NA SVIJEĆNICU… Dolaskom Kristova svjetla u obitelj, instituciju ili društveni kontekst započinje razlučivanje dobra od zla

Svijećnica (Lk 2, 22-40)

svijećnica
Snimio: B. Čović

Židovski narod posjeduje u svojoj bogatoj baštini blagdan koji se naziva Hanuka, a u središtu mu je svjetlo. Sjećanje je to na veliku traumu obeščašćenja jeruzalemskoga Hrama i njegovu ponovnu posvetu. Helenistički je kralj Antioh IV. Epifan naime 165. i 164. pr. Kr. Hram pretvorio u mjesto štovanja kulta boga Zeusa te time povrijedio izraelski narod. Traumu dakle kreira činjenica da je Hram za jednoga pobožnoga židova bio mjesto susreta s Bogom, odnosno mjesto susreta Boga i čovjeka. Nagrđivanje ili ne daj Bože uništenje Hrama uistinu je bila nacionalna katastrofa.

Uzme li se u obzir važnost Hrama za židovski narod, lako je u ovom biblijskom tekstu – u susretu Šimuna i maloga Isusa – uočiti paradoks i ironiju Lukina teksta

Kršćanstvo pak, naziđujući na temeljima izraelskoga naroda i preuzimajući njegova pisma, također stavlja veliki naglasak na kultno mjesto u kojem se događa susret Boga i čovjeka. Kršćanstvo preuzima i simboliku svjetla kako bi naznačilo Onoga koji je svjetlost, a to je za kršćane osoba Isusa Krista. Stoga ne čudi da i kršćani u svojoj bogatoj tradiciji jedan blagdan nazivaju Svijećnica, a istodobno ga vezuju s Hramom te mu je službeni naziv Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Naziv blagdana smjera na prikaz Isusova tijela Bogu prema propisima židovske tradicije posvjedočene hebrejskom Biblijom.

Bog svih naroda

Svijećnica čitatelje evanđelja smješta u prostor Hrama, mjesta za bogoštovlje, ne bi li svrnuli pogled na susret između Boga i čovjeka. Susret je to koji evanđelist Luka opisuje na vrlo svečan način. Prikazuje jednoga starca koji je po svojoj vokaciji prorok u izraelskom narodu te jednoga dječaka koji je i više od proroka, a ime mu je Isus. Oni se susreću u Hramu.

Uzme li se u obzir važnost Hrama za židovski narod, lako je u ovom biblijskom tekstu – u susretu Šimuna i maloga Isusa – uočiti paradoks i ironiju Lukina teksta. Bog se može susresti u Hramu, mjestu koji je svet za izraelski narod, no isti Bog nije više samo Bog izraelskoga naroda, nego svih naroda, a tu će misao Luka staviti Šimunu u usta. A opet u istom izraelskom narodu neki vjeruju, a neki ne.

Božji plan spasenja

Nije zgorega zastati nad riječima koje Šimun na pjesnički način izriče Isusu uzevši ga u naručje. U njegovim riječima odjekuju brojni tekstovi Staroga zavjeta, a napose tekstovi proroka Izaije. Misli se prije svega na drugi dio knjige proroka Izaije u kojem je prorok smješten u kontekst babilonskoga sužanjstva daleko od svoje zemlje, a Hram je već razoren (587. – 586. g. pr. Kr.).

Luki je cilj već sada na početku prikazati kako se u Isusu ispunja Božji plan za spasenje naroda, svojega izraelskoga naroda, ali i svih drugih naroda

Tako primjerice tekst u Iz 40-66 snažno naviješta utjehu izraelskomu narodu, i to u kontekstu progona i neizmjerne patnje. Prorok dakle nije daleko od toga naroda, nego supati zajedno s njim. To je važno istaknuti jer i Šimun je prorok, onaj koji je svoj život posvetio propovijedanju i životu u Hramu iščekujući utjehu Izraelovu.

