Zbirka od dvadeset i četiri priče autorice Ive Noršić »Šapat koji grije srca«, objavljena u izdanju Glasa Koncila, poziva na povratak vrjednotama koje se odrastanjem, ali ne nužno i dozrijevanjem, obezvrjeđuju, ismijavaju i, gotovo neprimjetno, gube

Od svojih je početaka čovjeku, stvorenu na sliku Boga koji je riječju učinio neka bude pa tako i bi sve ono što postoji, urođena, od Tvorca naslijeđena, potreba da riječima oblikuje, da osmišljava i stvara. Možda čovjek toga i nije svjestan, ali sve ono izgovoreno u konačnici je priča – priča o jednom životu, o međuljudskim odnosima, o ljubavi; o sreći i strahu, o susretima i gubitcima… Ljudi si međusobno pričaju priče otkad je svijeta i vijeka. Neke priče su izmišljene, ali većina priča koje pričamo naša su osobna iskustva. Pričamo drugima da bismo im prenijeli znanje, kako bismo ih motivirali, informirali, ali ponekad pričamo priče kako bismo sebi olakšali neko teško iskustvo kroz koje smo prošli. Stoga su priče, suprotno uvjerenju da su namijenjene isključivo djeci, potrebne zapravo svima jer svijet u kojem čovjek živi nepredvidljivo je i nemirno mjesto u kojem se rijetko kad što zbiva po zakonitostima uzročno-posljedičnih veza. S druge strane upravo na tim vezama izrasta dobra priča koja je kadra kaotičnomu i konfuznomu svijetu vratiti harmoniju i red te ponovno uspostaviti narušeni sklad.

Zbirka od dvadeset i četiri priče autorice Ive Noršić »Šapat koji grije srca«, objavljene u izdanju Glasa Koncila 2021. godine, zbirka je koja teži djeci ugraditi, a odraslima vratiti izgubljenu svijest o svim vrijednostima koje griju ljudska srca, koje se, odrastanjem, ali ne nužno i dozrijevanjem, obezvrjeđuju, ismijavaju i, gotovo neprimjetno, gube.

Iva Noršić je, kako stoji u kratkoj biografskoj crtici na kraju zbirke, priče počela pisati kao odgojiteljica, voditeljica kreativne radionice i župna katehistica za potrebe rada s djecom. Do sada je u Malom koncilu objavila više od stotinu i pedeset priča. Uz autoricu rame uz rame valja spomenuti i ilustratoricu zbirke Milenu Dodig, koja likovno oblikuje dječje časopise, knjige i udžbenike, a za Mali koncil to čini posljednjih desetak godina.

Ne bojati se razočaranja

Naslov zbirke »Šapat koji grije srca« naslov je zapravo uvodne priče, međutim ako ga se promotri izvan konteksta konkretne priče, taj naslov upućuje na to da su priče u zbirci namijenjene ponajprije tomu da budu čitane, šaputane, djeci u satima mira i tišine, vjerojatno prije odlaska na počinak kako bi njihova posljednja misao u danu zaista bila dobra misao, misao koja će ugrijati njihova dječja srca. Izabrane priče prate i kalendarsku i liturgijsku godinu, a likovi koji nose radnju su raznoliki: djevojčice, dječaci, braća, sestre, anđeli prerušeni u ptice, životinje poput puža, čvorka, zeca, pačića, mrava, konja, psića te cvijeće: Narcis, Visibaba, Ljubičica, Tulipan… U njihovim se avanturama djeca upoznaju s različitim oblicima ponašanja, oni im pomažu pronaći smisao u pridržavanju određenih pravila, potiču ih na traženje snage u sebi, vjerovanje u uspjeh, pomažu u suočavanju s problemima s kojima se susreću u svojim životima, proživljavajući različita rješenja kroz junake priča te im na taj način omogućuju i razvijanje suosjećanja.

Međutim, valja naznačiti da objavljene priče iznose i poruku koja često nije od svijeta, ali je zato u skladu s vrjednotama koje se nalaze u temeljima kršćanske vjere. Tako, primjerice, priča čiji naslov nosi i sama zbirka uči kako u svijetu u kojem vlada koristoljublje valja pomagati i onda kada koristi, naočigled, nema: U trošnoj, maloj kući živjela je siromašna starica. Dane je provodila pomažući ljudima u raznim poslovima. Oni bi joj za zahvalu davali nešto hrane, a kad bi bilo doista mnogo posla, i neki novčić. Ponekad joj nisu dali ništa, ali ona bi im svejedno i dalje pomagala. Učiti da treba pomagati, a pri tome ne tražiti i ne očekivati ništa zauzvrat ne znači odgajati djecu koju će drugi iskorištavati, djecu beskičmenjake koja se ne će znati postaviti, zauzeti stajalište, cijeniti i poštovati sebe, nego znači odgajati djecu koja u odrasloj dobi ne će svoje postupke bojiti očekivanim: očekivanim reakcijama, očekivanim zahvalama, očekivanim nagradama i svime čemu je suđeno da onda dovede do (ne)očekivano velikoga razočaranja.

