Evo ga! eliptični je uzvik na koji bi stanovnici pojedinih dijelova Hrvatske vjerojatno poprilično zbunjeni odgovorili pitanjem: Koga?, a u posljednjih gotovo godinu dana stanovnici Zagreba i njegove okolice te od kraja prosinca i stanovnici Banovine, nažalost, u tom bi eliptičnom uzviku odmah prepoznali upozorenje na još jedno podrhtavanja tla.

Božja kazna?

Podrhtavanje tla, odnosno potres, prirodni je proces o kojem se uči u školama, njegovo se djelovanje ne može pripisati nikakvim teorijama zavjere i u njemu ne postoji ništa nadnaravno. Znanost još ne može predvidjeti potres, ali zato valjda savršeno jasno objašnjava njegove uzroke i njegove učinke. Na racionalnoj razini većina je ljudi sigurno svjesna svega navedenoga, ali čovjek, stvoren kao biće koje cijeloga svojega života traga za odgovorima, u pojavi potresa želi pronaći smisao, odgovor na pitanja: Zašto baš ovdje? Zašto sada? Zašto meni? U toj potrazi postoji određena opasnost, u koju su zapadali ljudi kada još ni znanost nije imala odgovore na pojedina pitanja, da se potres (kao i bilo koja druga nepogoda ili bolest) promatra kao Božja kazna za počinjene grijehe. Bog koji ljubi i spašava, Bog je koji poučava, ali zasigurno nije Bog koji kažnjava. Naprotiv, on je Bog koji se u potresu nalazi uz uplašenoga čovjeka i koji drhti zajedno s njim jer je hodajući ovom zemljom i sam prošao tréšnjom u kojoj se činilo da se sve ruši, a zapravo se iz tih ruševina podizalo sve novo: »Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« (Iv 12, 27-28).

U katastrofi se krije i mogućnost da se o svem onom o čem se desetljećima šutjelo napokon progovori i da se sve ono što se dosad gradilo na pijesku sada napokon izgradi na stijeni

Mnogi koji su u jednoj trećini minute osjetili strah neusporediv čak i sa strahom proživljenim u Domovinskom ratu u tom su periodu (kojemu se u svakodnevnom životu zapravo ne pridaje gotovo nikakva važnost i koji u tom životu čak i nije u službi neke vremenske mjerne jedinice) ostali bez svega, bez krova nad glavom, a upitani da prenesu, da verbaliziraju događaj koji se zbio, ostajali su i bez riječi jer je pred razinom strave koja je prožela svaku poru jednoga života jezik u svojoj nemoći u potpunosti zanijemio.

Kada je napetost popustila, kada su se suze napokon vratile u oči, polako su se počele vraćati i riječi u usta. I tada je riječ potres odjednom postala preslaba da bi svojim značenjem obuhvatila svu razinu i materijalne i duhovne i psihološke destrukcije koju je on prouzročio. Stoga se u javnom diskursu više nije moglo govoriti samo o potresu pa se najčešće govorilo o snažnom, razornom i katastrofalnom potresu. Epiteti koji stoje uz imenicu koja označava pokret Zemljine kore gradiraju se i personificiraju s obzirom na to da se osnovno značenje pridjeva snažan povezuje uz ljudsku osobinu i upotrebljava u smislu općega dobroga stanja koje daje punu mogućnost obavljanja fizičkoga i duševnoga rada.

Razotkrivanje sramote društva

Potres jačine 6,2 po Richteru koji se zbio 29. prosinca postao je katastrofalan tek 4. siječnja kada ga je Vlada proglasila takvim. Riječ katastrofa grčkoga je podrijetla i označava obrat, potpunu promjenu prilika, postavljanje nečega, u ovom slučaju ljudskih života, naglavce. Malo je vjerojatno da će teoretiziranje o etimologiji riječi nekomu donijeti utjehu, ali promatrati život s glavom prema dolje uistinu može biti i povod za promjenu stajališta s kojega čovjek taj svoj život opaža. Prva, dominantna, najistaknutija karakteristika katastrofe jest ona destruktivna i rušilačka, međutim njezina karakteristika koja ne izaziva toliku pozornost kao ona dominantna jest da razotkriva, u konkretnom slučaju Banovine, svu sramotu društva koje je zatvaralo oči pred uvjetima života jednoga dijela svoga stanovništva. Stoga se u katastrofi krije i mogućnost da se o svem onom o čem se desetljećima šutjelo napokon progovori i da se sve ono što se dosad gradilo na pijesku sada napokon izgradi na stijeni.

