Još u doba komunizma i blokovske podjele svijeta, Ibrica Jusić u pjesmi »Kavana Mediteran« opisivao je strahove od zveckanja oružja, masakra i o tome da je svijet naoružan do zuba. Bezbroj je takvih pjesama, filmova, romana i svih vrsta umjetničkih djela koja predstavljaju dokumente o nekom određenom dobu. No ako ih se međusobno usporedi ne znajući vrijeme njihova nastanka, ponekad je teško odgovoriti na pitanje o kojem dobu točno govore. I koji točno događaji izazivaju strah od opće katastrofe. Posebice u posljednjih nešto više od pola stoljeća, kad su se trci u naoružanju pridružile ekološke prijetnje i industrijske katastrofe. Kad je Jusić pjevao o bačvi baruta na kojoj leži Europa, svijet je bio podijeljen na Istok i Zapad, između njih je bila vidljiva i teško prebrodiva granica s bodljikavom žicom, stražarnicama i zidovima. A i s jedne i s druge strane gomilale su se vojske i rakete dugoga dosega usmjerene prema onima drugima.

Sada svijet pruža drugu sliku. Granica nije toliko vidljiva, njezin se položaj promijenio, Istok i Zapad međusobno trguju. Nižu se analize nove uloge Amerike nakon što je nedavno na vlast došao razbarušeni poduzetnik Donald Trump, dok Rusija ponovno pokazuje sve veće samopouzdanje, iako se do danas nije otresla stoljetnoga straha od susjeda. A da se ne govori o Kini koja kontinuirano zauzima prostor utjecaja u Južnokineskom moru i na svjetskim burzama, ili o Turskoj koja naprosto čezne za svjetskim utjecajem. Tko će s kim, tko će se okrenuti protiv koga i tko će koga nadmudriti? Tko će prvi zapucati, čak se pitaju neki. Teško je smisliti nešto pametno čime bi ih se moglo umiriti, ali nije naodmet podsjetiti da nisu prvi koje je obuzeo strah i da svijet otkad je izumljen barut uporno sjedi na bačvi ispunjenoj njime. Dakle, ništa novo. Osim okolnosti, koje se stalno mijenjaju. I oružja, koja su sve ubojitija. Neka od njih. A neka i ne.

Istok izgleda drukčije nego što je izgledao prije, otvoreniji je i raznolikiji. Zapad je još tu onakav kakav je i bio. A između njih nastaju neke nove sile koje također žele postati velike. Mediji, kuloari, stručni skupovi i studenti razglabaju o različitim aspektima sigurnosne situacije u svijetu, a ona se mijenja od danas do sutra. Nastaju nove države, druge nestaju, kao što se događalo kroz čitavu povijest. Nižu se prijetnje, porazi jednih i uspjesi drugih. Hrvatska se kao međunarodni čimbenik pojavila usred toga povijesnoga meteža, s namjerom da opstane, da se održi u tim grubim okolnostima. U tim okolnostima sigurnosne prilike, gospodarstvo i diplomacija snažno utječu na unutarnje odnose, kao što se i unutarnje prilike u većim državama odražavaju na ukupno sigurnosno stanje u svijetu.

Hrvati bi mogli početi prodavati

Hrvatska nema sigurnosnih ambicija koje bi išle dalje od sigurnosti njezinih granica, ali se oprezno nada vlastitomu gospodarskomu i socijalnomu razvitku, gospodarskomu usponu nakon dugih godina jalovosti i razočaranja. Povoljno okruženje, Vlada koja najavljuje sustavne korake u cilju gospodarskoga rasta i naposljetku skromni, ali vidljivi pokazatelji oporavka. Mnogi očekuju zakonska rješenja koja će olakšati poslovanje i zaštititi slabe, mnogi se nadaju da će hrvatsko gospodarstvo napokon zaključivati veće poslove.

