Kako to obično biva, u Hrvatskoj se o ozbiljnim stvarima može početi razgovarati tek kada se u priču uključe politika i skandali pa su se tako i samostalni umjetnici našli na tapetu tek
kada je jedna politički zanimljiva persona došla na radar medijima. Moglo se čuti svašta, među ostalim i kako samostalni umjetnici imaju obrt i vode posao i plaćaju doprinose kao i svaki drugi obrtnik. Teško je razumjeti razliku između samostalnih djelatnosti koje se mogu obavljati u obrtu i slobodnih zanimanja, ali kako samostalne umjetnike često zovu i slobodnim umjetnicima, nije tako teško promiješati pojmove.
Priča o samostalnim ili slobodnim umjetnicima donekle je zapetljana i teško razumljiva običnim ljudima koji u cijeloj priči čuju samo to koliko država nekomu nešto plaća. A samostalnim umjetnicima izravno na račune ne plaća ništa (osim kad im je za vrijeme koronakrize uplatila nekoliko tisuća kuna jednokratnih potpora), nego ih osigurava po osnovama zdravstvenoga i mirovinskoga osiguranja. Pojednostavnjeno rečeno, samostalni su umjetnici zdravstveno osigurani na teret proračuna i država im plaća doprinose za prvi i drugi stup mirovinskoga osiguranja kao da su zaposleni i imaju plaću u visini državne osnovice (zapravo osnovica množena sa 1,2). Opet pojednostavnjeno, slobodni će umjetnici ići u mirovinu i imat će mirovinu kada napune 60 ili 65 godina (za sada su to granice). Od države na svoje račune ne dobivaju ništa. Novčani transferi za njihova prava izvode se alociranjem unutar državnoga proračuna, daleko od njihovih očiju i novčanika. Kako znamo da po zakonu svatko, pa i nezaposleni u Hrvatskoj imaju pravo na zdravstveno osiguranje, dodano pravo samostalnim umjetnicima u odnosu na nezaposlene jest pravo na mirovinu po završetku njihova radnoga vijeka. I to državu košta nešto manje od 10 000 eura godišnje po umjetniku, kojih za sada u registru Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika ima 1380, što znači da oni proračun koštaju nešto manje od 14 milijuna eura, što sasvim sigurno nije mali novac. Koliko se trenutačno troši za isplatu već umirovljenim samostalnim umjetnicima nije poznato, no prema izjavama umjetnika mirovine su trenutačno vrlo niske i negdje su oko polovice prosječne hrvatske mirovine. Što se ostalih prava tiče, pravo na bolovanje gotovo uopće ne postoji. Samostalni umjetnik bolovanje na teret HZZO-a, dakle uz naknadu, može ostvariti tek nakon 42. dana od prijave bolesti, a i tada će morati proći posebno odobrenje, dakle ne može javiti svojemu liječniku da ima gripu i da ne može raditi. Tek ako bude te nesreće da je teško bolestan, imat će nakon toga perioda pravo na plaćeno bolovanje. Ono što donekle tješi barem roditeljski dio samostalaca jest činjenica da imaju pravo na roditeljski dopust. I to bi u kratkim crtama opisivalo prava samostalnih umjetnika. Oni, kao i svi drugi građani koji obavljaju samostalnu djelatnost, mogu birati opciju da vode poslovne knjige i porez plaćaju na kraju godine po utvrđenom knjigovodstvenom dohotku, poput primjerice obrtnika, ili mogu svoje usluge ugovarati preko autorskih ugovora na koje se plaćaju zakonom određeni porezi. Iako se ne zna koliko samostalaca to čini, u teoriji ništa ne priječi umjetnika da uz samostalnu djelatnost otvori i trgovačko društvo (d.o.o. ili j.d.o.o.) i da kao vlasnik pravnoga subjekta na kraju godine po toj osnovi isplati sam sebi dobit od toga društva koje se u teoriji može baviti bilo čime, od event menadžmenta do najma opreme za koncerte.
Čemu državna potpora?
Ali zašto država uopće plaća doprinose umjetnicima? Kako kaže Zakon i pravilnici, to se pravo dodjeljuje samo umjetnicima koji daju zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi. O tome svake godine na temelju javnoga natječaja odlučuju za svako područje različita stručna povjerenstva, u kojima sjede predstavnici Ministarstva kulture i medija, strukovnih udruga i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Osim brojčanih kriterija njihova umjetničkoga rada primjenjuje se i financijski kriterij gdje se u razdoblju od tri godine prije prijave ne smije zaraditi više od 21 800 eura na godišnjoj razini. Nakon toga svakih pet godina ide se na umjetničku reviziju. Financijska se više ne radi. Netko može imati nula eura prihoda, a netko i milijun. Oko tih su se stvari najviše lomila koplja.
