Malo je tko onoga turobnoga 18. studenoga 1991. mogao zamisliti da će se uz godišnjice toga tužnoga dana u studenom u Vukovaru iz godine u godinu ujedinjavati cijela Hrvatska, u velebnoj koloni sjećanja, u tolikim molitvama, u zapaljenim svijećama pod prozorima… Kako već tko može, ali uvijek u jedinstvenom duhu – da bi makar na jedan trenutak poput Šimuna Cirenca pridržao križ teške prošlosti Grada Heroja. Vukovarska žrtva dala je ploda i po crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu.
Ljeta Gospodnjega 2025., u mjesecu studenom, »uzduž i poprijeko« raspravljalo se u Hrvatskoj o tobožnjem bujanju mržnje, o nekakvoj »eskalaciji« nacionalizma. A baš se i tih dana između Svih svetih i tužne vukovarske obljetnice u jarunskoj župi Duha Svetoga, čije je duhovno središte upravo crkva Sveta Mati Slobode, slave znakoviti jubileji: pedeseta obljetnica utemeljenja župe te dvadeset i peta obljetnica posvete crkve Sveta Mati Slobode. Niz događanja utkao se u veliku devetnicu koja je započela u ponedjeljak 3. studenoga, i za koju je zamišljeno da bude zaključena u srijedu 12. studenoga misnim slavljem koje na blagdan posvete crkve Sveta Mati Slobode predvodi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Duhovne obnove, kateheze, predavanja i svjedočanstva – za vjernike svih dobnih skupina, s posebnim naglaskom na mlade i obitelji s malom djecom; euharistijska slavlja, klanjanja pred Presvetim, likovna kolonija…
»Ne može se ubiti duša našega naroda«
Možda je mnoge tih dana pred hrvatskom zbiljom, kao i one teške jeseni 1991., uhvatilo malodušje, možda su mnogi postavili ono bolno pitanje: »Zar smo se za to borili?« No na zagrebačkom je Jarunu Majka Marija, kako to uostalom samo majke najbolje i umiju činiti, tiho i nenametljivo svojoj djeci pokazivala što je ispravan put.
Župnik don Pejo Orkić: »Kenotaf je povijesna istina. U njega su upisana imena branitelja, s inicijalima njihovih očeva, koji su pali u obrani domovine u vrijeme rata. Oni su išli u rat jer su ljubili domovinu i nisu razmišljali o ordenima ili privilegijama«»Ne može se ubiti duša našega naroda jer ona je plaćena krvlju naših branitelja. Danas našega čovjeka najviše boli nepravda, iskrivljavanje istine koje se događa tako često i kod ljudi se javlja otpor prema tomu. Oni se ne daju ubiti, ne daju da se uništi istina o njima… Jer što sam ja ako netko uništi moj kršćanski i nacionalni identitet? Ja sam onda nitko i ništa. Pritom treba biti jasan: voljeti svoje ne znači mrziti tuđe, nego upravo suprotno, poštovati drugoga«, govori nam don Pejo Orkić, župnik jarunske župe i prvi čovjek u velikoj »duhovnoj logistici« koja stoji iza crkve Sveta Mati Slobode, kojega smo i »ulovili« ondje upravo u danima devetodnevne priprave i proslave župnih jubileja. Uz njega je oko crkve angažirano desetak svećenika salezijanaca.
Podsjetio nas je u razgovoru jarunski župnik i na dane svojega prethodnika don Petra Šimića, velikoga pastoralca i vizionara, s kojim je i započela gradnja crkve Sveta Mati Slobode i zamah jarunske župe. Naime, danas je u jednom tekstu nemoguće do detalja opisati svaku zajednicu koja se okuplja i djeluje pod svodovima velebne Marijine crkve uz bučnu Horvaćansku cestu. U tjednu u atriju crkve do kasnih večernjih sati ne staje dječja cika, igra i radost. Taj »vječni oratorij«, uz pastoral mladih, posebno uz pastoral studenata, jedan je od zaštitnih znakova jarunskoga »grada na gori«. Tu je aktivna i Obiteljska zajednica s nizom svojih sekcija i služba, »Božja pobjeda«, zborovi koji su naveliko poznati među zagrebačkim vjernicima, brojne molitvene zajednice (sv. Josipa, za duše u čistilištu, krunica, »Servia«, »Filia Sion«, »Adma«, »Majke Košute«…), a u tako razgranat pastoralni mozaik uklopile su se i redovnice iz družbe sestara Kćeri Marije Pomoćnice, koje su u jarunskoj župi prisutne još od 1987. godine. Nakon zagrebačkoga potresa crkva Sveta Mati Slobode postala je i jedna od većih zagrebačkih ispovjedaonica.