Svjetski poredak upravo doživljava temeljite promjene, vidljive ne samo u odnosima snaga i savezništvima, nego i u vrijednosnim dvojbama

Mnogi, iako s oprezom zbog prijašnjih neuspjeha u sličnim situacijama, mnogo očekuju od upravo završena posjeta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Kuvajtu, jednoj od naftom najbogatijih zemalja na svijetu. Postoje naznake da bi Kuvajćani mogli kupiti neke hrvatske proizvode. Kako je rekla sama predsjednica, postoji mogućnost hrvatsko-kuvajtske suradnje u prehrambenoj i prerađivačkoj industriji, u građevinarstvu i infrastrukturi, ali i u obrambenoj industriji. Drugim riječima, Hrvati bi Kuvajćanima mogli prodati nešto od svojih proizvoda.

Ubojito za gospodarski rast

Zapravo bi najjači hrvatski izvozni aduti tu mogli biti oklopno vozilo Patria i pištolj hrvatske proizvodnje, navodno jedan od najboljih na svijetu. Uz još neku vojnu opremu visoke kakvoće. Koliko je ljudi dosad ubijeno spomenutim pištoljem, nije poznato, ali mogućnost da ih se ubije još mnogo povećava šanse da hrvatsko gospodarstvo krene uzbrdo, da se zaposle ljudi i prehrane obitelji. Ta tvrdnja može zvučati cinično, ali hranidbeni lanac međunarodne politike tako funkcionira. Svijet je naprosto takav. Ta tvrdnja stoji čak i uz pretpostavku da će hrvatski proizvođači oružja paziti komu ga prodaju, da se njime ne će nužno ubijati, nego uglavnom zastrašivati, i da će u slučaju potrebe biti uglavnom upereno prema onima koji nemaju dobre namjere. Tako se uglavnom objašnjavaju poslovi prodaje oružja.

Politika – umjetnost manjega zla

No to nije tema ovoga članka. Ta bi priča trebala samo poslužiti kao prilog tvrdnji da svijet nije crno-bijel. On to nikad nije ni bio, a umjetnost politike uglavnom se svodi na to kako odabrati najmanje zlo. To je temelj ne samo svake politike, nego i okosnica podjela u svijetu koje oblikuju ono što zovemo svjetskim poretkom. Svi odnosi snaga, sve napetosti, ratovi i mirovni sporazumi, svi ugovori, savezništva i dogovorena pravila nastaju samo zbog toga da svi pokušavaju preživjeti. I da pritom biraju način koji im se čini najprikladnijim. A mijenjaju se samo okolnosti. Tehnologije i mehanizmi, koji dovode do novih odnosa i do novih oblika poretka. Ali velike ribe uvijek su gutale male, pa onda male pronalaze načine kako se snaći, ostati neokrznute i osigurati kakvu-takvu zaštitu. I to se onda zove poredak.

Kad je nedavno jedan američki novinar u razgovoru s predsjednikom Trumpom njegova ruskoga kolegu Vladimira Putina nazvao ubojicom, Trump ga je upitao misli li on zaista da su Amerikanci nevinašca. Trumpova retorika inače je unijela nemir u svjetski poredak, postavljaju se pitanja kamo vodi njegova odbojnost prema strancima, njegova oštrina prema Meksiku, nepovjerenje prema Europskoj uniji, blago razumijevanje za Rusiju i nerazumijevanje prema Kini. Čini se da je neotesanost, političko neiskustvo i nespremnost na dijalog novomu američkomu predsjedniku priskrbila kritike prije svega licemjera koji su, doduše, poput njega spremni dijeliti niske udarce, s tom razlikom što se oni bore u rukavicama. I što glume da pritom čine dobra djela. Pritom ipak ne treba izgubiti iz vida da je u politici, posebice u međunarodnim odnosima, granica između dobrih djela i zločina iznimno uska.

