TEOLOG I FILOZOF VILIM KEILBACH Od teologije do parapsihologije

Vilim Keilbach
Vilim Keilbach

Hrvatska je zemlja iz drugih udomila mnoge vrle muževe i žene što joj kulturu uzdizahu, a mnoge je i u svijet ispratila, među kojima teologa i filozofa Vilima (Wilhelma) Keilbacha.

Rođen je u Banatskom Despotovcu 10. rujna 1908. Maturirao je u Velikom Bečkereku 1926. Kao gojenac »Germanicuma« studirao je na Papinskom sveučilištu »Gregoriani« u Rimu, doktoriravši iz filozofije 1931. i teologije 1935. Istodobno je polazio predavanja iz arhivistike na vatikanskoj Visokoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku, iz povijesti islama na Papinskom istočnom institutu te predavanja na Filozofskom fakultetu i praktične vježbe na Institutu za eksperimentalnu psihologiju Sveučilišta u Rimu.

Spasio KBF, ali je zbog toga morao napustiti zemlju

U Rimu je zaređen za svećenika 1933. Na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predavao je od 1936. od 1946. kao redoviti profesor. Službu dekana obnašao je od 1950. do 1954.

Vilim Keilbach bio je u nas pionir proučavanja veza između filozofije, teologije i psihologije religije, proučavajući, uz ostalo, mistična i parapsihološka iskustva, a pisao je i o fašizmu, boljševizmu, »američkoj psihologiji«, religioznoj nastavi, Ruđeru Boškoviću itd.

Kad je komunistička vlast 1952. Bogoslovni fakultet isključila iz Sveučilišta, uspio mu je osigurati status samostalne crkvene pravne ustanove, no 1954. morao je zbog toga napustiti domovinu, postavši prvo profesorom za znanost religije na Sveučilištu u Beču, a od 1955. u Münchenu je na Teološkom fakultetu profesor sistematske skolastičke filozofije te od 1966. do umirovljenja 1978. kršćanske filozofije i teološke propedeutike. Od 1957. uređivao je časopis »Münchener theologische Zeitschrift«, a od 1960. »Archiv für Religionspsychologie« u Göttingenu. Godine 1970. u povodu proslave 300. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu dodijeljen mu je počasni doktorat na Bogoslovnom fakultetu. Pavao VI. imenovao ga je 1968. konzultorom Sekretarijata za nevjerujuće. Izabran je 1969. za predsjednika Međunarodnoga društva za psihologiju religije. Posebice se naime, uz Aleksandra Gahsa, prvi među hrvatskim znanstvenicima bavio psihologijom religije te dodirima i prožimanjima filozofije, teologije i psihologije, baveći se religioznim, parareligioznim, kvazireligioznim i psihofarmakaloškim fenomenima.

Doprinos istraživanju parapsiholoških fenomena

Plodan pisac, prvu je knjigu »Sveti Ivan Kapistran« tiskao 1936., kada i »Problem religije«, kojom je zacrtao dati »uvid u pogranična pitanja« filozofije religije. Iste godine objavio je na njemačkom »Problematik der Religionen… – Problemi religija: proučavanje vjerske filozofije s posebnim osvrtom na novu psihologiju religije«. Na tom tragu njegova interesa je i knjiga »Konnersreuth u svjetlu psihologije religije« 1937., o stigmatiziranoj mističarki Tereziji Neumann, o kojoj su prethodno pisali isusovci Ante Alfirević i Petar Perica, kojemu je prorekla mučeničku smrt i budućnost Hrvatske, rekavši da je bila predziđe kršćanstva, a u budućnosti će biti njegova kralježnica. Iste godine tiskao je i »Modernu psihologiju religije«, a 1939. »Uvod u psihologiju religije I: Historijski razvitak i metode«. Dugi dio pod naslovom »Religiozno doživljavanje: o normalnoj i abnormalnoj religioznosti« izišao mu je 1944. s vrlo zanimljivim poglavljima o psihologiji molitve, grijeha, kajanja i obraćenja, o ženskoj psihologiji, religioznim psihopatima, stigmatizaciji i psihologiji mističnoga doživljaja. Godine 1942. izišle su i »Misli o Bogu i religiji«.

Osobit doprinos dao je u istraživanju tada popularnih parapsiholoških fenomena, o čemu je objavio knjigu »Parapsihologija i religija. Okultizam i spiritizam u svjetlu novijih naučnih istraživanja« 1944., u kojoj je obradio fenomene telekineze, teleplastike, telepatije, psihometrije, vidovitosti, deuteroskopije, dara jezika i drugo. Iste godine objavio je na njemačkom »Wissen und Glauben… – Znanje i vjera: misli o kršćanskoj egzistenciji« te »Problem Boga u filozofiji: ‘Teodiceja’ ili ‘Naravno bogoslovlje’«, a 1945. u izdanju Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora »znanstveno-popularni pregled« »Kratak uvod u filozofiju« s nakanom raspraviti pojam filozofije i filozofijske problematike »na način da početnik vidi u čemu je razlika između filozofije i pozitivnih (empiričkih) znanosti, između ‘spekulativnoga’ i ‘pozitivnoga’ mišljenja«.

Surađivao s brojnim časopisima

Nakon rata priredio je nekoliko skripta (»Logica formalis«, »Metaphysica generalis seu ontologia«, »Povijest skolastičke teologije u kratkim crtama«, »Duhovno bogoslovlje«). Na njemačkom mu je izišla 1973. knjiga »Religiöses Erleben – Vjersko iskustvo«. Uza Stjepana Bakšića i Andriju Živkovića bio je član uredništva za teologiju u Ujevićevoj »Hrvatskoj enciklopediji«. Surađivao je u časopisima i listovima »Duhovnom životu«, »Novoj reviji«, »Životu«, »Bogoslovskoj smotri«, »Hrvatskoj straži«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Katoličkom listu«, »Hrvatskoj smotri«, »Nastavnom vjesniku«, »Hrvatskom narodu«, »Redarstvu«, »Spremnosti«. Osim o spomenutim temama, pisao je o fašizmu, boljševizmu, »američkoj psihologiji«, religioznoj nastavi, Ruđeru Boškoviću itd.

Ukratko, »na temelju analize psihološke strukture religioznog iskustva Keilbach je pokazao da su razum i volja duševne snage na kojima počiva psihološko utemeljenje psihologije religije« (J. Oslić). Umro je u Salzburgu 25. listopada 1982.

IZVORGlas Koncila br. 49/2017.
Prethodni članakTOLERANCIJA ILI LJUBAV? Tko želi biti ljubljen, mora pružiti ljubav
Sljedeći članakFILM »LOVING VINCENT: VAN GOGHOV MISTERIJ« Djelo stotinjak umjetnika