U Lukinu evanđelju prikazan je kao onaj koji u Isusu prepoznaje Božji plan spasenja izraelskoga naroda utemeljen u Pismima svojega naroda. No ne samo svojega naroda, nego i svih drugih koji će u Krista povjerovati. Baš zato isti Šimunov himan stoji na početku Lukina evanđelja. Luki je cilj već sada na početku prikazati kako se u Isusu ispunja Božji plan za spasenje naroda, svojega izraelskoga naroda, ali i svih drugih naroda. Istomu spasenju narod se treba otvoriti prepoznajući u Kristu pomazanika, odnosno Mesiju. Krist tako biva prikazan kao onaj koji narodu donosi ozdravljenje i obnovu.

Simbol je dakle jasan kao što je jasna ili bi trebala biti jasna svaka svijeća u kućama vjernika gdje upućuje na Krista i njegovu snagu kojom raspršuje tmine zla u tolikim obiteljima otvorenim ili pak zatvorenim djelovanju Duha Božjega

Krist – instrument spasenja

Jesu li danas još potrebni narodu proroci? Čini se da ipak jesu jer Božja je vladavina u osobi Isusa Krista započela, no njegovo apsolutno kraljevstvo zbog otajstva zla (bezakonja) u svijetu još nije u potpunosti vidljivo. Proroci su tako potrebni jer narod neprestano privode Kristu i upućuju ga na oslobođenje koje u njemu mogu zadobiti po vjeri. Krist je zato za Šimuna i prikazan kao instrument spasenja, tj. oslobođenja.

Spasenje je za Luku prikazano u simbolici svjetla koje upućuje na osobu Isusa Krista. Na jednak način to čini i Zaharija u svojem hvalospjevu. Simbol je dakle jasan kao što je jasna ili bi trebala biti jasna svaka svijeća u kućama vjernika gdje upućuje na Krista i njegovu snagu kojom raspršuje tmine zla u tolikim obiteljima otvorenim ili pak zatvorenim djelovanju Duha Božjega. Mnogi ju upale, ali bez te mistike usmjerenosti na Krista, i onda samo ostane miris svijeće, a tako malo se osjeti »miris« Krista.

Za svjetlo se treba odlučiti

Svjetlo koje upućuje na Krista i spasenje koje on donosi jest simbol dobra, ali istodobno biva i početak krize. Isijavanje Kristova svjetla čas je početka eshatološkoga suda Božjega jer dolaskom Kristova svjetla u obitelj, instituciju ili društveni kontekst započinje razlučivanje dobra od zla. Za svjetlo se tako treba odlučiti: osobno, svjesno i voljno. Šimunov hvalospjev i susret u Hramu žele biti pokretač naracije cjelokupnoga Lukina evanđelja koje će prikazivati ljudsku otvorenost ili zatvorenost svjetlu, tj. osobi Isusa Krista.

Marija će tako biti bolan svjedok podjela koje će nastupiti u Kristovoj smrti, ali i nakon nje. Jer ne će svi prionuti uz Krista i njegovu smrt i uskrsnuće. Onomu pak koji prione uz Krista otvara se prostor mira i slobode

Bog se objavljuje u liku Isusa Krista, no istu objavu ne prihvaćaju svi. Ne žele svi u to vjerovati te Luka govori o podjeli unutar Božjega naroda, a onda posljedično i u kršćanskim zajednicama ako i one crpe snagu za djelovanje iz Lukina teksta. Šimun tako Mariji naviješta mač koji će joj probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca. U Starom zavjetu mač je na više mjesta prikaz suda Božjega. Na svim tim mjestima u pitanju je cjelokupni narod Božji koji se otvara Bogu ili ostaje zatvoren u svojim intrigama i igrama te usmjeren na uistinu nebitne stvari propuštajući dublje povezivanje s Bogom. Marija će tako biti bolan svjedok podjela koje će nastupiti u Kristovoj smrti, ali i nakon nje. Jer ne će svi prionuti uz Krista i njegovu smrt i uskrsnuće. Onomu pak koji prione uz Krista otvara se prostor mira i slobode.