Terorizam || Sudar (gospodarskih) interesa
Zabrinutost za opću sigurnost uglavnom se temelji na tradicionalnim prijetnjama miru poput konvencionalnoga i atomskoga oružja i terorizma. Te prijetnje postoje i danas, posebice terorizam sve više ugrožava opću sigurnost. Međutim, sukobljavanja među državama odvijaju se sve više na dvama drugim područjima. Kao prvo, interesi država sudaraju se u gospodarstvu, u kojem međutim uvijek istodobno postoje razgranate mreže nadmetanja i suradnje. Kao drugo, ratovanje je danas dobilo novu, računalnu dimenziju, a cyber ratovanje već je prošlo kroz neke čak i ozbiljnije okršaje. Čitave vojske računalnih stručnjaka danas organiziraju napade na druge države, rušeći njihove računalne sustave, mijenjajući i kradući podatke. Pa ako se govori o opasnosti globalnoga sukoba, tko može biti siguran da on, u nekom obliku, nije već počeo?
Svijet povezuju podjele

Svjetska podjela na interesne sfere posljednjih nekoliko godina podložna je snažnoj dinamici, mijenja se utjecaj velikih sila u nekim dijelovima svijeta, a javljaju se i novi igrači sa sve većim ambicijama. No i kad je riječ o interesnim sferama, i tu ne vrijedi podjela na crno i bijelo, tim više što je ponekad teško prepoznati glavne uzroke neke globalne sigurnosne strategije. Najzad, priče o globalnim sigurnosnim saveznicima i prijetnjama počinju od jednostavnih dvojba, poput one o tome komu najunosnije prodati dobar pištolj.

Svijet je međusobno povezan u mjeri u kojoj je i podijeljen. Kina, veliki američki sigurnosni oponent, najveći je američki vjerovnik. SAD i Rusija, još uvijek dvije ključne svjetske sile, međusobno suprotstavljene, češće nego što se općenito misli sjedaju za zajednički stol kako bi riješili svjetske probleme. Na nižoj razini, Turska se nemilosrdno bori protiv Kurda koji u toj zemlji traže autonomiju, dok njihovim sunarodnjacima u susjednom Iraku predstavlja glavnoga saveznika. Stoga je i pitanje odabira prave strane u svjetskim geostrateškim igrama ponekad iznimno teško.

Sigurnosna arhitektura svijeta počiva još uvijek, i još će neko vrijeme počivati, na tradicionalnim mehanizmima i savezima. A to su gospodarski i vojni savezi s odgovarajućim napetostima koji naizmjenično rastu i slabe. Zašto se onda svrstavati, zašto uopće birati saveznike?

Hrvatska je odabrala stranu

To se može pogledati i iz hrvatske perspektive. Koliko je god odabir prave strane u određenoj situaciji težak, toliko je pitanje pripadnosti nekom bloku nekad suvišno. Naprosto, ako tko nije velika sila, nalazi se tu gdje jest, u okolnostima koje ne može birati. Hrvatska je zapravo odabirom suverenosti odabrala i stranu. Jer kao srpska kolonija ona je bila smještena na Istok, na Balkan, a kao neovisna država sa svim kulturološkim obilježjima ona je na Zapadu. Da je unatoč tomu kojim slučajem odabrala Istok, Hrvatska bi se našla u nemirnom okruženju, koje odlikuje nestabilnost i u sigurnosnom i u gospodarskom pogledu. I nestala bi.

Kad je riječ o povijesnim i kulturološkim razlozima, Hrvatska je doduše imala problema i sa svojim zapadnim susjedima, ali ugroza identiteta i destrukcija uvijek je dolazila s Istoka, s kojim se, uzgred, nikad nije uspijevala identificirati. Donekle sličan primjer nalazi se u Poljskoj, koja je uvijek bila na meti ruskoga ekspanzionizma. Doduše, Poljska je imala i iznimno loše iskustvo sa svojim velikim zapadnim susjedom, Nijemcima, pa stoga i ne čudi sadašnje zauzimanje snažne, suverene Poljske za izgradnju srednjoeuropskoga identiteta i za snažan NATO koji će biti obrana od svake ruske prijetnje. Poput Poljske, čitav niz država danas je, nakon skidanja blokovskih okova, došao do vlastitoga samopouzdanja, oblikujući time temelje nove, buduće sigurnosne arhitekture.

