Je li pandemija koronavirusa »Božja kazna« za ljudske grijehe? Je li koronavirus novi dokaz da čovjek koji se udaljio od Boga sebe samoga vodi u propast? Pitanja su to koja su si – izbaci li se iz jednadžbe koronavirus i zamijeni li ga se nekom drugom krizom čovječanstva, kao što su ratovi, kuga, glad ili velike prirodne nepogode – zacijelo postavljali i mnogi drugi naraštaji u prošlosti. One koji u vremenima pandemije nepoznatoga virusa traže odgovore na tako duboka pitanja redci koji slijede vjerojatno ne će zadovoljiti. Možda ih ne bi zadovoljili ni milijuni redaka koji o fenomenu koronavirusa tek trebaju biti ispisani na nebrojenim stranicama novina, knjiga, internetskih portala… No ovi redci pokazat će da u vremenu traženja novih oslonaca crkvena i župna zajednica mogu biti i jesu mjesta nepresušnih izvora nade. Svjedočanstvo župe sv. Marije Magdalene u Knegincu, malenom mjestu nedaleko od Varaždina, tim je snažnije jer su u trenutku pripreme i pisanja ovoga teksta mnogi vjernici kneginečke župe, uključujući i župnika, iz osobne perspektive prolazili kroz iskustvo zaraze koronavirusom ili pak kroz iskustvo kućne izolacije zbog bliskoga kontakta sa zaraženima. Zato je i broj sugovornika u reportaži manji nego što je to uobičajeno i nije istovjetan broju aktivnih župljana, najbližih župnikovih suradnika, koji su za Glas Koncila prvotno pristali podijeliti svoja svjedočanstva vjerskoga života u Knegincu.
Vožnja automobilom od Zagreba do Kneginca traje nešto više od sat vremena, a zbog blizine autoceste Zagreb – Varaždin, na koju se nastavljaju druge važne srednjoeuropske brze ceste, mjesto je blagoslovljeno i dobrom prometnom povezanošću, koja dobrim dijelom utječe i na gospodarske mogućnosti toga kraja. One koji se pak iz hrvatske metropole zapute ranim vlakom na jutarnju misu u Kneginec željeznička će pruga voditi putom uz zapadnu stranu Medvednice, koji će trajati gotovo dvostruko više nego vožnja automobilom. Ta putnička avantura uključuje i dvadesetak minuta pješačenja od postaje u obližnjem Turčinu do starinske župne crkve na brježuljku. No probijajući se kroz jutarnje magle srcem Hrvatskoga zagorja, prve prodorne zrake jesenskoga sunca otkrivat će promatraču iz vlaka predivne brježuljkaste pejzaže, možda posljednje, ali još žilave trzaje lokalne poljoprivrede i stočarstva te niz tvorničkih postrojenja uz željeznicu, iz kojih materijalna sredstva za život crpe mnogi stanovnici zagorskoga, a tako i kneginečkoga kraja.
Razgovor o župi sv. Marije Magdalene sa župnikom Tihomirom Kosecom započeli smo pregledom gospodarske i socijalne slike sredine. Premda blizina Varaždina, Zagreba, ali i prilike u samom kraju, olakšavaju potragu za poslom, mnogi koji su zaposleni nisu zadovoljni svojim primanjima pa je i župa u Knegincu pretrpjela nekoliko valova iseljavanja, među kojima je bilo slučajeva preseljenja cijelih obitelji u Austriju ili Njemačku.
»Odljev stanovnika u našoj župi ipak nije bio zanemariv. Posao se može naći, no možda ne i željena plaća. Ljudi osjećaju da za svoj rad nisu jednako plaćeni kao, primjerice, u Zagrebu i to im je, čini se, razlog zašto odlaze. No puno se na lokalnoj razini radi na olakšavanju otvaranja privatnih tvrtki, a dobili smo odnedavno i vrtić, obnovila se škola…« objasnio je župnik Kosec, pokušavajući u jednom odgovoru uravnotežiti i dobre i manje dobre strane lokalnih prilika.