Snaga kenotafa s imenima ubijenih hrvatskih branitelja
»Sve te zajednice čine onu našu dušu koja se ne da ubiti. I da, treba to posebno reći, ništa od svih tih aktivnosti ne bi bilo da među laicima koji čine ovu župu ne postoji žar. Kao župnik mogao bih ja izlaziti sa stotinama inicijativa, ali bez ljudi sve bi to bilo uzalud«, podsjeća nas don Pejo Orkić.
Velika je stoga poruka da se tako snažna i živa zajednica okuplja oko oltara nad kojim u svakoj misi bdiju poginuli hrvatski branitelji. Naime, imena njihova, njih 15 840 koji su pali u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, upisana su u impresivni kenotaf. Ima ondje, jasno, i imena onih koji su pali u obrani Vukovara, koja do danas podsjećaju da bez vukovarske Hrvatske nema prave Hrvatske. No snaga je jarunskoga kenotafa i u tome što on glasno govori da se Hrvatska u Domovinskom ratu branila i žrtvovala u svakom svojem pedlju – na prvim crtama u Osijeku i Vinkovcima, na Srđu, u Sisku i Petrinji, a onda i u gradovima i mjestima koji su bili možda daleko od topova i rovova, ali su u obranu domovine poslali svoje najvrjednije, svoju mladost. Mnogi od tih mladića posvjedočili su da veće ljubavi nema od one koja svoj život polaže za prijatelja. I njihova imena nalaze se danas upisana u stijenama crkve Sveta Mati Slobode.
S osobitom emocijom govori salezijanski župnik Orkić o kenotafu budući da je ondje upisano i ime njegova brata, također ubijenoga od agresora u obrambenom Domovinskom ratu. »Kenotaf nas uvijek i nanovo podsjeća na misao da sjeme koje ne umre ne može dati roda, a takva je bila i žrtva naših branitelja u Vukovaru i na svim frontovima. Ona ne smije i ne može biti zaboravljena. Zato mi svakoga petka nakon mise imamo klanjanje pred Presvetim, gdje zahvaljujemo na daru slobodne domovine, gdje molimo za našu domovinu i za sve naše branitelje, i one žive i one pokojne. Tako uvijek i nanovo želimo istaknuti da naša domovina nije obranjena samo oružjem, nego da je ona izmoljena od Gospodina«, pojašnjava don Pejo Orkić. Ne propušta naglasiti kolika je snaga oprosta. »Onaj tko ne oprašta postaje rob toga. Moramo moliti za milost oprosta. Ako je neprijatelj ubio nekoga nama bližnjega, on još uvijek nije dostojan da ubije i našu dušu. I koliko god je nama koji smo žrtve rata ponekad i teško praštati, onomu koji je činio zlodjela još je teže jer on toga nije ni svjestan. Zato treba praštati i moliti za naše neprijatelje. Naposljetku, nama je svima oprošteno Kristovom žrtvom na križu. Koje su bile njegove riječi? ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!’« ohrabruje don Pejo Orkić.
»U našem narodu još ne postoji svijest što zapravo predstavlja ova naša crkva, Sveta Mati Slobode… Što, primjerice, predstavlja i Pieta Croatica ispred glavnoga ulaza, rad kipara Ivana Lackovića Croate. Ovo nije samo crkva, ovo je svehrvatski spomenik. Zato sam osobno veliki zagovornik ideje da kada neka djeca iz drugih dijelova Hrvatske u sklopu različitih školskih izleta posjećuju Zagreb, jedna od njihovih obveznih postaja bude upravo crkva Sveta Mati Slobode. Ovdje će toliko toga naučiti«, nadovezao se na riječi jarunskoga župnika župljanin Albert Vjekoslav Jurišić. On je, inače, i jedan od veterana jarunske obiteljske zajednice. Zajedno sa sadašnjim voditeljem zajednice Nenadom Kopićem, kao i ostalim sugovornicima iz župe, sugovornik Jurišić složio se da je u budućnosti pred Hrvatskom borba za obitelj. »Jedna je od početnih zamisli obiteljske zajednice, u onom vremenu prije 15-16 godina kada je ona formirana za župnika Ante Vasilja, bila povezivanje vjerničkih obitelji i posebno njihove djece. Jako je važno da djeca vide da nije ništa čudno kada obitelj kod kuće zajednički moli krunicu. U tome ih iskustvu osnažuje i to kada u župi vide da postoje i druge obitelji koje to redovito čine, obitelji kojima je stalo da su uz Crkvu, da su redovite na misama«, pojašnjava Jurišić i dodaje: »Mi smo kao zajednica blagoslovljeni time što možemo djelovati u ovakvom prostoru kao što je crkva Sveta Mati Slobode. Blagoslovljeni smo time i što ovdje ima toliko svećenika na raspolaganju i što mi kao zajednica imamo svojega duhovnika. Jer teško može bilo koja zajednica preživjeti bez aktivne prisutnosti svećenika.«
Iz suza uplakane jarunske majke rodilo se svetište Nebeske Majke
Biti »dispečer« onima koji su u potrebi
Unutar jarunske obiteljske zajednice nekoliko je sekcija, odnosno služba: savjetodavna, organizacijska, molitveno-slavljenička, formativna (koja organizira i naveliko posjećene otvorene formativne susrete), karitativna… Javljaju se Obiteljskoj zajednici u svojim brojnim potrebama i dvojbama ne samo vjernici koji teritorijalno pripadaju jarunskoj župi, nego i mnogi s drugih strana. Naime, u sklopu zajednice djeluje i obiteljsko savjetovalište. Nemjerljiv je to dar upravo u vremenima kada se tako udara na obitelj, kada se mnoge obitelji, posebno one mlade, mogu naći izgubljene usred svega što nudi Zagreb kao veliki grad, ali i današnja »moderna vremena«, napominju sugovornici i pojašnjavaju da je njihov zadatak prije svega da budu »dispečeri« ljudima, netko tko će ih znati uputiti savjetom ako je riječ o nekom materijalnom problemu, ali i uputiti ih do svećenika ako je problem duhovne naravi. Teško se oteti dojmu da ta borbena slika jarunske župe itekako podsjeća na ratna vremena, na sliku Crkve kao poljske bolnice, o kojoj je toliko govorio papa Franjo.
