JASENOVAČKI LOGOR U BESPUĆIMA »POVIJESNOG REVIZIONIZMA« (16) Suzbijanje tifusa među logorašima?

Jedna od dviju baraka koje su pretvorene u bolnicu
Nizanka objavljuje široj javnosti potpuno nepoznate i manje poznate dokumente o jasenovačkom logoru. Bez konačnih i kategoričkih zaključaka, ne umanjujući niti opravdavajući počinjene zločine, nizanka postavlja jedno od ključnih pitanja: Treba li se novootkrivene činjenice i dokumente uzeti u obzir i o njima mirno raspraviti ili treba dokazati da su oni krivotvorine, fotomontaže i slično te ih u cijelosti odbaciti?

Poslijeratno svjedočenje jasenovačkoga zatočenika, ljevičara i komunističkoga djelatnika, ozbiljno dovodi pod upitnik »Poimenični popis žrtava jasenovačkog logora« prema kojem su gotovo svi stradalnici »ubijeni«: »Mjesto Jasenovac leži na ušću rijeke Une u Savu. Kraj je nizak, močvaran, nezdrav. Dizenterija i druge crijevne i želučane bolesti kosile su nemilosrdno zatočenike. Uđe u nj zdrav čovjek, pa i oveća ljudeskara, da se nakon pet do šest dana razboli, a nakon daljnih desetak dana i umre« (Ante Ciliga: »Jasenovac; ljudi pred licem smrti«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2011., str. 36.-37.).

»Održao sam cijelo predavanje o suzbijanju pjegavca i predložio najnužnije: kratko šišanje, brijanje, češće kupanje i dezinfekciju odjeće i posteljine… Od početka maja (1942.) nije više bilo ležećih bolesnika.«

Jedna od često ponavljanih tvrdnji nakon rata jest da su svi koji su bili bolesni ili su se razboljeli bez iznimke bili poubijani: »Od svega je bilo najgore da je biti bolestan značilo isto što i biti osuđen na smrt. Ustaše su u nastupima, iz ambulanta, nastamba ili baraka najprije izvlačili bolesne zatočenike i likvidirali ih. Zato su logoraši i uz najviše temperature i najteža oboljenja nastojali po svaku cijenu da se održe na nogama, odlazili su na posao i kretali se, ne bi li izbjegli likvidaciju. Bolesnici su padali i izdisali na radu« (Mirko Peršen: »Ustaški logori«, Stvarnost, Zagreb, 1966., str. 168.).

Međutim, neka poslijeratna svjedočenja u proturječju su s tim tvrdnjama i o tome bi također bilo dobro reći koju riječ. Malo je teže uskladiti uobičajeni naziv za jasenovački logor – »tvornica smrti« s dokumentima o nastojanjima logorskih vlasti da zaustave masovno umiranje logoraša od različitih epidemija. Naime, u logoru se iznenada pojavio tifus, koji se tako brzo širio među zatočenicima da je, po sjećanju Jakova Kabilja, od njega dnevno umiralo i po 20 ljudi (»Sećanje Jevreja na logor Jasenovac«, ur. Dušan Sindik, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972., str. 96.).

No dr. Josef Konforti, zatočenik iz Travnika, opisao je kako je u dogovoru s logorskom upravom i tadašnjim zapovjednikom Ljubom Milošem krenuo u suzbijanje epidemiju tifusa koja je izbila u proljeće 1942. godine:

»Održao sam cijelo predavanje o suzbijanju pjegavca i predložio najnužnije: kratko šišanje, brijanje, češće kupanje i dezinfekciju odjeće i posteljine« (»Sećanja Jevreja na logor Jasenovac«, isto, str. 233.). Po njegovim su uputama provedene neke konkretne akcije, pa je bolest naglo počela jenjavati:

»Na brzinu su izgrađeni tuševi, napravljeno je oko 20 teknadi od drveta za kupanje i za pranje rublja. Svi su zatočenici morali biti obrijani i ošišani do kože. Odjeća i prljavština u barakama su otklonjeni itd. Tako je bolest naglo počela jenjavati« (»Okolnost što sam liječnik, uvjetovala je da sam ostao živ«, »Poruke«, br. 2 (7), 15. rujna 1973., str. 5.).

Ishod je prema tim zapisima bio potpuno zadovoljavajući: »Od početka maja nije više bilo ležećih bolesnika« (»Sećanje Jevreja na logor Jasenovac«, ur. Dušan Sindik, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972., str. 233.).

Milko Riffer, koji je »zaglavio« u Jasenovcu jer je partizanima dostavljao razne obavijesti i materijale, no svejedno je, prema vlastitom svjedočenju, bio zapovjednik jedne bolničke nastambe, također »odskače« od uobičajenih opisa. On tvrdi da je u njegovoj bolnici svagdašnjica bila, barem za logorske prilike, više nego podnošljiva: »Živjeli smo tamo, kao u kakvu hotelu, posve individualno, u dobrim susjedskim odnosima…« (Milko Riffer: »Grad mrtvih – Jasenovac 1943.«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2011., str. 71.). Pored toga: »Rekovalescenti su dobijali po nekoliko dana poštede i imali su pravo da za to vrijeme leže u svojoj stambenoj baraci« (isto, str. 111.).

Bolnica, kupaonice, zahodi…?

»Na okrajku središnjeg dijela logora, na čistom polju, iza voćnjaka, nalazila se jedna posve nova postrojba: ‘logor 3b’. To je bilo šest velikih baraka dovezenih u gotovim dijelovima iz Njemačke. Uz njih na desno od ulaza u nastambu, dvije manje barake – logorska bolnica. Sa lijeva nekoliko pomoćnih zgrada i baraka: velika obrtnička zgrada s krojačnicom, praonicom i dr.; manja baraka: kupaonica za kupaonicom, ogromna otvorena jama pačetvorinastog oblika, zahodi« (Ante Ciliga: »Jasenovac; ljudi pred licem smrti«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2011., str. 38.).

NASTAVLJA SE