S. BENITA PRKAČIN S TROGODIŠNJIM ISKUSTVOM ZATVORA Pjesnički pokloni duše

Benita Prkačin
Benita Prkačin

Među redovnicama što su tijekom prošloga stoljeća pjesnički djelovale nezaobilazan spomen zaslužuje s. Benita Ljubica Prkačin.

Rođena je 21. svibnja 1903. u Mostaru, gdje je pohađala osnovnu školu, nižu gimnaziju i učiteljsku školu. U samostan Školskih sestara franjevaka ušla je 1923., a u novicijat 1925. Nakon prvih zavjeta, u Sarajevu je pohađala i završila učiteljsku školu, započetu u Mostaru. Od 1928. do 1945. djelovala je u Bijelom Polju kao učiteljica i upraviteljica sestrinske pučke škole. Uz to, od 1932. do 1943. obnašala je i službu provincijalne tajnice. Prve poratne godine provela je djelomice u Bijelom Polju, godinu dana u Mostaru i kratko vrijeme u Međugorju. Poraće je donijelo progon sestara pa su od 1945. do 1948. mnoge bile uhićene i osuđene. S. Benita uhićena je 13. rujna 1949. Zajedno s njom, kao prvooptuženom, vođen je proces i protiv s. Laurencije Ćurić. Obje su optužene da su 1945. i 1946. »neutvrđenog dana i mjeseca primile u samostan časnih sestara u Bijelom Polju grupu odmetničke bande, sa kojom su prethodno uspostavile pismenu vezu i tom prilikom dale im večeru i potrebnu količinu dasaka pomoću kojih su se odmetnici prebacili preko rijeke Neretve«. S. Benita optužena je i za širenje »neprijateljske propagande« jer je navodno izjavila da vlast »nepravilno hapsi i ubija katoličke sveštenike, navodeći slučaj u Šir. Brijegu, govoreći – na Širokom Brijegu nalaze se puni bunkeri starih izginulih sveštenika na pravdi« te da su vlasti »osudile mnoge sveštenike pa i samog nadbiskupa Stepinca i biskupa Čulu, a da ih mnogo ne ispituju i samo hapse i da radi toga treba danas moliti Boga da ova vlast propadne« itd., što je sve ocijenjeno kao »poziv na nasilno obaranje postojećeg državnog i društvenog uređenja u FNRJ«.

Premda umjetničkim pretenzijama skromna, lirika s. Benite Prkačin neizostavno ima mjesto u paleti pjesničkih dometa hrvatskih redovnica prošloga stoljeća.

Osuđena je na tri godine strogoga zatvora s prisilnim radom. Svjedočanstvo o vremenu koje je s. Benita provela u zatvoru »Ćelovina« u Mostaru ostavila je njezina supatnica s. Tihomira Božić. Uz ostalo navela je zgodu kad je istražitelj, za jednoga dolaska u tamničku radionicu, opazivši s. Benitu, rekao: »Ha, ti mala, baš si tvrd orah!« Izdržavši kaznu do kraja, do 13. rujna 1952., uz tri odbijene molbe za pomilovanje, otišla je k svojoj sestri u Vinkovce, a zatim se vratila u samostan u Bijelom Polju. (U Domovinskom ratu sestre su bile istjerane, a samostan uništen. Obnovljen je 2005.) Od 1953. do 1960. bila je provincijalna predstojnica, zatim dvije godine učiteljica novakinja, a od 1962. do 1969. vrhovna savjetnica Reda u Rimu. Nakon povratka obnašala je službu provincijalne ekonome. Umrla je 12. svibnja 1981. u Bijelom Polju.

Uza sve dužnosti, bavila se književnim radom. Objavila je dvije zbirke pjesama: »Pokloni duše« 1969. i »U dane prolaza« 1977., a njezina je marijanska pobožnost posebice još našla odjek u knjižici »Krunica umom i srcem« (1971. i 2003.). Većina je njezine poezije romantičarski intonirana, kristovske i marijanske motivike i tematike, no ima i socijalnih, misaonih i domoljubnih prosjeva, nerijetko vezanih uz motive hrvatskih svetaca.

Sama je svoje pjesništvo ocijenila »skromnim«: »…pregršt svjetla, tračci primljeni od Onoga koji je izvor svjetla… i popraćeni najdubljim uvjerenjem stavljani na papir« s nakanom da »posluže kao najmanji prilog u podizanju zgrade njena unutarnjeg života i sjedinjenja s Kristom«. Možda je ta izravna tendencija razlog što se u većini pjesama nije uspjela otrgnuti klišejima, katkad i za volju ne uvijek pogođene rime, primjerice u pjesmi »U zatišju…«:

»U zakonu Tvome, o dobri Bože,
ja želim biti na putu mome,
u zatišju svom daleko od vreve
cilj promatrati bez velikih riječi,
u zatišju Ti govoriš često
i tu se duša istinom liječi…«

Tamo pak gdje se, rekli bismo, poetski opustila, njezina lirika zvuči svježe, nježno i toplo, primjerice u pjesmi »Sveta noć…«:

»Reci mi samo, dušo, reci,
da li još traje božićna noć?
Čuju li se još lepeti anđela
u gluho naše i kruto doba?
Uzdahe čuješ li žudnoga srca i plač smućene duše?
Da li još niz proplanke dolje
trče raščupani bosonogi dječaci
da u pećini nađu magarca i vola,
da vide oči i smiješak Djeteta?
Da li još anđeo u oblacima kliče: ‘Mir ljudima dobre volje!?’«

Uspjelu sliku dala je i u pjesmi marijanske motivike »U suton…«:

»Smrkava se…
Čempresi vitki horizont rube
a s neba kolobar mjesečev podrhtava
i kao da se čudi gdje tisuće ljudi
tu na Brijegu mirno stoji
i očima nijemim tronuto motri:
oltar, kip Majke i osvijetljeno pročelje hrama,
izgleda to sve u sumrak kao jedna sanja,
jer tisuće su – kao jedna duša…«

Ljepših stihova nalazimo i u nekim pjesmama posvećenim zavičaju i onima koji ga napustiše:

»O daj, Spasitelju dobri, da svi se sretno vrate,
djeca ovoga Krša i krajeva naših,
u domove svoje,
da vidaju rane što im tuđina zada –
i srca da smire od tuge i jada…«

Izbor njezinih pjesama dao bi sigurno nekoliko što ih vrijedi pridružiti boljemu pjesništvu hrvatskih redovnica koje su se odvažile objaviti svoju pjesničku riječ.

IZVORGlas Koncila br. 10/2018.
Prethodni članakNA ŠTO SE SVE ŽALE MAJKE? Zahvalnost umjesto samosažaljenja
Sljedeći članak»LIYANA« DOKUMENTARNO-ANIMIRANI FILM Priča za ljepšu budućnost