DON IVO PRODAN – VELIKI KULTURNI RADNIK Izvor za povijest hrvatske glagoljice

Ivo Prodan

Pravaštvo je, poznato je, unatoč Starčevićevim kritikama klerikalizma, bilo vrlo rašireno među hrvatskim svećenstvom, a među onima koji su ga posebice širili u Dalmaciji bio je don Ivo Prodan, ili dum, kako također pisahu, uvelike zaslužan i na kulturnom polju.

Do 1920. uređivao »Hrvatsku krunu«

Rođen je 31. prosinca 1852. u Janjini na Pelješcu. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Dubrovniku, a studij bogoslovije u Zadru. Za svećenika je zaređen 1876. Radio je kao profesor na bogosloviji u Zadru, gdje je započeo svoje novinarsko i političko djelovanje. Najprije je započeo suradnju s don Mihom Pavlinovićem, no uskoro se razočarao u rad njegove Hrvatske narodne stranke, koja je nakon Pavlinovićeve smrti postala liberalna, te je prionuo uz pravaštvo. Od 1880. surađivao je u zadarskom listu »La Dalmazia Cattolica«, koji je posve pohrvatio, a podnaslov »Katolička Dalmacija« pretvorio u naslov, utemeljivši ujedno Katoličku hrvatsku tiskaru. »Katolička Dalmacija« izlazila je do 1898., a potom je izlazila kao »Hrvatska – Croatia« do 1902. pod geslom »Bog i domovina«. Bio je isto tako izdavač i urednik »Hrvatske: Bogu i Hrvatskoj – časopisa za pouku i zabavu, za zdravu prosvjetu, za hrvatski jezik« od 1884. do 1890. te opet od 1893. do 1898. Od 1892. list izdaje prilog »Hrvatska Kruna: glavno glasilo Stranke prava u Dalmaciji – za narodnu cielokupnost i slobodu« koje se već sljedeće godine osamostalilo, a Prodan ga je uređivao do 1920.

Prvak dalmatinskoga pravaštva
Veliki borac za hrvatsko nacionalno jedinstvo i samostalnu hrvatsku državu, bio je dum Ivo Prodan i veliki kulturni radnik, objavivši veoma važne izvore za povijest hrvatske glagoljice.

Kao prvak dalmatinskoga pravaštva okupljao je pravaše i zagovarao jedinstvo hrvatskoga naroda i samostalnost države na temelju prirodnoga i povijesnoga hrvatskoga državnoga prava, suprotstavljajući se odlučno talijanskomu autonomaštvu, srpstvu i nijemstvu u Dalmaciji i drugim hrvatskim zemljama i stvaranju zajedničke jugoslavenske države. Bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču, gdje »brani kao lav sve hrvatske vrijednosti« (L. Rusković), boreći se za samostalnost hrvatske države, što je bila i ostala konstanta njegove ukupne politike. Stvaranje Kraljevine SHS odnosno Jugoslavije vrlo je teško primio, osobito pad Zadra i dijelova Dalmacije pod Italiju, ali je, unatoč tomu, ostao živjeti u Zadru odbivši kanoničko mjesto u Dubrovniku i mirovinu jer nije želio primati »plaću iz Beograda«, a za života nije kročio u Jugoslaviju – radije je ostao živjeti s ljutim protivnicima talijanašima.

No tiskaru je morao prebaciti u Preko na Ugljanu, a 1930. dao ju je franjevcima trećoredcima samostana sv. Pavla na Galovcu, gdje je radila još deset godina.

Kritičan je bio prema vlastima

Pisao je još u »Narodnom koledaru«, »Osvitu«, »Crvenoj Hrvatskoj«, »Hrvatskoj slobodi«, »Za vjeru i dom«. Branio je kler i Crkvu od napada za klerikalizam, branio je svećenstvo jer je, osim vjere, širilo kršćanska načela, univerzalna i »zaslužna za uljudbu i civilizaciju«, da se ne bi smio nitko na njih olako nabacivati, osobito ne u našim kulturnim i političkim prilikama kada to znači ujedno i slabljenje obrambene moći hrvatskoga nacionalnoga, duhovnoga i državnoga bića.

Kritičan je bio prema vlastima: »No dok vlada ne mari za svoje pučanstvo na ekonomskom polju, bar da mu ne izpija krv, bar da mu ne ubija uvjete preporoda i napretka, koji napokon i samoj vladi danas koristi, jer u koliko snaga narodna odpada, i država od toga strada.« Šibao je »gospodu« koja ne mare za narodne potrebe: »U obće mislim, da bi se porezi imali svaliti s onih, koji cio dan na žegi sunčanoj rade i muče se, na gospodu, koji su tako tusti, da, i ako ih udariš, malo ih zaboli, i koji imadu novaca ne samo za ono što treba, nego i za kojekakve bedastoće i luksuze.«

»Značajan, siromašan, uzornog života, dobar i mek…«

Posebno je od 1885. do 1890. tiskao »Spise D. Ive Prodana. Uspomene« u deset svezaka. U desetom svesku 1890. na više od šeststo stranica objavio je »Borbu za glagolicu. I. dio. Povijest glagolice i nje izvori«. Riječ je o iznimno važnom djelu za proučavanje glagoljice u Hrvata jer je Prodan donio desetke izvora iz rimskih i drugih arhiva. »Hoće li biti koristi od ovoga truda? Bog zna. Nu nadati se je da hoće, jer izkustvo zadnjih godina, i ako je mnogo nemarnika, da je srećom još veći broj onih, koji živo žele, e bi se ponovno u našem narodu što više moguće razplamsala sveta vatra ljubavi prema glagolici (…) Uprimo, da nam oblaci ne zastru ovu zviezdu, koja nam akoprem oslabljene luči, još svietli nad obzorjem.«

»Značajan, siromašan, uzornog života, dobar i mek kao dijete pomagao je veoma rado sirote i radnike«, napisao je u nekrologu šibenski »Katolik«, a fra Leonardo Rusković u svom sjećanju na nj u »Glasu sv. Antuna« (Buenos Aires) piše: »Fin, čestit, pošten, lojalan, otvoren, dostojanstven, načelan. Nikada nije osobno vrijeđao svojih protivnika. Karakter je dum Iva Prodana bio iznad diskusije. Njegova je osobna etička vrijednost također bila iznad svake diskusije«, pa su ga i Talijani zvali »anima angelica«. Pa iako je s njima živio do smrti 9. ožujka 1933., tražio je da ga pokopaju među njegovim hrvatskim pukom u Preku na Ugljanu. Perivoj Gospe od Zdravlja u Zadru krasi i njegovo poprsje.

IZVORGlas Koncila br. 21/2018.
Prethodni članakŠTO IZAZIVA BOG SVOJIM DAROVANJEM? Lica prave ljubavi
Sljedeći članakPRVIJENAC SANDRE VANNUCCHI Bijegom do prihvaćanja