SVE SAMO NE »DRŽAVNI NEPRIJATELJ« Čuvar »starinskih svetih popefki« – Miroslav Vuk Croata

Miroslav Vuk Croata, etnolog

»Odlučio sam dio svoje mladosti, a kasnije i života posvetiti prikupljanju svega lijepoga u umjetnosti i znanosti gdje se spominje i veliča hrvatsko ime, čuvajući prošlost za sadašnjost i budućnost«, zapisao je međimurski etnomuzikolog, pjesnik, pisac, slikar, glazbenik, skupljač glazbenoga blaga hrvatske sakralne i svjetovne popijevke Miroslav Vuk Croata, jedan među mnogima kojih je kulturni prinos hrvatskomu narodu snažno praćen osobnom vjerom i javno svjedočenim katolištvom.

Poslan je na prisilni rad

Rođen je 18. svibnja 1930. u Mačkovcu pokraj Čakovca. Tu je polazio osnovnu školu, do 1941. godine dijelom hrvatsku, a za vrijeme Drugoga svjetskoga rata mađarsku. U Čakovcu je pohađao i glazbenu školu, a istodobno je orguljao u mjesnoj crkvi. »Upravo ta činjenica bila je razlogom da su ga tadašnji politički moćnici izbacili iz škole i uhitili« (K. Koprek). Godine 1950. poslan je na prisilni rad kao »državni neprijatelj« u sječu šume pokraj Mrkoplja. Pobjegavši u Sloveniju, nekoliko je godina radio kao zidarski radnik. Povratkom u Hrvatsku nastavio je glazbenu izobrazbu kod profesora Miroslava Magdalenića.

»Odlučio sam dio svoje mladosti, a kasnije i života posvetiti prikupljanju svega lijepoga u umjetnosti i znanosti gdje se spominje i veliča hrvatsko ime, čuvajući prošlost za sadašnjost i budućnost.«

Uz njegovu se pomoć upisao na Državnu muzičku školu, a 1962. godine i na Muzičku akademiju u Zagrebu. Uz školovanje je orguljao i vodio dva mješovita zbora u župnoj crkvi sv. Jeronima u Zagrebu. Već je 1954. godine postao suradnik Vinku Žgancu, jednomu od naših najvažnijih (etno)muzikologa, u mladosti sudionika Hrvatskoga katoličkoga pokreta, kojemu je od 1960. godine i njegov osobni tajnik, pa je, uz ostalo, uredio Žgančevu bogatu glazbenu ostavštinu. Radio je i kao glazbeni odgojitelj u osnovnoj školi »Kustošija«, odnosno »Ivana Brlić Mažuranić« u Zagrebu, gdje je vodio školski zbor. Bio je 1996. suosnivač Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije »Tkalčić«. Umro je u Zagrebu 25. listopada 2005.

Zabilježio više od 600 napjeva

Melografsko bilježenje »starinskih svetih popefki« započeo je na savjet Magdalenićev, a poslije i Žgančev, najprije u Mačkovcu, potom i u svim selima »čakofske fare« te je rad naposljetku proširio na cijelo Međimurje, a potom i na hrvatsko iseljeništvo (Austrija, Mađarska, Slovačka, SAD, Kanada…). Ukupno je zabilježio više od 600 napjeva iz Međimurja te više od dvjesto naslova iz ostalih krajeva.

Zajedno je sa Žgancem pripremio za tisak zbirku Franje Kuhača »Južnoslovjenske narodne popievke« (VI. knjiga) 1975. – 1976. Za tisak je uredio i pjesmaricu Žgančevih zapisa »Crkvene popijevke iz Bačke« 1977. i pjesmaricu »Narodne popijevke iz Sombora i okolice« 1979., nabožni kanconijer Pavla Horvata iz Gradišća od pedeset pjesama nazvavši ga »Molitve« 1987. Sve popijevke koje je skupio uredio je i objavio u knjigama pjesmarica: »Hrvatska crkvena pjesmarica za Hrvate u Kanadi« 1989., »Jačke gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj« 1991., »Hrvatske narodne popijevke i plesovi iz Draganića i okolice« 1994., »Hrvatske božićnice« 1995., »Hrvatske romarske popijevke« 1996., »Hrvatske uskrsnice« 1998., »Skladbe i život Ivana Mustača, kantora u Svetoj Mariji u Međimurju« 2001., »Hrvatske crkvene i svjetovne popijevke Florijana Andrašeca, kantora u Dekanovcu u Međimurju« 2002., a spremao je i novo izdanje knjige »Hrvatske romarske popijevke«, koja je još u rukopisu.

Kako je došlo do nadimka?
Zašto je dobio nadimak Croata? Ponekad se potpisivao »Canis Lupo Lupus Pacificus Magnus Croata et Insulanus z varaša seh Horvatov Zagreba« pa su ga stoga prijatelji u pismima često oslovljavali »Bonus Musicus Lupo Canis Lupus Pacificus Magnus Croata«. Ostalo je »Croata« i ostalo je djelo koje nije »samo dokument o glazbenoj kulturi Hrvata, nego i izvor za lingvistička (osobito dijalektološka) i liturgijsko-glazbena istraživanja. Vukova djela značajna su ne samo za kantore i zborovođe, nego i za liturgičare, etnomuzikologe, muzikologe, dijalektologe, jezičare, jezikoslovce i književne kritičare« (K. Koprek).
Misa u čast Majke Božje Bistričke

Plod njegova terenskoga rada, bilježenja i harmonizacije hrvatskih pučkih popijevaka također su znanstveni i istraživački radovi pretežito etnomuzikološke tematike, tiskani u raznim periodicima: »Modroj lasti«, »Muzici«, »Školskim novinama«, »Svetoj Ceciliji«, »Maruliću«, »Radosti«, »Suvremenoj metodici nastave hrvatskog jezika«, »Kaju«, »Međimurju«, »Hrvatskom kajkavskom kolendaru«, »Narodnoj umjetnosti«, a objavljivao je i u Mađarskoj i Austriji.

Najviše je pisao o (međimurskim) orguljašima, pjevačima, glazbenim odgojiteljima, muzikolozima i skladateljima (F. Kuhač, V. Žganec, M. Magdalenić, H. Pettan, T. Adamić, B. Prister, A. Forster, F. Andrašec, I. Mustač, Mirko Kolarić). Osim toga, skladao je više od tristo crkvenih, pučkih, domoljubnih i dječjih skladba te mise u čast Blažene Djevice Marije i Majke Božje Bistričke.

IZVORGlas Koncila br. 13/2019.
Prethodni članakTAKVO ŠTO NIJE OČEKIVAO Otac milosrdni i mudri
Sljedeći članakFILMSKA REČENICA KOJA SE PAMTI Deložacija – da ili ne?