Osebujna je bila osobnost Jake Ivana Pašalića, redovnika franjevačke provincije Bosne Srebrene, poznata prije svega po svojem političkom radu u prijelomnim godinama formiranja modernoga poimanja političke nacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Rođen je 9. rujna 1877. na Brini kraj Livna, kršten imenom Ivan. Budući da je rano ostao bez roditelja, fratri su ga primili u samostan na Gorici 1889. i skrbili se za njegovo školovanje. Srednju školu završio je u Gučoj Gori 1896., novicijat u Fojnici 1897., bogosloviju u Livnu. Dva je puta biran za predsjednika zbora bogoslova »Jukić«. Za svećenika je zaređen 1902. u Jajcu. Nakon službe kapelana i katehete u osnovnoj i trgovačkoj školi u Livnu 1902. – 1903., položivši potrebne ispite, postao je profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, gdje je do 1909. predavao latinski, grčki, vjeronauk, zemljopis, povijest i krasopis. Bio je i ravnatelj od 1907. do 1909. Zatim je otišao na službu župnika i katehete u Suho Polje 1909. – 1911. Premješten je 1912. u Livno za župnika i katehetu, a od 1916. do 1919. obnašao je službu gvardijana samostana na Gorici. Potom je ponovno obavljao službe župnika i katehete u Livnu do 1926., do 1928. bio je župnik u Vidošima, a potom župnik i kateheta u Ljubunčiću do 1937., gdje je vodio Treći red sv. Franje i Omladinu sv. Ante. Odatle se vratio na Goricu te obavljao službu provincijskoga definitora (1937. – 1939.). Sa sobom je u samostan donio pun kovčeg dokumentarne građe o sukobu fratara i nadbiskupa Stadlera. Htio je to tiskati, ali mu je savjetovano da pričeka bolja vremena. Kad su partizani 1942. ušli u samostan, svi su mu spisi uništeni. Mnogi su tada stradali, o čemu je i on ostavio svjedočanstvo. On se pak sklonio iz Livna u Sarajevo, gdje je ostao do 1948. Iz Sarajeva je premješten u Kraljevu Sutjesku, a 1950. ponovno je došao u samostan na Gorici, gdje je ostao sve do smrti 14. ožujka 1960.
Od mladosti se bavio politikom. Stoga mu je, uz ostalo, zbog pristajanja uz Hrvatsku narodnu zajednicu, nasuprot Hrvatskoj katoličkoj udruzi, koju je favorizirao nadbiskup Stadler, 1912. uskraćena jurisdikcija u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, o čemu piše u memoarima »Quaedam memorabilia P. Jacobi Pašalić 1950. scripta. In praeteriorum Memoriam«, koji se čuvaju u arhivu franjevačkoga samostana Gorica – Livno. Polemika se bila rasplamsala nakon uspjeha HNZ-a na izborima 1910. pa je HKU žestoko napao fra Jaku kao »suspectos de haeresi«, na što je on u svom stilu odgovorio da će onomu tko dokaže optužbe protiv njega dati svoga konja Zekana.
Na prvim izborima za Konstituantu (Ustavotvornu skupštinu) Kraljevine SHS 28. studenoga 1920. izabran je za zastupnika kao nosilac liste za travnički okrug Hrvatske težačke stranke, sestrinske stranke Hrvatske pučke stranke. Tijekom tih dviju godina branio je i promicao federalističku koncepciju jugoslavenske države, što, poznato je, nije tada prihvaćeno. U tu svrhu surađivao je i sa Stjepanom Radićem u sklopu Hrvatskoga bloka. Bavio se na taj način političkim radom sve dok provincijski kapitul 1922. nije zabranio fratrima biti kandidatom na izborima za parlament 1923. To je Radićevu HSS-u praktično omogućilo »ulaz« u BiH jer je HTS nestao s političke scene, što je nažalost dalo krila tzv. antiklerikalnoj propagandi. Te političke promjene osjetio je i o. Pašalić, koji je, iako neokrnjena domoljubnoga ugleda, izgubio izbore 1927. na listi Hrvatske narodne stranke. Godine 1929. izabran je na zasjedanju u Splitu za banskoga vijećnika Primorske banovine, kojoj je pripadalo Livno.
Bio je glavni pokretač svih hrvatskih pothvata livanjskoga kraja, pa je tako aktivno uključen u podizanje spomenika kralju Tomislavu 1926. u Livnu o tisućgodišnjici Hrvatskoga Kraljevstva. Bio je neko vrijeme predsjednik Hrvatskoga pjevačkoga društva »Dinara« u Livnu te potpredsjednik Sveza hrvatskih pjevačkih društava. Bio je atletske građe pa se rado nadmetao u raznim natjecanjima, a znao se pohrvati sa subraćom, o čemu kruže razne anegdote. Pisao je razne članke, većinom prikaze i polemike, u katoličkim glasilima »Serafinskom perivoju«, »Glasniku sv. Ante«, »Osvitu«, »Kalendaru sv. Ante«, »Kršćanskoj obitelji« i »Novinama«.
»Bio je veoma temperamentan i radoznao tip čovjeka. Spreman za borbu za pravdu i pravičnost. U borbu je unosio svega sebe, nije štedio pri tome ni sebe ni protivnika, ali je u toj borbi bio istinoljubiv, korektan i pošten. U politici je stoga znao biti i naivno izigran jer nije mogao uzvraćati istom mjerom kad se protiv njega borilo ‘prizemnom metodom i sredstvima’, a nije znao ni ‘okrećati kabanicu’… Bio je hrvatski nacionalist, mnogo je radio na buđenju nacionalne svijesti kod bosanskih Hrvata, osobito u livanjskom kraju, ali je bio zagovornik i praktikant poštivanja i drugih naroda te s njima surađuje, posebno u Livnu sa Srbima i Bošnjacima« (M. Vrgoč).