U medijskim istupima čelnih ljudi vezanim uz potres možda je najemotivniji bio onaj petrinjskoga gradonačelnika Darinka Dumbovića čiji je diskurs zbog toga bio i najslikovitiji. Govoreći o potresu, gradonačelnik Dumbović u nekoliko je navrata rabio sinegdohe – širi pojam (potres) zamjenjivao je nekom njegovom užom karakteristikom (drhtanje, tutnjava) i time u osnovno značenje riječi upisivao i taktilne i auditivne asocijacije, čime doživljaj izgovorenoga postaje znatno snažniji. Na Sveta Tri kralja, nakon što je središnju Hrvatsku pogodio potres jačine 5,0 po Richteru, petrinjski je gradonačelnik izjavio: »Došla je neman koja nas svaki dan potresa.« Neman je fantastična, velika životinja iz priča i bajki koja djeluje zastrašujuće. Izjednačavajući potres s nemani po principu sličnosti karakterističnom za metaforu, Dumbović taj, gotovo svakodnevno prisutan, ali ljudskomu oku nevidljivi prirodni proces, personificira te on tako postaje konkretniji, dobiva određeno obličje prema kojemu čovjek može usmjeriti i svoju ljutnju, bijes i tugu.

Napadi na biskupa Košića

Na tragu je takvoga personificiranja i misao koja je u određenom dijelu javnosti izazvala dosta negodovanja, iz perspektive maloga čovjeka posve nepotrebnih u situaciji u kojoj se trenutačno nalazi dio zemlje, ali ne i iz perspektive onih kojima podjele idu u korist po principu zavadi pa vladaj, a izvađena je iz konteksta propovijedi biskupa Vlade Košića u Gvozdanskom 10. siječnja. U propovijedi je biskup borbu protiv potresa suprotstavio borbi protiv konkretnih povijesnih neprijatelja, čime je izdvojio samo ono što je svakomu očito – čovjeku je puno lakše boriti se protiv onoga koga vidi i čiji su mu razlozi agresije poznati nego od neprijatelja koji sve napada, ne gleda tko je tko niti dolazi najavljen, nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, komu će se doslovno oduzeti tlo pod nogama. U diskursu biskupa Košića uistinu je prisutna metaforika rata (napad, udar, rušenje, protjerivanje), ali ne zbog prišivene mu etikete nesnošljivosti, nego zato što svaki čovjek koji je doživio potres zasigurno ga je doživio kao napad, kao agresiju na sebe i na svoje.

Naposljetku, prilikom prenošenja informacija moglo se i čuti kako se, umjesto o potresu, govori o apokalipsi, stravičnoj kataklizmi koja se ima zbiti u posljednjim danima čovječanstva. Takav metaforički prijenos značenja nije slučajan jer posljednja biblijska knjiga Otkrivenje ili Apokalipsa obiluje opisima u kojima se najavljuje vrijeme u kojem će sunce postati crno kao dlakava kostrijet, a mjesec kao krv (Otk 6, 12), zvijezde će padati s neba na zemlju kao što smokva smokvice stresa kad je potrese žestok vjetar (Otk 6, 13), nebo će iščeznuti kao savijena knjiga, a sve se planine i otoci pokrenuti se s mjesta (Otk 6, 14), udarat će munje i glasovi i gromovi i nastat će potres velik, kakva ne bijaše otkako je ljudi – tako bijaše silan potres taj (Otk 16, 18).

Kako postati neuzdrmljiv?

S obzirom na sve navedeno, ne bi li se činjenica da je potres 29. prosinca bio najjači potres, ne otkako je ljudi, nego otkako u Hrvatskoj postoje seizmografi, već mogla tumačiti kao znak da je čovječanstvo, barem na prostorima pogođenim potresom, zakoračilo u posljednja vremena? Naravno da bi, jer posljednja su vremena nastupila već nakon Kristove smrti i uskrsnuća, ona označavaju period iščekivanja drugoga dolaska i traju već više od 2000 godina i zato ih nema potrebe mistificirati i proricati potresima jednako kao što se ne treba, čitajući Ivanovo Otkrivenje, prepustiti strahu jer opisu smaka prethode stotine stranica ispisanih riječima utjehe i ohrabrenja: Ne boj se!

U Poslanici Hebrejima sveti Pavao kaže: »Njegov glas tada zemlju uzdrma, sada pak obećava: ‘Još jednom ja ću potresti ne samo zemlju nego i nebo.’ Ono ‘još jednom’ pokazuje da će, kao stvoreno, uminuti ono uzdrmano da ostane ono neuzdrmljivo« (Heb 12, 26-27). Stoga nisu u pravu oni koji tvrde da će nakon potresa sve opet biti dobro; ne će, nemoguće je to jer i u Otkrivenju stoji: »Evo, sve činim novo!« (Otk 21, 5). Jedini je mogući scenarij, dakle, da nakon potresa jednoga dana sve bude neuzdrmljivo, da sve bude bolje.

IZVORPrilika br. 1/2021.
Prethodni članakKAKO KVALITETNIJE ŽIVJETI NAKON POTRESA Pomaganje drugima pridonosi emocionalnoj dobrobiti
Sljedeći članakŠEZDESET GODINA OD PRVOGA SLAVLJA STEPINČEVA Kako je zagrebački nadbiskup i kardinal još 1961. godine proglašen svetim?