Izvan filozofske struke malo komu poznat, Ivan Illich (Ilić), filozof, polihistor, pedagog i prirodoznanstvenik, bijaše jedan od najumnijih i u svijetu najpoznatijih Hrvata 20. stoljeća.
Rođen je 4. rujna 1926. u Beču, a kršten u katedrali sv. Dujma u Splitu. Otac mu je bio Hrvat Petar Ilić iz Splita, a majka Židovka katoličke vjere Ellen rođ. Regenstreif-Ortlieb. S djedom je djetinjstvo provodio na Sutivanu učeći talijanski, francuski i njemački jezik, a posebno hrvatski (poslije će naučiti starogrčki, latinski, španjolski, portugalski, engleski i hindu), pa tek 1936. polazi osnovnu školu u Beču, gdje je s obitelji do 1942., kada odlaze u Firenzu te je srednjoškolsko obrazovanje stjecao u Liceo Scientifico »Leonardo da Vinci«. Zatim je studirao histologiju i kristalografiju na Sveučilištu u Firenci, teologiju i filozofiju na Papinskom sveučilištu »Gregoriani« u Rimu, a srednjovjekovnu povijest na Sveučilištu u Salzburgu.
Susret s francuskim personalistom Jacquesom Maritainom upućuje ga u studij tomizma. Na poticaj Giovannija Battiste Montinija, budućega pape Pavla VI., upisuje poslijediplomski studij povijesti, doktoriravši 1951. tezom o Arnoldu Toynbeeu i njegovoj filozofiji povijesti u Salzburgu. Iste godine zaređen je u Rimu za svećenika.
Odbivši diplomatsku karijeru, polazi upisati poslijediplomski studij filozofije na sveučilištu Princeton u SAD, no našao se u lokalnoj newyorškoj siromašnoj portorikanskoj župi, gdje je pastoralno vrlo zauzet, a 1956. upućen je u Portoriko kao vicerektor i predavač na katoličkom sveučilištu. Godine 1959. odlazi proputovati Južnu Ameriku, a 1961. osniva Centar za međukulturnu dokumentaciju (CIDOC) u Cuarnevaci, u Meksiku, kao svojevrsnu obrazovnu bazu za misionare u Južnoj Americi.
U duhu »teologije oslobođenja« kritički raspoložen prema svemu i svima, bio je pozvan u Rim. Nakon razgovora s prefektom Kongregacije za nauk vjere kardinalom Šeperom zatražio je sekularizaciju. »Iako se njegov odnos s Vatikanom opteretio sukobom, Ivan Ilić ostao je duboko pobožan i iskren katolik. (…) Uronjen u izvornu kršćansku tradiciju, i vlastiti je život oblikovao kao hodočašće. Nije imao doma, putovao je iz mjesta u mjesto, s kontinenta na kontinent, prihvaćajući gostoprimstvo brojnih prijatelja i sljedbenika« (R. Tomić). Mnogo putuje po SAD-u i Europi, drži predavanja, gostuje na sveučilištima, ali bez duljega stalnoga angažmana. Primivši bolesničko pomazanje, umro je u Bremenu 2. prosinca 2002.
Osim brojnih članaka, intervjua i predavanja, nekoliko ga je knjiga učinilo poznatim misliocem: »Dolje škole« 1971., »Alati zajedništva« 1973., »Energija i kapital« 1974., »Medicinska Nemeza« 1975., »Prema povijesti potreba« 1978., »Rad u sjeni«, »Rod« 1982., »U ogledalu prošlosti« 1992.
Bio je veliki kritičar načina razvoja moderne civilizacije – ne civilizacije kao takve. I u kapitalizmu i u socijalizmu proizvodnja se pretvorila u ideologiju, koja zadovoljava ljudsku pohlepu za posjedovanjem, na štetu njegove prave biti. »Društvo proizvodi svoju vlastitu propast. Priroda je denaturirana. Čovjek iskorijenjen, kastriran u svome stvaralaštvu, zaključan u svoju osobnu čahuru.« Živan Bezić ističe pet kritičkih opusa njegove misli: poremećaj ekološke ravnoteže, prevlast jednoga načina proizvodnje nad ostalima (radikalni monopoli industrije), okrnjivanje slobode stvaralaštva i djelovanja, koncentracija moći u rukama manjine (socijalna polarizacija), gubitak smisla za povijesno iskustvo i vrjednote.
Posebno je bio kritičan prema modernoj školi, držeći da favorizira klasne razlike, opresivna je i destruktivna. Isto tako i prema suvremenoj medicini jer ima pogrješan odnos prema boli, bolesti i smrti. »Sam život postao je bolestan, svi ljudi pacijenti i čitav svijet bolnica. Društvo je suviše medikalizirano.«
Zauzimao se za »konvivijalnost« – sposobnost zajedničkoga života u pravdi i radosti – za svečanost zajedničkoga stola, bratski suživot. Traži stvaranje konvivijalnoga jezika, znanosti i zakonodavstva. Modernomu čovjeku savjetuje potrošačku askezu: »Stvaranje više sreće s manje obilja.« Izlaz iz krize nalazi u političkom i kulturnom prosvjetljavanju i djelovanju. Zagovornik je baznih građanskih zajednica, ali i veliki kritičar liberalne ideološke zlorabe »civilnoga društva«.
»Iz evanđelja je niknuo prvi humanizam koji je bio opredijeljen za život bivstovanja, a ne posjedovanja. Kršćanin treba ponovno, kao i mnogi prije njega, oživjeti riječi evanđelja te ih unijeti u svoje društvo. Kršćanski humanisti trebaju surađivati sa svim skupinama ako su organizirani oko duboko poštovanih radikalno humanih principa, kršćanski ekumenizam koji živi u Crkvi mora biti primjer ujedinjenju ljudi dobrih namjera u čitavom svijetu. (…) Prava religioznost po Illichu treba se odmaknuti od svih ideoloških predznaka« (P. Vukelić).
Posljednjih se godina zanimanje za nj budi i u Hrvatskoj pa je vjerovati da će taj osobiti hrvatsko-židovski i svjetski mislilac proročkih dimenzija napokon i u domovini svoga podrijetla i djetinjstva dobiti zasluženo mjesto među njezinim velikanima.
