Spoznati Boga kakav je u sebi uistinu je teško i Crkva je kroz godine nastojala putem filozofskih i teoloških konstrukata pojasniti njegovu narav. Vodeći računa prije svega o načinu Božjega prilaska čovjeku zasvjedočenom u Svetom pismu, a onda i o bogatoj filozofsko-teološkoj tradiciji, ona je za Boga ustvrdila da je Presveto Trojstvo.
Time se željelo naglasiti prije svega zajedništvo osoba u samom Bogu. Bog tako nije zatvorena monolitna konstrukcija, nego je međusobno prožimanje osoba. On je dakle dinamika, a ne statika. U sebi je on trajno kretanje i odlaženje od sebe te ponovni povratak k sebi. Baš kao i čovjek. Trajna dinamika odnosa, izlaženje iz sebe te traganje za ponovnim povratkom svojemu biću.
Opipljivi narativi
Sveto pismo Boga dinamike prikazuje na vrlo jasan način. Počevši od starozavjetnih slika koje pred čitatelja stavljaju situacije iz života izraelskoga naroda pa sve do novozavjetnih pripovijesti o Bogu i čovjeku, lik Boga uvijek je dinamična stvarnost. Izraelci su tako u kontekstu poimanja sebe kao naroda Božjega svojega Boga trebali priznati i prepoznati u dinamici svojih lutanja ne bi li se stabilizirali kao jedan narod u jednoj zemlji. Koračajući s onim koji im se prikazivao kao živi Bog, nastojali su ga sve više upoznati te stupiti s njim u odnos koji su poslije prozvali savezničkim. A stupiti u odnos može se samo s nekim tko je živ te na dinamičan način prisutan u životima ljudi. Otkrivajući tako ono što Bog jest, sami su sebe izgrađivali i bivali sve jasniji i samima sebi.
Novozavjetni govor o Bogu koji je bliski Bog jer se rodio, tj. uzeo tijelo u krilu Blažene Djevice Marije te se zvao imenom – Isus Krist, na još snažniji i dinamičniji način otkrio je Božji identitet, odnosno pokazao kakav je Bog u samom sebi. Bog se tako pokazao opipljivim i vrlo konkretnim jer se nekima čitajući Stari zavjet može učiniti odveć apstraktnim. Premda, čitajući primjerice pripovijesti o Mojsijevu vođenju naroda iz ropstva u slobodu, ne može se čovjek oteti dojmu da su ti narativi tako opipljivi i nekad do krajnje mjere, zapanjujuće plastični. Bog je u njima izravni sugovornik s Mojsijem i prorocima te su oni sposobni prepoznati njegove naume za svoj život i život naroda Božjega. No, ruku na srce, teško je ponekad u susretima svakodnevnice prepoznati nešto duboko Božje jer često upravo sami ljudi ljudske susrete na ljudskoj razini učine premalo božanskima, a katkad ih liše i same ljudskosti.
Pristup Božjoj milosti
Novozavjetna je pripovijest o Bogu ipak još snažnija od one starozavjetne jer je Bog u snazi Duha Svetoga onaj koji više nije tek dah ili jeka riječi koja nešto govori, nego je sada posredstvom Duha Svetoga uzeo tijelo koje govori. I njegov se govor može još jasnije čuti te se s njim može stupiti u još bolju komunikaciju. To će reći da dok Krist komunicira sebe i time Očev lik, svi oni koja ga slušaju mogu i sami stupiti s njim u komunikaciju i uspostaviti s njim odnos u snazi istoga Duha. Jer po Kristu vjernici imaju pristup Božjoj milosti, tj. samomu Bogu (usp. Rim 5, 1-5). I to biva potom i razlogom nade u vječno i trajno zajedništvo s Bogom.
Nada vjernika nije tako nešto nerealno ili pak nešto odveć apstraktno, nego je utemeljena na konkretnosti Boga u osobi Isusa Krista. U snazi Duha Svetoga vjernici istu konkretnost kušaju jer je sama Božja ljubav razlivena u srcima vjernika po Duhu koji prebiva u njima. Tako biva jasno kako je govor o Bogu koji su oblikovali Sveto pismo i filozofsko-teološka tradicija Crkve nešto vrlo opipljivo i doista realno. Ipak, samo onima koji su vjernici. Jer čovjeku zatvorenom ili otupjelom za govor o duhovnim stvarnostima govoriti o Bogu kojega može kušati, tj. doživljavati u dubini svojega bića, činit će se iznova odveć suhoparnim i dosadnim.
Kada čovjek ne mari za život duha
Na koncu ne ostaje ništa drugo nego pomalo zaključiti da je govor o Bogu uvijek govor o daru milosti vjere u ono što Bog u sebi jest. I doista, kada se pomnije pročitaju biblijski tekstovi Staroga i Novoga zavjeta, može se doći do takva zaključka. Bog se postupno objavljivao svojemu narodu. Prilazio mu je ne bi li mu obznanio svoj lik. Čovjek je pak, katkad odviše uvjeren u sebe i svoju sposobnost, a najčešće jednostavno ne mareći za život duha, odlazio svojim putom.
Baš kao u prispodobi o uzvanicima na gozbi nekoga gospodara u sinoptičkim evanđeljima (usp. Lk 14, 15-24). Nije da su imali što protiv gospodara, koji se u tradiciji Crkve promatrao uvijek slikom Boga, nego im on u jeku njihovih života na zemlji jednostavno nije bio zanimljiv, a čini se ni potreban. Stječe se dojam da je govor o Bogu bio sveden tek na puku potrebu, a ne na služenje i predanje iz ljubavi. Nažalost, često se to dogodi i među vjernicima danas.
Preklapanje dviju dinamika
Velik dio vjerničkoga puka, barem se ponekad može dobiti taj dojam, o Bogu promišlja onda kada za to ima potrebu. Bogu se tako pristupa jer se pomalo istrošio čovjekov život. Bolest je uzela maha, brak je došao u krizu, djeca su se udaljila od roditelja i to biva razlogom prilaska Bogu. Valja reći kako to nije nužno loše jer i to može biti prilika za rast u vjeri i početak jednoga dubljega vjerskoga života. Krize to uvijek mogu biti. Jer krize su trenutci kada čovjek zastaje i preispituje sam sebe i svoj odnos sa sobom i bližnjima.
Čineći tako, nerijetko počne promišljati i o samom Bogu i uviđa da mu je on ipak potreban iako ga je dinamika njegova života udaljila od dinamike Božjega života. A Bog u svojoj beskrajnoj mudrosti čeka da mu se njegovi vjerni vrate jer on uživa u tome da se njegova djeca raduju. Dapače, njegova su radost djeca čovjekova (usp. Izr 8, 22-31). Stoga ne preostaje ništa drugo nego ove nedjelje moliti za preklapanje dviju dinamika. One Božje i one ljudske. Jer jedna su drugoj potrebne.
