KNJIŽEVNIK I PUBLICIST ERNEST RADETIĆ Zaboravljeni katolik antifašist

Ernest Radetić

»U najkritičnijem trenutku života, par sati prije nego što je trebao biti odveden na stratište, život mu je spasio istarski književnik Ernest Radetić, klerikalni, desno orijentiran hrvatski rodoljub… Tim je dramatičnija priča zbog toga jer Ive Mihovilović nije sve do svoje smrti znao da ga je spasio upravo Ernest Radetić.« Tako je o spašavanju svojega otca, kojega se stariji čitatelji zacijelo sjećaju kao »Vjesnikova« komentatora pod imenom Spectator, od ustaškoga streljačkoga voda posvjedočio njegov sin Maroje Mihovilović. Spasio ga je, eto, »klerikalac« Ernest Radetić, a pomogli su i »klerikalci« Mate Ujević i Lav Znidarčić. Mihovilović je poslije opet završio u zatvoru, ali komunističkom.

Kakva je Istra »sirotica« postala

U toj među Hrvatima čestoj priči glavnu ulogu ima književnik i publicist Ernest Radetić. Rođen je u Baderni 13. ožujka 1899. Pučku školu Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru pohađao je u rodnom mjestu, u Pazinu je završio četiri razreda hrvatske gimnazije, a na početku I. svjetskoga rata upisao se u isusovačku veliku gimnaziju u Travniku. Odatle je upućen na talijansku bojišnicu, a nakon propasti Austro-Ugarske bio je u talijanskom logoru. Godine 1920. preko Rijeke napustio je Istru pridružujući se brojnoj »istarskoj emigraciji«, što ovako opisuje: »Ja sam smatrao da sam došao u svoju domovinu i krenuo prema Zagrebu svome glavnom gradu, gdje moram imati puna prava, ne samo kao svaki drugi član iz bilo koje hrvatske pokrajine, nego možda čak i posebnu pažnju baš zato što sam iz Istre, koja je sada postala prava ‘sirotica’.«

Malo je tko kao on ustrajno pridonosio očuvanju i promicanju hrvatskoga karaktera Istre, ostajući uvijek kao katolik na strani istine, pravde i čovjeka.

A kolika je i kakva je Istra »sirotica« postala, opisuje on sam u knjizi »Istarski zapisi«: »Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.«

Pokrenuo »Istru« uređivao »Malog Istranina«

U Zagrebu je radio najprije u pošti, a potom u privatnim poduzećima. Ujedno je studirao na Pravnom i Filozofskom fakultetu. Uza sve to, javno je djelovao pa je 1929. pokrenuo glasilo »Istra«, uređujući ga do 1931., nakon čega list skreće »ulijevo«, a on ga je ponovno preuzeo od 1939. do posljednjega broja 27. rujna 1940. Uređivao je i list »Mali Istranin« (koji se do 1914. zvao »Mladi Hrvat«). Time je znatno pridonio jačanju političke svijesti o povijesno utemeljenom hrvatskom karakteru Istre i potrebi njezina priključenja Hrvatskoj.

Tomu je pridonosio i knjigama proze »Kad se užge mlada krv« 1928., »Vilinsko kolo« 1933., »Za goli život: savremena drama iz života hrvatskoga naroda u Istri u 3 čina« 1936. i »Iskre pod pepelom – istarske priče i crtice za mladež« 1943. te knjigom povijesne publicistike i memoaristike »Istra pod Italijom 1918-1943.« 1944. Pisao je i dramske i radiodramske tekstove.

Između dvaju ratova pisao je u »Obzoru«, »Komediji«, »Skladu«, »Istarskoj riječi«, »Jutarnjem listu«, »Radio-Zagrebu«, »Hrvatskom listu«, »Pošti« i dr., a tijekom rata najviše u »Novoj Hrvatskoj« te u »Novinama«, »Hrvatskom krugovalu«, »Hrvatskoj mladosti«, »Hrvatskom kolu«, »Prosvjetnom životu«, objavivši i niz članaka s temama religijske kulture.

Dao širok pregled hrvatskoga pitanja

Nakon Drugoga svjetskoga rata – kao narodnjak i dosljedni katolik u vremenima kada su se smjele promicati samo ljevičarske ideje – »staje u stranu« od javnoga intelektualnoga rada. Ipak 1961. na poziv Mije Mirkovića (Mate Balote) ponovno se aktivirao pa je 1962. objavio knjižicu »Otac: događaj iz istarskog narodnog života u jednom činu« i knjigu »Razbijeni mozaik«. Na njemačkom je objavio 1966. »Die Arena von Pula«. U svojem kapitalnom djelu »Istarski zapisi« iz 1969. dao je širok pregled hrvatskoga pitanja u Istri druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, donoseći činjenice i objekcije koje ljevičarski pisci toga vremena nisu htjeli, znali ili smjeli napisati. Pisao je o djelovanju hrvatskih pravaša na čelu s Matkom Laginjom, o važnom radu Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, o potpori Hrvatima u Istri diljem Hrvatske i ujedinjenju Istre s Hrvatskom, o raznim uglednim istarskim narodnjacima antifašistima, koje su komunisti, većinom neistarski, nakon rata »stavili pod svoje« i onemogućili istinu o pravoj naravi i nositeljima istarskoga antifašizma.

Umro je 6. listopada 1980. u Zagrebu, gdje je i pokopan na Mirogoju. Znakovito je da ga se kratkim nekrologom sjetio Pavao Tijan, antikomunist, u emigrantskoj »Hrvatskoj reviji«. Hrvatske sudbine…

IZVORGlas Koncila br. 25/2019.
Prethodni članakJE LI MOGUĆE PRIJATELJSTVO? Imati prijatelja i biti prijatelj
Sljedeći članakUZ FILM »BUŇUEL U LABIRINTU KORNJAČA«Prijateljeva pomoć