Pitanje koje je uvijek mučilo ljude, a čini se da će ih opterećivati trajno jest kako doći do Boga? O Bogu se puno govorilo, govori se, a i govorit će se. Kada je riječ o Bogu u kojega vjeruju kršćani, čini se da se promišljanje o njemu ipak sužava i precizira te se usredotočuje u jednoj točki, a ona je osoba Isusa Krista.
Isus Krist biva polazište i uvir kršćanskoga promišljanja o Bogu. Drugi neki put nije dobar jer jednostavno promašuje ono što Bog jest. U starini su se tako knjige o kršćanstvu naslovljavale jednostavno s Isus Krist. To je bilo dovoljno da se počne misliti o Bogu. Danas pak u društvu koje je obilježeno pluralizmom mišljenja i ideja, koje onda posljedično utječu i na misao o Bogu, diskurs o Bogu nije tako jednostavan.
Time se ne želi reći da je pluralizam mišljenja nešto loše, nego se tek konstatira činjenica da je današnja misao o Bogu uvelike kompleksnija.
No, unatoč tomu, kršćanima su evanđelja i dalje temeljno polazište za govor o Bogu jer u njima se Božji lik profilira u punom sjaju. Na kraju kršćani svoju misao o Bogu temelje na onom što je Bog sam rekao o sebi te to nazivaju Božjom objavom. Tu objavu temelje na objavi Boga u liku njegova sina Isusa Krista. Drukčije kršćani ne znaju jer ih takvo poimanje Boga i čini kršćanima.
Evanđeoski ulomak iz Ivanova pera govori na izravan način o Božjem Sinu koji se moli kako bi ljudi koji vjeruju, a i oni koji ne vjeruju, došli do spoznaje da je on put do Boga. Tekst iz sedamnaestoga poglavlja Ivanova evanđelja u teološkim se krugovima promatra kao Isusova molitva koja smjera na prikaz onoga tko je Isus Krist, a u skladu s tim i tko su kršćani jer nose ime Isusa Krista.
Isus se tako prikazuje kao istinski Božji Sin, tj. onaj koji prikazuje lik svojega Oca. Tata mu je blizak, on ga poznaje te obrise njegova lica želi predstaviti svijetu. Sin poznaje ono što njegov otac jest. Zna svu ljepotu i dubinu njegove osobe te o tome želi govoriti svijetu. No do spoznaje o Bogu ljudi će, barem tako kazuje biblijski tekst Ivanova evanđelja, trebati postati ujedinjeni. Zato Isus moli. Njihovo međusobno jedinstvo vodit će ih prema jedinstvu koje je u Bogu. Povezivanje ljudi međusobno bit će istodobno jamstvo da će u Isusu prepoznati doista Božjega Sina.
Dolazi se postupno do zaključka da je Isus Krist temelj jedinstva među ljudima i jedinstva ljudi s Bogom. On je jamstvo ljudske sigurnosti da će doći do Boga. Jer stvari su čini se odveć jednostavne da bi bile komplicirane. Logička putanja čini se tako banalnom da to već pomalo frustrira. Ako su njezine premise: a) Isus je stvarno Bog i Božji Sin koji je sišao na zemlju i utjelovio se rođenjem u tijelu; b) ljudi koji vjeruju da je Isus doista Božji Sin prilaze Božjemu životu već po vjeri u njega jer je to smisao Isusova života na zemlji; zaključak je: ako je Isus Božji Sin te ako ljudi u tu tvrdnju doista vjeruju, oni preko osobe Isusa Krista postaju djeca Božja te ulaze u vječno zajedništvo s Bogom budući je to smisao Božjega prilaska ljudima u svojem Sinu.
Isusova je molitva ništa drugo nego govor svijetu da je ljubljeni svijet. Da ga Bog neizmjerno voli te je to pokazao u svojem Sinu. Onom po kojem je svijet tu istu ljubav mogao iskusiti na stvaran način. Onima koji tu ljubav prihvate jer su ju prepoznali u Isusu Kristu otvara se put u Božju slavu. Onu istu slavu koju je Krist imao i prije postanka svijeta, a ona se u svijetu očitovala u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Ipak, činjenica je, a to kazuje i sam Krist dok moli, svijet ne poznaje Oca. Njega može u potpunosti poznavati samo Sin jer je on s njim jedno. Svijet može vjerovati u Sina i prepoznati u njemu doista i samoga Boga. Jer u Sinu se očitovao Bog, njegovo ime, tj. identitet. Božji identitet očitovao je dakle Krist jer je Sin i jedno s Ocem. Stoga je jedini put dolaska do Boga i onoga što je Bog u sebi, barem za kršćane, osoba Isusa Krista. Vjera u Krista te potom iskustvo ljubavi Božje u Kristu put su do otkrića Božjega lika.
Čini se dakle da će put dolaska do Boga danas biti jačanje vjere u Isusa Krista kao Božjega poslanika. Pristup Kristu u vjeri, iz koje se potom rađa ljubav prema Kristu i onima koji su Kristovi, razlog je sigurnosti dolaska do Boga. Otvoriti je dakle srce Kristu i vjerovati mu izručujući mu svoj život.
Život kojemu zaprjeku dolasku do Boga stvara često manjak ljubavi prema bližnjemu, i to na način kojim je Krist ljubio čovjeka.
Ljubiti bližnjega i u njemu moći prepoznati nešto više od puke krvi i mesa bit će snaga za dalje. Jer gledati Krista od krvi i mesa u prvom stoljeću u Galileji bilo je slično. Iz njegovih riječi, djela i života općenito valjalo je pogled uzdignuti prema nečemu višemu od krvi i mesa. Jednako je čini se i u braku. Gledajući muža ili ženu, svećenika na oltaru, te promatrajući njihovu krhkost, ali i jakost, a bez ljubavi i vjere u nešto više od onoga što vidimo, ne ćemo doći do velikoga uspjeha. No pogled koji daruje Kristov Duh ipak će u svemu vidjeti nešto više. To više otkrio je o Bogu i čovjeku Krist. Vjerovati mu je i danas.