U sličnoj su službi povezivanja unutar župe i članovi Udruženja Marije Pomoćnice »Adme«, grane salezijanske obitelji koja je također aktivna pod Marijinim svodovima na Jarunu. »Kušnje su danas postavljene tako ‘kreativno’ i mnogi se lako izgube. Posebno su na udaru obitelj i mladi. A naša se karizma sastoji u tome da privlačimo one koji su možda rubni, koji su tek počeli dolaziti na misu… Mi im želimo pokazati da se ovdje ne događa nekakav ‘elitizam’, ohrabrujemo ih da pristupe svećeniku, da se redovitije uključe u sakramentalni život… Posebno smo zato bliski mladima, s njima odmah prelazimo na ‘ti’ da padnu sve zaprjeke. A da bismo mogli svjedočiti i mi kao zajednica, uronjeni smo u puno molitve. Jer ako u sebi ne nosimo tu radost, takvo nešto ne možemo pružiti i pokazati drugima« pojašnjava nam Valerija Pepelko, predsjednica jarunske »Adme«.
Kad se susretnu mladi iz Zagreba, Splita i Mostara…
Dostojno je i pravedno bilo da »reportažni let« iznad župe Duha Svetoga i njezina duhovnoga dragulja crkve Sveta Mati Slobode zaključi mladi salezijanac don Ivo Šokčić, koji je uz druge salezijance na Jarunu na prvim crtama u pastoralu s mladima. I on sam svećenik je pomalo neobične biografije. Kao student Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta taj je Subotičanin došao u Zagreb 2009. godine i upravo je Sveta Mati Slobode bila duhovno utočište koje je i on redovito pohađao. Služio je i kao instruktor među mladima i malo-pomalo došao do svećeništva. »Sada kada sam ‘s druge strane’, kada sam uz narod s oltara, osjećam vrlo plodonosnom ovu našu zajednicu. Da, netko bi mogao u svoj ovoj silnoj ‘mašineriji’ pasti u kušnju samohvale i oholosti. Naime, crkvu Sveta Mati Slobode uopće nije teško dupkom ispuniti. Samo na prostoru naše župe nalaze se tri studentska doma s oko 6500 studenata. To je izniman potencijal«, govori nam don Ivo Šokčić te napominje: »Ali na razini svakodnevnoga pastorala vide se važne nijanse. Primjerice, mi se zadnjih godina snažnije u pastoralu mladih posvećujemo mladima koji su iz same župe, s Jaruna. Ali isto tako znamo da oni studenti koji iz tolikih drugih hrvatskih sredina dolaze u Mati Slobode predstavljaju skupine mladih koje su duhovno izgrađene, koje su na neki način ‘gotov proizvod’ koji je još i gladan novih duhovnih sadržaja. E, sada je naš zadatak povezati ove naše jarunske mlade i one koji dolaze iz drugih sredina. I tu vidimo da se događa veliko obogaćenje – kada se ovdje povezuju i mladi iz Zagreba, iz Splita, Mostara i drugih hrvatskih gradova, tada ovdje zaista živi Hrvatska u malom«, entuzijastično je pojasnio salezijanac Šokčić.
Već je u toj slici mladih, ali i u slici brojnih drugih zajednica koje se roje oko crkve Mati Slobode jasno: slika je to željene hrvatske sadašnjosti i budućnosti, Hrvatske kakvoj se nadao Vukovar ratne 1991., a i toliki hrvatski branitelji koji su u rat pošli poput brojnih »svetaca svakidašnjice« koje odnedavno kanonizira Katolička Crkva – u tenisicama i trapericama! Žrtva, dakle, nije bila uzaludna.