Na službi u Knegincu župnik Kosec je od 2017. godine i od tada se u župi, sudeći prema kontaktu prilikom blagoslova kuća, broj stanovnika smanjio za dvjestotinjak duša. U župi danas živi oko 5000 stanovnika, koji dolaze iz otprilike 1200 obitelji. No, napominje župnik, nije sve u materijalnom, »ne živi se samo od kruha«, nego treba misliti i o duhovnim aspektima života. »Kada sam došao u župu, zatečeno je stanje bilo dobro. Iako nema pretjerano puno ljudi u crkvi, oni koji su aktivni jako su angažirani. Tako sam zatekao nekoliko zborova i nekoliko aktivnih zajednica vjernika. Ljudi su uvijek spremni pripomoći i kada je oko župe potrebna ‘fizikalija’.«
U župi je aktivan zbor odraslih i zbor mladih, živa je i ministrantska zajednica, premda je broj njezinih članova podložan mijenjanju, kao što je uostalom »trend« i u drugim manjim župama. Nekoliko je mladih iz župe u Varaždinskoj biskupiji prošlo i animatorsku formaciju pa svojim znanjima pomažu u svakodnevnom pastoralu. Aktivni su Kolpinška zajednica i Djela Marijina.
Župnik Kosec, koji je i povjerenik za pastoral mladih Varaždinske biskupije, trudi se župu u Knegincu pretvoriti u mjesto u koje će navraćati i mladi iz drugih župa. Tako je organizirao različita druženja, klanjanja i duhovne obnove za mlade, različite kampove, no često se događa, kaže, da su želje i ideje jedno, a realne mogućnosti i interes drugo pa je u mnogim aktivnostima izazovno uspostaviti kontinuitet. »Različiti pastoralni pokušaji urode većim ili manjim plodom, ali važno je da ništa nije statično. Ne kažemo ovdje uzalud: ‘način je začin’«, dodaje župnik.
Župne statistike nisu zabrinjavajuće. Demografska se slika župe kreće oko »pozitivne nule«. Broj krštenih kreće se oko 30, premda postaje sve češće da on nije istovjetan ukupnomu broju rođenih na području župe. Broj sprovoda blago je veći, premda je 2019. godina prošla u znaku lošega rekorda – bilo je 80-ak sprovoda, a 40-ak krštenja. Prvopričesničke i krizmaničke grupe imaju 40-ak djevojčica i dječaka, a sakramenti se mladima u župi udjeljuju svake godine. Ohrabruje pak broj vjenčanja jer se u prosjeku u župi vjenča dvadeset parova. Ako se tomu pridoda i desetak parova koji se vjenčaju u rodnoj župi mladenke, razlozi za demografski optimizam Kneginca ipak postoje. No kao župniku u svakodnevnom mu je poslanju zahtjevno predstavljanje dubljega smisla sakramenata. Bitno je da sakramenti, objasnio je župnik, ne ostanu na razini folklora, a ključnu ulogu u tome kada je riječ o odgoju mladih vjernika imaju roditelji, za koje je ove godine priredio i knjižicu u kojoj ih nastoji potaknuti da svojim primjerom djeci snažnije svjedoče ono što dobivaju sakramentima.
»Ako mama i tata ne idu u Crkvu, teško možemo očekivati od mladih da oni idu redovito. Premda često takva poruka od roditelja nije izrečena, u očima djece ona je shvaćena. Zato treba u ovim vremenima razmišljati i o vraćanjima temeljima, a to je prije svega obitelj. Ako obitelj usadi početne vrjednote, sve je lakše kasnije. Uvijek se zato sve treba pokazivati primjerima. Kako ćemo, recimo, objasniti dobrotu u teoriji?« pitao je župnik.