Prepoznati ljepotu

Priča o dobroti zbog dobrote same nastavlja se i u priči o Miljenici Proljeća u kojoj kao da je skrivena, odnosno dječjim jezikom ispripovijedana Isusova misao o posljednjima koji će biti prvi. Naime, na kraju te priče Proljeće se obraća cvijeću koje se isticanjem svih svojih izvanjskih ukrasa trudilo osvojiti titulu njegova miljenika, ali ta je titula ipak pripala cvijetu čiju ljepotu drugi nisu znali prepoznati: Doista, svi ste vrlo lijepi i čarobno mirišete, ali moju miljenicu među vama ne krase ni lijepe boje, ni opojni mirisi. A baš nju postavit ću za prvu među vama, da se možete ugledati u njezinu dobrotu. Tad Proljeće pruži ruku Visibabi, koja se prljave haljinice i izgužvana lišća od naporna rada upravo približavala velikom skupu. Proljeće zapleše s njom, a ona sva zablista od radosti. Od te godine Visibaba uvijek nikne prva te skromno pognute glave nagovijesti dolazak Proljeća. U samo jednoj priči progovara se o mnogim vrjednotama – o ljepoti koja proizlazi iz dobrote i napornoga rada, o pomaganju drugomu, o poniznosti koja ne nestaje ni kada se promijeni percepcija pa ti, već spomenuti, posljednji postanu prvi. Najzad, navedena priča pruža odgovor i na jedno od mnogih dječjih zašto jer objašnjava zašto se visibaba naziva vjesnicom proljeća, odnosno zašto je baš ona taj cvijet koji nikne prvi i u skromnosti i poniznosti, pognute glave, najavljuje buđenje cijele prirode.

Teret koji spašava

Priče autorice Noršić otvaraju zapravo mnoge odrasle teme zaogrnute u ruho dječjih priča – one podsjećaju kako svaki teret koji čovjek nosi, a u kojem ne prepoznaje smisao, lomi ljudska leđa. Tek teret u čijoj je težini prepoznat smisao može postati dragocjeno sredstvo spasenja. Nekoliko priča iz zbirke šapuće i o vječnom problemu ljudske oholosti, o uspoređivanju s drugima, potrebi da se uvijek bude bolji i uspješniji. U svijetu odraslih takve se situacije promatraju kao kompleksi manje vrijednosti, a u kontekstu Malengrada to je priča o Alfredu koji je oduvijek htio biti bolji od drugih i o njegovu susjedu Luji koji nije htio zaostajati za Alfredom. Njihova je međusobna konkurencija dovela do podizanja takvih zidova, i onih doslovnih, kamenih, ali i onih međuljudskih, da sunčeve zrake nisu mogle doprijeti do ulica, pa je cvijeće uvenulo, a drveće u parkovima se osušilo. I nitko ni s kim više nije razgovarao. Međutim, osim što u svojim pričama autorica pokazuje što se sve može dogoditi ako se ljudi tvrdoglavo drže određenoga oblika ponašanja, u obratu priče pokazuje što se događa s ljudima ako sami sebi dopuste promjenu. A promjene teško padaju i odraslima i djeci, gotovo bez iznimke, strah od novoga i nepoznatoga svojstven je svima. Tako se u priči Neobično jaje pačić odbija izleći zato što je u ljusci toplo i ugodno. Zato što nema nikakvih opasnosti i jer ga mama brižno čuva. Ništa ne mora raditi i ni oko čega se brinuti. Odabrati život u ljusci znači odabrati sigurnost, samo što u takvoj sigurnosti pačić nikada ne će uspjeti raširiti svoja krila ni naučiti letjeti jer će ga u tome sputati upravo ta ljuska koja pruža toplinu i sigurnost, ali koja istodobno i oduzima slobodu.

Njegovanje duhovnosti djece

Vrjednote obitelji i prijateljstva, snaga molitve, posljedice emocionalnoga ucjenjivanja, opasnosti podilaženja, važnost izgradnje zdravoga ponosa koji dovodi do čovjekova prihvaćanja sebe sa svim svojim slabostima i nedostatcima samo su još neke teme o kojima je Iva Noršić pisala u zbirci Šapat koji grije srca, a koje je Milena Dodig vjerno ilustrirala, pružajući tako i njihovim čitateljima i njihovim slušateljima mogućnost za dodatno osmišljavanje i proširivanje priča.

Iznimna je važnost priča u životu djeteta, a poruke koje one šalju moćnije su za dijete od pukih argumenata. Poruke priča sabranih u Šapatu koji grije srca na onoj se općeljudskoj razini ne razlikuju od poruka nekih, već davno ispričanih priča. Međutim, razina do koje poruke priča šaptalica sežu nije samo općeljudska, nego je razina koja ju nadvisuje jer priče autorice Noršić nisu napisane kako bi njegovale samo onu odgojnu, nego i onu, često zapostavljenu – duhovnu dimenziju djeteta.

IZVORPrilika br. 4/2021.
Prethodni članakPROKUŠANI JAMAC STABILNOSTI I UČINKOVITOSTI Zašto velikim političkim sustavima poput Njemačke, bez obzira na izazove koronakrize, odgovara federalizam?
Sljedeći članakTKO JE NAPISAO »ZDRAVO, KRALJICE«? Hromi Herman – čovjek zvan »čudo stoljeća«