Egipta, Sirije, Libanona, Jordana i Iraka. Taj prvi rat okončan je početkom sljedeće godine pobjedom Izraela.
Godine 1956. došlo je do novoga sukoba većih razmjera, u koji je bio upleten dobar dio velikih sila. Egipat, koji se tada zauzimao za zajedničku državu svih Arapa, nacionalizirao je Sueski kanal i time izazvao bijes Francuske i Velike Britanije. I Izraela, koji je odlučio napasti Egipat. Rat je okončan uz posredovanje Sjedinjenih Država i Sovjetskoga Saveza.
Izrael je neprestano suočen s prijetnjom svojih arapskih susjeda da će ga uništiti, a s tim ciljem Egipat je pokrenuo i novi rat 1967. blokadom izraelskih pomorskih putova. Taj je rat trajao kratko, poznat je pod nazivom Šestodnevni rat, a okončan je iznenadnim izraelskim napadom i gotovo potpunim uništenjem egipatskih zračnih snaga. Izrael je nakon toga kontrolirao većinu područja koja tradicionalno vrijede kao sporna, Gazu, Sinaj, Golan, Zapadni Jordan i Istočni Jeruzalem.
Na židovski blagdan Yom Kippur 1973. izbio je istoimeni rat, kad su Egipat i Sirija istodobno svatko sa svoje strane napali Izrael. Izraelske su snage u prvi tren bile potpuno iznenađene, ali su ubrzo preuzele inicijativu, potisnule protivnike i čak umarširale na njihova područja. Šest godina kasnije, uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, Izrael i Egipat sklopili su mirovni sporazum, Izrael je vratio Egiptu poluotok Sinaj, a Egipat je priznao Izrael. Osamdesetih godina Izraelu su prijetile uglavnom opasnosti sa sjevera, iz Libanona i Sirije, a to je također bilo doba izbijanja brojnih manjih žarišta sukoba i nemira, u kojima je sve važniju ulogu igrala Palestinska osloboditeljska organizacija (PLO). Krajem osamdesetih započela je intifada (ustanak), permanentni sukobi u pojasu Gaze, koji su se sastojali uglavnom od okršaja skupina Palestinaca s izraelskom vojskom, na koju su bacali kamenje i Molotovljeve koktele. Intifada je okončana 1993. mirovnim sporazumom iz Osla, kojim su se Izrael i PLO uzajamno formalno priznali i dogovorili ograničenu autonomiju palestinskih područja. Za taj su sporazum vođa PLO-a Yasser Arafat i izraelski predsjednik vlade Yitzak Rabin i ministar vanjskih poslova Shimon Peres dobili Nobelovu nagradu za mir. No mir između Izraelaca i Palestinaca nije potrajao dugo. Kad su Palestinci zaključili da Izrael ne namjerava u potpunosti ispuniti dogovoreno, izbili su novi nemiri s tisućama žrtava.
Na scenu je tada stupio Hamas, iskoristivši izraelsko povlačenje iz Gaze i radikalni palestinski potencijal na tom području za osvajanje političke vlasti u Gazi. Brojne države smatraju Hamas terorističkom organizacijom, Izrael ga drži smrtnim neprijateljem, ali neki izvori tvrde da je Izrael u drugoj polovici 20. stoljeća podupirao Hamas kao protutežu ljevičarskomu PLO-u. Obje strane niječu te tvrdnje, ali sve to svjedoči o krajnje zapetljanim odnosima na Bliskom istoku, gdje je gotovo svatko svakomu neprijatelj, gdje je razina nepovjerenja krajnje niska, ali povremeno iznenada nastaju savezi gdje ih se najmanje očekuje.
Velike nevolje Izraelu stvara i sunitski Hezbollah, militantna organizacija koja djeluje iz Libanona i očito uživa veliku potporu Irana. Stanje oko izraelskih granica slika je općega stanja na Bliskom istoku. Različite struje i pokreti, uglavnom s radikalnim idejama i istim takvim metodama, s utjecajnim zaštitnicima u nekim susjednim glavnim gradovima, bore se protiv Izraela, ali najčešće nisu prijateljski raspoloženi ni jedni prema drugima. Savezi se brzo sklapaju i još brže raskidaju, radikalne organizacije vuku konce u pozadini, ponekad preuzimaju ulogu glavnih aktera bilo u zauzimanju političke moći bilo u borbenim akcijama, i razmjenjuju usluge s tajnim službama. Interesi i ciljevi različitih etničkih, vjerskih, političkih i drugih skupina toliko su međusobno suprotstavljeni da jedno rješenje izaziva sukob na drugoj strani.
Svjetske sile, koje su u prošlosti dugo raspolagale područjem Bliskoga istoka u kolonijalnom stilu, povlačile su granice u skladu s vlastitim potrebama i dogovorima. Većina bliskoistočnih država nije stvorena kao formalni okvir odgovarajućih društava, nego kao rezultat proizvoljnoga crtanja granica. Dijelovi tih društava unutar granica jedne države često imaju veće sličnosti s društvima s druge strane granice nego sa svojim sugrađanima, što rađa uvijek nove napetosti.
U svemu tome nije zanemariva ni uloga velikih sila, ne samo u prošlosti, nego i danas. Svjetska središta moći javljaju se ne samo kao posrednici u okončanju sukoba, nego često stoje u pozadini važnih odluka ili pak nastoje utjecati na tijek političkih procesa u tom području. Pogotovo u okolnostima većih napetosti. Dovoljno je podsjetiti samo na stanje u Iraku, u kojem brojne države kroz poslovne i čak humanitarne projekte nastoje ostvariti i svoje vanjskopolitičke ciljeve, u kojem se primjerice Turska javlja kao saveznik sad jedne sad druge sukobljene strane dok istodobno njezini trgovci opskrbljuju pola zemlje. Ili u Siriji, gdje se Turska i Rusija izravno upliću u tamošnji kaos i vojnim sredstvima nastoje prigrabiti dugoročan utjecaj.
Bliski istok geostrateški je uvijek bilo važno područje. U prošlosti zbog trgovačkih putova, pa zbog nafte i plina, a danas u doba globalizacije kao trgovačko čvorište i jednostavno kao područje koje zbog nestabilnosti pruža mogućnost za širenje političkoga, gospodarskoga ili vojnoga utjecaja. U tom geopolitičkom kaosu razvoj prilika ne može se predvidjeti. Može se jedino sa sigurnošću reći da nitko nikomu nije prijatelj, ni unutar vlastitih državnih granica, a posebice ne izvan njih. Izrael tu ima poseban status, niti je islamski niti je arapski, pa ako su svi jedni drugima strana tijela, onda je Izrael u potpunosti strano tijelo. Država Izrael od svoga osnutka živi sa spoznajom ne samo da ju susjedi žele uništiti, da njezinu egzistenciju vide kao prijetnju vlastitoj. U takvim okolnostima ni Palestincima s druge strane nije ništa jednostavnije.
