JOZA KLJAKOVIĆ, VELIKI HRVATSKI SLIKAR Svjedočenje vjere ostavio u monumentalnom slikarstvu

Joza Kljaković
Joza Kljaković

Među prvacima hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća po mnogim se posebnostima, među kojima su i brojna djela sakralne tematike, ističe slikar, restaurator, ilustrator, karikaturist i pisac Joza Kljaković.

Rođen je u Solinu 10. ožujka 1889. U Splitu je pohađao Kraljevsku veliku realku, maturiravši 1908. Studirao je matematiku i fiziku na Filozofskom, tada Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu, gdje je usporedo učio slikarstvo kod Vlahe Bukovca, s kojim se međutim nije umjetnički »našao«, a zatim u Beču. Nakon Beča učio je slikati na Obrtnoj školi u Zagrebu. Od 1912. do 1915., izbjegavajući vojnu obvezu u Austro-Ugarskoj Monarhiji, živio je u Srbiji, gdje je radio kao nastavnik crtanja u Zaječaru i Negotinu. Preko Soluna bježao je u Marseille pa u Pariz, potom u Ženevu, gdje je živio od 1916. do 1918. Zatim je otišao na usavršavanje u Rim na Instituto delle belle arti, a 1920. bio je u Parizu, gdje je na Academie Ranson učio freskoslikarstvo.

U emigraciji od 1943. do 1968. godine
Kažu da je jednom prigodom rekao: »Ja ne mogu živjeti među onima koji nemaju ništa ljudskoga ni kršćanskoga u sebi.« Svoju vjeru, usidrenu u djetinjstvu, uvijek je javno ispovijedao, tako i kroz svoje u svakom smislu monumentalno slikarstvo.

Od 1921. do 1943. u Zagrebu je bio profesor zidnoga i dekorativnoga slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Slikao je i za grad pa je umjesto honorara dobio zemljište na Rokovu perivoju, gdje je izgradio obiteljsku kuću. Nakon atentata na kralja Aleksandra potpisao je tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca, kao prijedlog za raspravu o preuređenju države u federativnom smislu, radi rješavanja hrvatskoga pitanja. Godine 1941. upravo 11. studenoga uhićen je i optužen da je želio pobjeći prvo u Italiju, a zatim u Španjolsku, odakle bi otišao u Švicarsku te bi ondje djelovao protiv NDH-a i sila Osovine. Neko je vrijeme bio u zatvoru na Savskoj cesti zajedno s Meštrovićem. Iz zatvora je pušten u veljači 1942. nakon intervencija brojnih osoba iz javnoga i političkoga života, ali uz ograničeno kretanje. Sudjelovao je na XXIII. Biennalu u Veneciji 1942., gdje je njegova slika »Bičevanje«, uvrštena u hrvatsku selekciju, doživjela velik uspjeh. Bio je glavni urednik Umjetničke redakcije »Hrvatske enciklopedije«. Nakon dolaska u Rim u proljeće 1943. ostao je u političkoj emigraciji. U Rimu je bio dopredsjednik Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama nakon rata. Ne želeći se vratiti u ondašnju jugodržavu, otišao je 1947. u Buenos Aires. U Rim se vratio 1958. Zauzimanjem njegova nekadašnjega studenta, kipara Antuna Augustinčića godine 1968. vratio se u Zagreb, gdje je umro 1. listopada 1969. Kuću i sve u njoj darovao je gradu Zagrebu, a u njoj je sada njegova Memorijalna zbirka.

Velik dio opusa nadahnut religioznim temama

Osim zavičajnih, nacionalnopovijesnih, mitoloških i socijalnih tema, interijera i eksterijera, aktova i drugih djela, velik mu je dio opusa nadahnut religioznim temama i motivima. Između 1923. i 1940. naslikao je ciklus od četrnaest fresaka u crkvi sv. Marka u Zagrebu, slikao je u crkvi sv. Martina u Vranjicu kod Splita 1927., a dvanaest stropnih ulja načinio je od 1930. do 1938. u velikoj crkvi sv. Eustahija u Dobroti u Boki kotorskoj. Zajedno s Meštrovićem 1938. likovno je opremao spomen-crkvu Naše Gospe u Biskupiji kod Knina, koju su četnici prvi put devastirali za Drugoga svjetskoga rata pa ponovno 1991.

U Zavodu sv. Jeronima naslikao je šest ulja na platnu: »Posljednja večera« 1944., »Kristovo uskrsnuće« 1945., »Razapinjanje Krista« 1947., »Uskrišenje Lazara« 1960., »Isus tjera trgovce iz hrama« 1963. i »Kardinal Alojzije Stepinac« 1964. Osim toga, izradio je tri velika mozaika na pročelju Zavoda: »Krštenje Hrvata«, »Krunjenje kralja Zvonimira« i »Poklonstvo Hrvata Knezu Mira«.

Napisao je političko-utopistički roman »Krvavi val – Isječak iz suvremenog života«, većim dijelom autobiografski, objavljen prvi put u Rimu 1961. Iznimno važna knjiga memoara »U suvremenom kaosu« izišla mu je posmrtno tek 1992., kao i »Libar mog života« i »Dalmatinske teme«, koje su tiskane 2012.

Meštrović: »Nijedan ‘izam’ nije privlačio Kljakovića«

Bio je prijatelj s mnogima, i s najvećima, pa tako i s Meštrovićem, s kojim je zajedno i radio. Obojica su bili umjetnički giganti. Upravo je Meštrović o njemu napisao: »Nijedan ‘izam’ nije privlačio Kljakovića, nikakva vanjska forma ili verbalizam, njemu nedostaju konvencionalne apstrakcije i neiskreno umjetničko vjerovanje. Njega zanimaju i zaokupljaju same provjerene istine, koje su stoljećima privlačile pažnju najsjajnijih duhova naše ljudske civilizacije, od Helena, preko kršćana pa sve do naših dana, stvarajući ono novo koje se organski integriralo sa starim. (…) Od fizičkog, povijesnog i legendarnog herojstva on prelazi u duhovno herojstvo, koje se nalazi u kršćanskim etičkim figurama i konceptima, i integralnom metafizičkom životu.«

Bio je čovjek jasnih linija i jasnih riječi, i klasik u pravom smislu riječi. Izopačenja avangarde prezirao je: »Osjećao sam da je ova umjetnost vjesnik zla što dolazi i da ona utire put tome zlu«, napisao je u memoarima. Kažu da je jednom prigodom rekao: »Ja ne mogu živjeti među onima koji nemaju ništa ljudskoga ni kršćanskoga u sebi.« Svoju vjeru, usidrenu u djetinjstvu, uvijek je javno ispovijedao, tako i kroz svoje u svakom smislu monumentalno slikarstvo.

IZVORGlas Koncila br. 13/2017.
Prethodni članakPRAVA LJUBAV VELIK IZAZOV ZA SUVREMENOGA ČOVJEKA Ljubav raste dijeljenjem
Sljedeći članakDRAMA »JA, DANIEL BLAKE« Birokracija guši ljude