DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU Krist je umro da se svi ljudi spase

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Am 8, 4-7; 1 Tim 2, 1-8; Lk 16, 1-13

Prorok Amos djeluje u vrijeme gospodarskoga procvata kojim se kraljevi koriste za uvećanje svojega ugleda i bogatstva. Stvaraju se tada velike socijalne razlike među stanovništvom. Kralj i velikaši beskrajno se bogate, a običan narod trpi bijedu. Usto, sjajno bogoslužje po svetištima prikriva gubitak istinske vjere.

Bog kažnjava nemilosrđe

Liturgijski odlomak smješten je nakon teksta o četvrtom Amosovu viđenju u kojem prorok vidi košaru puno zrela ploda, a Bog mu govori da je to slika izraelskoga naroda koji je »dozreo za propast«. To stanje Izraela očituje se u zanemarivanju siromaha i svih koji su u potrebi. Bog opominje nepoštene trgovce koji jedva čekaju da prođe mlađak i subota. Kao što je bio slučaj sa subotom, tako je to bilo i s razdobljem mladoga mjeseca, to jest početkom svakoga mjeseca prema lunarnom kalendaru: bili su to dani blagdana za kojih je svako trgovanje bilo zabranjeno. Prekid trgovanja značio je i prekidanje svih prijevara na mjerama i utezima. Efa je bila mjera za volumen (oko 45 l), a šekel je bio mjera za masu (oko 11,4 kg). Ispravnost i točnost mjera propisana je i Ponovljenim zakonom: »U torbi nemoj nositi dvojak uteg, veći i manji. U svojoj kući opet nemoj držati dvojaku efu: veću i manju. Neka ti je uteg potpun i točan i neka ti je efa potpuna i točna, da dugo živiš na zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj. Ta Gospodinu je, Bogu tvome, odvratan tko to čini, tko god čini nepravdu.« Varanje na mjerama i dodatna zarada nisu bili krajnji cilj. Naime, izrabljujući siromahe i dovodeći ih u dugove, njih su trgovci prisiljavali i da same sebe ili svoje ukućane prodaju u roblje, kako bi vratili dug. Tako su kupovali »siromaha za novac, potrebita za sandale«. Nije dakle najgore zlo u tome što su ti trgovci i varalice prekršili neku zapovijed ili zakon, nego u tome što nemaju milosrđa prema siromasima i ljudima u potrebi. Stoga im Bog upućuje teške riječi, zaklinjući se »Ponosom Jakovljevim«. Pod tim se izričajem vjerojatno misli na samoga Boga koji se samim sobom zaklinje, ili eventualno na zemlju što ju je dao Izraelcima, sinovima Jakovljevim. A zakletva je strašna: »Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela.« Kao što oni nemaju milosrđa za malene i slabe, tako ni Bog ne će imati milosrđa za njih.

Milostinja siromasima izraz je pravednosti

Odlomak iz Evanđelja po Luki sastoji se od Isusove prispodobe o nepoštenu upravitelju i od nekoliko Isusovih izreka o bogatstvu. U samoj prispodobi čini se kao da nitko nije pošten. Nije pošten upravitelj koji gleda kako bi što bolje situaciju okrenuo na svoju korist, te poziva dužnike svoga gospodara i smanjuje im dugove. Bila bi to nepravda i rasipanje, baš kao što je i prije rasipao gospodarevo imanje. Nije sasvim na mjestu ni gospodar koji sada takva »snalažljiva« upravitelja pohvaljuje. Ne treba ovdje tražiti značenje u detaljima, nego u središnjoj poruci prispodobe, koja se očituje u riječima: »Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.« Isus želi reći da vjernik mora uložiti onakav trud i nastojanje kakvo u nepoštene radnje ulažu »sinovi ovoga svijeta«, ali on to mora učiniti na kršćanski način, u skladu s kršćanskom nesebičnom ljubavlju. Kršćanin mora biti »snalažljiv« u širenju ljubavi i u zauzimanju za najpotrebitije. Izreka o »nepoštenu bogatstvu« krije iza sebe židovsko uvjerenje da je davanje milostinje siromasima izraz pravednosti. Tko ima više dobara, ima ih kako bi mogao pomoći drugima. Ti pak siromasi kojima je pomogao odlučivat će o njegovu spasenju, jer kako se odnosi prema njima, tako se odnosi prema Kristu.

Radosna vijest za sve

Pisac Prve poslanice Timoteju potiče na molitvu. I, zanimljivo, prva nakana koju on snažno preporučuje, molitva je »za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti«. O Pavlovu zanimanju za svjetovne vlasti svjedoči i odlomak njegove Poslanice Rimljanima: »Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga, tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi.« Vlast o kojoj govori Pavao ili pisac ove poslanice nije kršćanska, nego poganska rimska vlast. Mnogi zakoni što ih je ta vlast donosila nisu bili u skladu s moralnim postavkama kršćanske vjere. Ipak, ta je vlast jamčila društveni mir i omogućivala na zakonu utemeljene međuljudske odnose. Takvu vlast valjalo je poštovati i za nju moliti. Kršćani su pozvani na prihvaćanje svake vlasti, dok god ona ne ugrožava njihovu slobodu da sami žive u skladu sa svojom vjerom. Upravo zbog toga i naglašava nedjeljni tekst da molitva za predstavnike vlasti omogućuje »da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti«. Osim toga, sveti pisac ima na umu i misijsku zadaću Crkve. Naime, tadašnja rimska vlast omogućivala je širenje vjere velikim prostranstvima koja su pripadala Rimskomu Carstvu, te je takvo stanje bilo i odraz Božje volje, kao nešto »dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine«. Još se jedna pouka krije iza ovih riječi: valja moliti za predstavnike vlasti kako bi i oni prihvatili spasenje u Isusu Kristu. Krist, koji je jedan jedini, umro je za sve ljude, da se svi ljudi spase. Stoga nitko ne može biti isključen iz kršćanske molitve i iz kršćanskoga navještaja.

IZVORGlas Koncila br. 38/2019.
Prethodni članakDOKUMENT O VAŽNOSTI ZAŠTITE ČOVJEKOVE INTIME I NEPOVRJEDIVOSTI ISPOVJEDNE TAJNE (2) Bdjeti nad snagom riječi
Sljedeći članakPONAJBOLJI FILM O DOMOVINSKOM RATU General i generaliziranje