Turska mrsi račune

Turska je svojedobno primljena u NATO samo zato što se nalazila na mjestu zgodnom za vojno sučeljavanje sa Sovjetskim Savezom. Dugo je Turska profitirala od te situacije, kao što je istodobno bila i vezana obvezama prema svojim zapadnim zaštitnicima. Danas, kada su oslabile blokovske prijetnje, Turska se našla u poziciji da sama, s ogromnom vojnom silom i nemalim gospodarskim potencijalima, bira s kim će i protiv koga će biti. Sukladno tomu, Turska mrsi račune velikim silama na Bliskom istoku i javlja se kao ravnopravni partner u nekim tamošnjim pričama.

Kriza Europske unije

Sve te tektonske promjene u svijetu odražavaju se i na unutarnju strukturu gospodarski moćne Europske unije, suočene s nemogućnošću usklađivanja političkih različitosti na svojem tlu. Proces izlaska Velike Britanije iz EU-a formalno samo što nije započeo i time su uvelike poljuljani temelji Unije. Sam Trump tvrdi da će Uniju uskoro napustiti još neke članice, iako tu tvrdnju treba uzeti s oprezom, naprosto zbog toga što novi američki predsjednik ne razmisli uvijek dobro o onome što će reći.

Koliko je god odabir prave strane u određenoj situaciji težak, toliko je pitanje pripadnosti nekom bloku nekad suvišno. Naprosto, ako tko nije velika sila, nalazi se tu gdje jest, u okolnostima koje ne može birati. Hrvatska je zapravo odabirom suverenosti odabrala i stranu

Predsjednica krajnje desne Nacionalne fronte u Francuskoj Marine Le Pen doduše nedavno je zaprijetila dezintegracijom Unije, ali pitanje je koliko je ona snažna da u tom pogledu uopće odigra nekakvu ulogu. Velika Britanija, s druge strane, svojedobno se pridružila Uniji ne zbog toga što je Uniju smatrala dobrom idejom, nego zbog toga što je smatrala da će od toga koraka sama imati korist. Mađarska, koja je dugo patila pod sovjetskom čizmom, ali nikad nije bila, poput Hrvatske ili Poljske, izložena prijetnji gubitka identiteta, danas svoje samopouzdanje demonstrira otvaranjem neugodnih pitanja unutar EU-a, ali i gospodarskim zbližavanjem s Rusijom. Nije uvijek lako razaznati nastaju li krizne situacije u Uniji zbog nečije sebičnosti ili pak zbog ustrajanja na prioritetima.

Politika Zapada – politika tržišta

Zapad doživljava krizu politike, krizu uvjerljivosti demokracije, što se pak snažno odražava na stabilnost institucija poput EU-a, pa čak i NATO-a. Sam izbor Trumpa nije toliko rezultat želje Amerikanaca da imaju takva predsjednika, nego otpora korumpiranomu i licemjernomu političkomu sustavu. Zapad danas nema političkih vođa kakve je imao tijekom dvadesetoga stoljeća, osoba koje su nudile koncepte uspjeha, mira i slobode. Politika Zapada postala je politika tržišta i očuvanja sloboda, ali i istodobno potpunoga zanemarivanja novih izazova i nespremnosti sustavnoga suočavanja s njima. Najbolji primjer za to jest migrantska kriza i nesposobnost upravljanja migrantskim kretanjima kako ne bi bila na štetu državama primateljicama.

Novi izazovi za svijet

Svijet je suočen s novim sigurnosnim izazovima, s islamističkim terorizmom, s uvijek novim kriznim žarištima, s promjenjivim ulogama velikih sila i njihovim međusobnim odnosima. No svijet se uvijek suočava s novim sigurnosnim izazovima. I uvijek se netko pita gdje će »puknuti«. Premalo se pritom govori o sigurnosnim mehanizmima, o strukturama unutar država i međunarodnih odnosa koje na vrijeme reagiraju na ugroze i sprječavaju ih. Hoće li oni nekad zakazati? Možda. Ali takva opasnost nije od jučer.

IZVORPrilika br. 2/2017.
Prethodni članakTUMAČENJE ISUSOVE IZNENAĐUJUĆE TVRDNJE Zašto je rekao: »Ne opirite se Zlomu!«
Sljedeći članakKADA JE CRKVA PRIHVATLJIV KORISNIK EUROPSKIH FONDOVA? Projekt mora proizići iz stvarne potrebe