I Pavao Matijević (treba ga razlikovati od istoimenoga skladatelja /1867. – 1901./) pripada tzv. malim piscima bez kojih nema velikih – i bez kojih nema potpune povijesti hrvatske književnosti.
Rođen je 20. srpnja 1896. u Malom Nabrđu kraj Đakova, gdje je pohađao pučku školu. U Osijeku je završio šest razreda gimnazije i maturirao 1914., a bogosloviju studirao u Đakovu od 1915. do 1919., kada je u Zagrebu zaređen za svećenika. Služio je kao kapelan u Semeljcima, nastavio u Gudincima, a potom je kao župnik službovao u Tovarniku, Sotu, Tompojevcima, Nijemcima, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, gdje je bio prvi predsjednik Mješovitoga župnoga zbora »Sveta Cecilija«, osnovanoga 1925. Za Drugoga svjetskoga rata službovao je u Velikoj Kopanici, a od 1947. do smrti vodio je župu Preslavnoga Imena Marijina u Osijeku. Ondje je 1949. izvorno obnovio kapelicu Snježne Gospe, koja je u Drugom svjetskom ratu pretrpjela velika oštećenja za savezničkoga bombardiranja Donjega grada. Bio je tajnik pokrajinskoga pododbora Staleškoga društva katoličkih svećenika za Slavoniju. Umro je u Osijeku 26. veljače 1960.
Pisati je započeo 1922. objavivši knjigu »Draga Gospa Ilačka na Vodici«, koja sadrži povijesni pregled svetišta te molitve i pjesme o Gospi. Sličnom metodologijom sastavio je knjigu »Majka od Utočišta ili Draga Gospa Aljmaška, 1714. – 1954.« 1954. Između njih je knjiga »Blagoslovljena Hrvatska« 1941. (i 1997.), u kojoj kroz dvanaest crtica sabire hrvatske povjestice i legende, ali rabi i provjerene povijesne podatke. »Svaka crtica obrađuje jednu temu kao jednu stopu u hodu Hrvata prema kršćanstvu i prema kulturnomu i državnomu identitetu. Na izvjestan način ta je knjižica i povijesna čitanka koja kronološkim redom iznosi događaje od prvoga znamenitoga kninskoga župana Borka pa sve do posljednjega kralja Petra Svačića« (A. Pintarić).
Objavio je životopis »Sveti Antun Padovanski« 1936., pučke igrokaze »Začarano blago« 1921., »Rasipni sin«, »Dva gluha« i »Živio Papa!« 1929., »Četiri dječje glume« 1932. i »Novi život«. Izdao je i »Dvanaest misijskih propovijedi« 1939. Sastavio je i mali molitvenik »Božji pastir« 1941. Surađivao je i u »Narodnoj politici« i »Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije«.
Središnje je njegovo književno djelo roman »Svijetom za srećom« 1941. (i 2007.), kojim je obuhvatio život slavonskoga seljaka od početka Prvoga do početka Drugoga svjetskoga rata. Crtice i novele objavio je u svetojeronimskom tjedniku »Obitelj« između 1929. i 1932., među kojima su »Crni i bijeli miš«, »Moja smokva«, »Uslužni suputnik«, »Kad su bratska srca složna« i »Ribar ljudi« te u kalendaru »Danici«, počevši od »Bijele prikaze« 1927. do »To je bio momak« 1959., između kojih su »Dida-Jokina oporuka«, »Tri brazde«, »Ne izuj se prije nego legneš«, »Očeve suze«, »Takvu sam ženu tražio«, »To je bila djevojka«, »Krvave ruke« i »Snaša počimalja« – redimice priče iz slavonskoga života s motivikom obitelji, vjere i domovine, a aktualnom socijalnom i moralnom tematikom, kao što je i pripovijetka »Na mrtvoj straži« (1932.), koja se bavi problemom bijele kuge, odnosno demografskim propadanjem hrvatskih slavonskih sela između dvaju svjetskih ratova, koje se nažalost nastavlja u naše doba. Tomu je posvetio i knjigu »Obitelj bez djece – narod bez budućnosti: Bijela kuga« 1935.
»Književne teme su mu odreda iz stvarnoga života, a ne izmišljene i, štoviše, osobne i vrlo određene« (A. Pintarić). »Matijevićevo pripovijedanje je jasno, a jezik književan uz tek poneki lokalizam i arhaizam. U pričama nema većih dramatskih obrata, no, premda predvidiva tijeka, one nipošto nisu dosadne, nego pulsiraju životom idiličnoga slavonskog sela u kojem grijeh misli i riječi biva kažnjen, a dobrota nagrađena« (S. Cekol). Može se reći da je stilom pripovijedanja bio Šenoin sljedbenik (no ne puki epigon!), posebice u dijalozima i opisima, što se može oprimjeriti putopisnim odlomkom iz »Majke od Utočišta«: »Na Ušću Drave u Dunav bijeli se maleno selo Aljmaš, koje danas broji 300 kuća i oko 1500 žitelja Hrvata i Mađara. Kućice sela spustile se tik do riječne obale, a druge su se uspele na okolne brežuljke nad selom, pa se bjelasaju i sakrivaju poput malenih tvrđavica među plemenitim vinogradima i zelenim voćnjacima. A kad se popneš na koji brežuljak iznad sela, te pogledaš prema sjeveru, otvara se pred tobom čaroban pogled na nepreglednu bačku ravnicu punu sela, što se divno ističu na suncu i svjetlucaju bakrenim tornjevima svojih crkava.« Ukratko, oslonivši se na uzore hrvatskoga predrealizma, dao je originalnim rukopisom ispisane književne partije, uspjelo problemski zahvativši u aktualije života Slavonaca svojega vremena, s velikom brigom za njihovo zemaljsko dobro i vječno spasenje, čime uvelike ide ruku pod ruku s Antunom Matasovićem, još jednim plodnim i nažalost podcijenjenim piscem katoličkoga svjetonazora.
Njegove »Pripovijetke iz Danice hrvatske: priče iz slavonskog života (1927. – 1959.)« izišle su u Osijeku 2002. u redakciji prof. dr. Ane Pintarić.
