SVEĆENIK FRANJO LASMAN Nepoznat, a plodan i nadaren novelist

S onu stranu Kapele

Hrvatska književnost ima poveći broj »skrivenih« pripovjedača, najčešće pjesnika ili pisaca kratkih proznih oblika – novela, crtica, kraćih pripovijesti i putopisa – među kojima je nemalo svećenika. Pisasmo već o Ferdi Rožiću, Nedjeljku Subotiću, Marku Vežiću, Franu Biničkome, Josipu Blažini Jožčenku i drugima, a u ovom prilogu pokušat ćemo, koliko prilike dopuštaju, reći nešto o Franji Lasmanu.

Rođen je u Otočcu 3. prosinca 1872. Oskudni dostupni životopisi navode da je u Zagrebu završio gimnaziju 1891. te potom studij teologije na Bogoslovnom fakultetu 1895., kada je bio zaređen za svećenika i od tada do umirovljenja 1931. bio je vjeroučitelj na Gornjogradskoj gimnaziji i u Donjogradskoj gimnaziji te u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu, kasnije Muškoj učiteljskoj i učiteljičkoj školi. Doktorirao je u Rimu 1914. Bio je nadstojnik 1895. – 1903., a potom do 1911. podravnatelj Plemićkoga konvikta. Kada je 1919. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu utemeljena Katedra za katehetiku i pedagogiku, kao izraz želje za snažnijim profiliranjem katehetike i religijske pedagogije kao znanosti u zamahu Katehetskoga pokreta, voditelj je postao upravo Lasman, premda u svojstvu honorarnoga profesora, te je i predavao do 1932. Bio je aktivan član Hrvatskoga katoličkoga katehetskoga društva (utemeljenoga 1907.), kojemu je neko vrijeme potpredsjednik i urednik njegova glasila »Kršćanske škole« (pokrenuta 1897.) te član Hrvatske bogoslovske akademije (utemeljene 1923.). Umro je u Zagrebu 20. lipnja 1957. i pokopan na Mirogoju.

Plodan pisac, sastavio je srednjoškolski udžbenik »Povijest Crkve Kristove«, tiskan u tri izdanja (1911., 1917., 1924.), priručnik »Povijest i metodika vjerske obuke u pučkim školama« (1922.), a kao suautor sa S. Kramarom i E. Kornfeindom »Biblijsku povijest Staroga i Novoga zavjeta za pučke škole« (1926.). S latinskoga je preveo Laktancijevo djelo »De mortibus persecutorum (1911.) te s Kolomanom Racom supriredio prvu hrvatsku zbirku prijevoda patrističkih tekstova »Izbor iz stare književnosti kršćanske« (1917.), s kratkim povijesnim pregledom teologije otačkoga razdoblja.

Pedagog, profesor, urednik, bio je i darovit pripovjedač, čije novele, crtice i druge proze, rasute u hrvatskoj periodici, zaslužuju novu objavu i kritičku prosudbu.

Moralne, katehetske, pedagogijske i psihologijske teme te knjige obrađivao je u »Kršćanskoj školi«, »Katoličkom listu«, »Glasniku biskupija bosanske i srijemske« i »Bogoslovskoj smotri«. Bavio se heortologijom – proučavanjem svetkovina i blagdana. Posebno je bio poznat kao pisac brojnih crtica, noveleta, novela i putopisa s didaktičkom i humorističkom notom, koje je objavljivao u kalendaru »Danici«, »Hrvatskom kalendaru i letopisu Hrvatskoga kulturnog društva u Gradišću«, gradišćanskim »Hrvatskim novinama«, »Ličkom Hrvatu«, »Ličkom kalendaru«, »Subotičkim novinama«, najviše pak u katoličkom dnevniku »Hrvatskoj straži«, gdje je tridesetih godina bio stalni suradnik s nekoliko desetaka priča, a u vrijeme rata u »Hrvatskom narodu« i »Novoj Hrvatskoj«. U jedinoj zbirci »S onu stranu Kapele« (1937.) objavio je petnaestak novela s vjerskom i moralnom poukom, živopisno prikazavši vrline i mane ličkoga puka. Neke je tekstove napisao na zavičajnom čakavskom dijalektu katolika Gacke doline. Priređivač knjige u izdanju Svetojeronimskoga društva, potpisan »P.«, vjerojatno Luka Perinić, koji je tada bio pomoćni urednik Josipu Andriću, piše u pogovoru da se novele odlikuju »dobro biranim sadržajem, virtuoznom obradbom, zanimljivošću i zdravim narodnim govorom«, zaključivši: »Pisac se i u beletristici drži načela kako knjizi ne smije biti glavna i jedina svrha da pozabavi čitače, nego da ih pridigne i odgaja, pa su pod tim vidom pisane i pripovijesti sabrane u ovoj knjizi.« U ocjeni u »Ličkoj slozi« 1938. Karlo Mirth, poslije naš istaknuti publicist u Sjedinjenim Američkim Državama, napisao je: »Ako sve sumiramo, vidimo da pored ostalog, što daje vrijednost Lasmanovu književnom radu, to je u prvom redu ona blizina prema narodu rodnog kraja. Ni vrijeme, ni položaj, ni udaljenost – ništa ga nije udaljilo od te rodne grude i od ličkog seljaka. Pun zdravog narodnog osjećanja dao je on sliku ljudi toga kraja, koja odiše neposrednošću i životom i koja baš zbog toga ima svu svoju vrijednost…« Čini se da je pripremao i zbirku »Mali ljudi«, ali nije objavljena.

Šteta što, osim nekoliko »ličkih« priča, njegove novele i crtice nisu usveščane, nego su rasute po novinama i kalendarima onoga doba, pa ga tako prati sudbina Vežića, Blažine Jožčenka, Biničkoga, Subotića i drugih koji ostadoše nepoznati, nepročitani i nevrjednovani, izvan zanimanja književnih kritičara i povjesničara. A ne bi smjelo tako ostati!

IZVORGlas Koncila br. 21/2020.
Prethodni članakVODI SE NEVIDLJIVI, DUHOVNI RAT Znanje kao oružje
Sljedeći članakRAĐANJE SVJETSKI POZNATE PJESME Milost i opraštanje