Priča o »ovom vremenu« nije mogla zaobići koronavirus. »Svaka je kušnja uvijek dolazila radi pročišćenja, da se vidi što je komu doista u srcu. Sada se pokazuje što je ljudima bitno. Hoće li stajati dva sata pred dućanom ili će iskoristiti pet minuta svoga vremena i pokloniti se i pomoliti pred križem«, kaže župnik. Pogoršanjem epidemiološke slike vjernicima je nastojao pružiti više misa, kako nedjeljom tako i u tjednu, da bi se izbjegla veća okupljanja, a najstarijima i najugroženijim župljanima – upravo onima koji i najredovitije idu na misna slavlja – preporučivao je da, ako mogu, misna slavlja prate preko televizije. Pastoralni centar nešto je prostraniji od župne crkve pa je posljednjih mjeseci nešto »atraktivnije« mjesto za nedjeljne mise. Novo, pandemijsko normalno »desetkovalo« je posjećenost misa, ali i ugođaj liturgijske svečanosti koji je učinilo skromnijim, pa i neobičnim. Prostor je za župni zbor prazan, u skladu s preporukama da se na misnim slavljima izbjegava pjevanje zbog većega širenja aerosola, što može uzrokovati i veće širenje virusa.
Od ožujka i travnja, kada se nisu slavile mise s narodom, vjernici su se vratili na mise, no ne kao ranije, a koronavirus je usporio ili prorijedio i redovite aktivnosti u kojima su se okupljali angažiraniji vjernici u župi, primjećuje Josip Jelušić, vjeroučitelj i izvanredni djelitelj pričesti, koji se u župu Kneginec sa svojom obitelju doselio prije šesnaest godina. Usporedno s dolaskom župnika Koseca u župi se više angažirala i njegova kći Matea Jelušić, koja je aktivna u župnom zboru i zboru mladih Varaždinske biskupije. Angažirani otac i kći zajednički tumače da je teško ljude privući u Crkvu, ne samo u vrijeme pandemije, nego i inače. Teško je, kaže, prodrijeti u misli i osjećaje drugih i otkriti što oni traže od Crkve i što od nje dobivaju, a možda je sve pak posljedica neke duhovne tromosti i lijenosti.
Kao vjeroučitelj Jelušić i sam primjećuje koliko je zahtjevno održati vjernike u Crkvi nakon krizme: »Često se znamo i našaliti u vezi s tim. Kaže jedan vic: župniku su se na tavanu crkve počeli skupljati miševi. Jedni su mu predlagali da ih otruje, drugi da ih otjera zračnicom. Na kraju su mu rekli: ‘Ma samo ih krizmaj i ne će ti se više vratiti u Crkvu.’« No, kaže vjeroučitelj Jelušić, mnogi u međuvremenu dozriju pa se Crkvi vraćaju u nekim zrelijim dobima, što ipak daje razloga za optimizam. Matea Jelušić pak u svojoj generaciji, među mladima koji su svojim nazorima i interesima slični njoj primjećuje da su oni ponekad izolirani od ostatka društva. Ponekad neki, potaknuti društvenom klimom, razmatraju i mogućnosti potrage boljih prilika u nekoj drugoj sredini, smatra 22-godišnjakinja, kojoj prioritet nije iseljavanje, nego završetak fakulteta. Ali, uvjereni su otac i kći Jelušić, »vratit će se ljudi misama«.
Župni Caritas često je svojevrsni lakmusov papir koji pokazuje u kojoj mjeri župna zajednica živi u svakodnevnom životu kršćanske istine koje se propovijedaju s oltara. Kneginečki Caritas aktivan je od 2004. godine, a priču o njemu ispričala je njegova predsjednica Ivana Lukinec.
Naime, koronavirus nije samo uzrokom strahova vezanih za zdravlje, nego je paralizirao mnoge svakodnevne i uobičajene aktivnosti i tako stvorio »paket strahova«, među kojima prednjače strahovi financijske i materijalne naravi, premda ne treba izostaviti ni izoliranost, potištenost, neizvjesnost i samoću. Na svim tim područjima djeluje i župni Caritas pa je njegova važnost za lokalnu zajednicu posebno aktualizirana pojavom pandemije. »Ljudi se sve više zatvaraju u sebe i u svoje domove. Sada je zahtjevno posjećivati i starije i nemoćne, jer ih kao najugroženiju skupinu i mi možemo lako zaraziti. Trudili smo se pronaći i nove načine približavanja potrebitima. Ljudi su posljednjih mjeseci jako polarizirani. Osjeća se neki strah. U javnosti svakoga dana svjedočimo svojevrsnomu genocidu ljudskoga uma. Više doslovno ne možemo pročitati ništa nakon čega ćemo se osjećati dobro«, rekla je voditeljica Lukinec, koja je inače medicinska sestra u bolnici u Varaždinu.
Teret logističkoga rada i djelovanja na terenu u kneginečkom Caritasu nosi četrnaest vjernika. Bilo bi dobro, kaže voditeljica, kada bi se u nekom doglednom razdoblju uspjelo privući više mladih. Kroz Caritas su, svjedoči, intenzivnijim ili manje intenzivnim angažmanom prošli mnogi vjernici, koji su nastavili biti aktivni u Crkvi, bilo svojom redovitošću na misnim slavljima bilo sudjelovanjem u drugim župnim zajednicama. Jasno, priča o svakom župnom Caritasu nije priča o desetak aktivnih župljana, nego i o ostatku župe koji redovito svojim prilozima, usprkos neizvjesnim ekonomskim vremenima, rado podupire njihovo djelovanje.
U okolnostima »staroga normalnoga« rad župnoga Caritasa nije usredotočen samo na dio godine uz velike kršćanske svetkovine, nego se potrebite pomaže tijekom cijele godine. »Nemamo neki precizan broj osoba kojima pomažemo. Jednomu čovjeku pomognemo i više puta dok ne stane na noge. Sve ovisi o tome u kakvoj je netko potrebi. Novac nikomu ne dajemo na ruke, ali plaćamo režije i druge račune, kupujemo hranu, plaćamo siromašnoj djeci prehranu u školi, plaćamo vrtić. Prikupljali smo i za donacije djeci koja su trebala na operacije. Dakle, nastojimo imati što širu lepezu našega djelovanja«, kaže Lukinec. »Često nas ugodno iznenadi lijepa suradnja s lokalnim društvima. I zajednice župljana podupiru Caritas i lijepo surađujemo. Sada se samo nadamo da će se sadašnje stanje primiriti i da ćemo se vratiti našim starim aktivnostima«, zaključuje voditeljica Caritasa.
Iz samoizolacije se javila župljanka Antonija Bobek, koja se unatoč neobičnim okolnostima dobro pripremila za predstavljanju župe u Knegincu. Posebna priprema bila je potrebna jer je angažirana u župnom mješovitom zboru već pune 33 godine, kao zborovođa i orguljašica, pa je iz albuma tolikih uspomena valjalo izabrati one najtoplije.
»Povijest župnoga zbora počela je uz pripremu proslave 200. obljetnice uspostave župe. Tom nas je prigodom 1988. godine posjetio i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Tada sam kao učiteljica razredne nastave u Varaždinu bila svjesna da, u okolnostima komunizma, trebam sebe izložiti, a ta je proslava bila veliki događaj za našu župu. Bilo je naporno, imala sam i mnoge obiteljske obveze kao majka četvero djece, no zajedno s drugim župljanima ustrajala sam u pripremama. Tako sam se postupno počela uključivati intenzivnije i u rad zbora, u kojem sam i danas.« Od mladosti se, kaže, posebno nadahnjivala karizmom uršulinaka, koje su svojom prisutnošću na poseban način oblikovale duhovni reljef varaždinskoga kraja. Osim župnoga zbora, Antonija Bobek vodi i zajednicu Djela Marijina, koja također djeluje od 1988. godine. Zajednica se okuplja jednom mjesečno, a susreti su se u vrijeme pandemije pokazali još potrebnijima, a time i plodonosnijima. Svemu je, dakako, pridonijela i upotreba suvremenih tehnologija pa su članice zajednice umjesto fizičkih susreta do poboljšanja situacije oko koronavirusa pohvatale konce moderne tehnologije i svoje susrete premjestile u virtualnu okolinu posredovanjem računalnih aplikacija kao što je »Zoom«. »Pandemija je velika kušnja, ali ljubav na kraju sve prevlada. Vjerujemo da je Bog iznad svega i da ćemo se uskoro viđati i uživo. Svakako, nedostaju nam ti susreti, unatoč svim mogućnostima tehnologije. Na nama je da u teškim trenutcima molimo jedni za druge.«