Godine 2019. zbio se pokušaj opsežnije revizije Pravilnika i Zakona na koju su se umjetnici žestoko obrušili. Pojednostavnjeno, nastojalo se poticati umjetnike koji su na tržištu uspješni pa se uz maksimalni predlagao i minimalni cenzus kao dokaz da umjetnici od svoje umjetnosti i žive. Prijedlog je bio da oni koji zarađuju manje od 4000 kuna mjesečno gube pravo na doprinose. Ljudi ne znaju koje su sve umjetničke djelatnosti dio zajednice, počevši od dramaturga, plesača, teatrologa, kritičara, književnika, strip-crtača, koreografa, animatora… Popis je golem. Nije dakle riječ samo o pjevačima, plesačima, slikarima i kiparima. Neke od tih djelatnosti su profitabilne, neke nisu. Neki nažalost ne uspiju zaraditi ni minimalac na tržištu. Ali nitko se od kreatora politika ne usudi reći jesu li i koje su djelatnosti važne ili važnije od nekih drugih i je li kriterij financijske uspješnosti na tržištu istovjetan vrijednosnomu kriteriju koji se naziva »znatnim doprinosom hrvatskoj kulturi«. Taj vrući krumpir nitko ne želi preuzeti na sebe pa je tako i jedan od bivših ministara kulture u svojoj misiji »pomirbe s rokerima« 2015. godine jednostavno ukinuo maksimalni cenzus i financijsku reviziju odgovarajući i na taj način valjda na zahtjeve za proglašenje zabavne glazbe kulturnom potrebom jednake vrijednosti potrebi za jazzom ili klasičnom glazbom. A sve se zapravo svodi na pitanje što je zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi.
Socijalne kategorije?
Međutim, sva ministarstva i vlade do sada su izbjegavali dati odgovor na to ključno pitanje i umjesto toga svojim su nečinjenjem stvorile dojam da su samostalni umjetnici socijalna kategorija u potrebi za socijalnom pomoću. A kad izleti neki estradnjak koji je samo od umjetničkoga rada uprihodio stotine tisuća nečega, iznajmljuje vile i apartmane, svi se češkaju po glavi i čude se. Uz to mnogi se pitaju čime su konkretno ti i takvi zapravo obogatili kulturu zemlje pa da zaslužuju državnu mirovinu, koliko god mala ona bila. To samo potvrđuje da je cijeli taj sustav naopačke postavljen i još jednom dokazuje da za kormilom kao i kod mnogih stvari u Hrvatskoj nema nikoga. Svi naime u priči o samostalnim umjetnicima imaju istodobno i pravo i krivo. I oni koji tvrde da ih ne treba poticati ako zarađuju puno i oni koji tvrde suprotno, naime da se oni koji od umjetnosti ne mogu živjeti njome ne bi trebali ni baviti. Od onih koji su za kriterij školovanja i diplome kao primarnoga mjerila do onih koji tvrde da ne treba poticati komercijalne tipove stvaralaštva, pa sve do onih koji tvrde da i takva kultura ima pravo građanstva i time društvene potpore. Od onih koji kažu da prođa umjetnosti na tržištu ne govori ništa o vrijednosti umjetnosti do onih koji na umjetnost gledaju kao i na svaki drugi rad. Svašta se tu još izvlači, podatak kako kulturne industrije pridonose proračunu sa 4,6 posto, a zauzvrat kao poticaj dobivaju trostruko manje, ima kontraargument da druge industrije imaju još nepovoljniji omjer pa se ne tuže previše.
Problem je sa samostalnim umjetnicima to što država ni društvo zapravo ne znaju što bi s umjetnošću i umjetnicima. I to zato što uopće ne znaju definirati što je hrvatska kultura i koja je uloga umjetnosti u njoj, a trebali bi valorizirati zamjetan doprinos nekoga umjetnika kulturi i umjetnosti.
Umjetnost je odavna postala samo industrija, koliko god se (pravi) umjetnici tomu opirali. Kad su svi estradnjaci mahom postali umjetnici, umjetnost je i konačno prestala imati auru posebne vrijednosti u koju treba ulagati. Običnomu poreznomu obvezniku (jer društvo i kultura sve su manje sveobuhvatni koncepti) takva je umjetnost samo još jedan nepotreban trošak. A u današnje doba, kada kompletna ekonomija stremi tzv. uberizaciji ili gaža-ekonomiji, običnim je ljudima teško uživjeti se u to zašto bi baš umjetnici iz tih trendova morali biti izuzeti na bilo koji način.
U objašnjenjima zašto su umjetnici i umjetnost potrebni ima dobrih, ali i loših argumenata. Kad predsjednik Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika legitimira umjetnost izjavljujući da je osnovna zadaća umjetnika boriti se protiv društvene nepravde (!), ne unižava ju li tim riječima na razinu aktivističkih mreža koje rogobore po internetu da su baš one nezavisna kultura, nezavisni mediji, nezavisni umjetnici koji zaslužuju dotacije jer korigiraju društvene nepravde, jer su navodno jedina prava savjest društva? A nitko da odgovori na pitanje što je nezavisno u ovisnosti o državnom proračunu ili raznim fondovima. Biti pravi, slobodan, samostalan i neovisan umjetnik danas nije lako, međutim legitimirati umjetnost pozivanjem na društvenu borbu kao krajnji cilj doista ničemu ne koristi, dapače. Legitimirati umjetnost umjetnošću, to je jedini put. Graditi kulturu umjetnošću, to je pravi put. Poticati graditelje kulture, to je pravi put. Tko snosi najveću krivnju što običan čovjek danas na umjetnike gleda ili kao na parazite ili aktiviste ili odnarođene elitiste koji ne razumiju niti žele razumjeti narod od kojega očekuju da ih financira? Tko je kriv što se čini da više nitko ne zna definirati što je hrvatska kultura i što je vrijedna, a što bezvrijedna umjetnost? Zašto se stalno biraju sklerotične i anakrone politike koje ne rješavaju ni jedan problem, nego samo šire mreže ovisnosti o milosti državnih financija? Sve su to legitimna pitanja na koja, izvjesno je, nikad ne će stići odgovor. Jer svi su u pravu, zar ne, zato je najbolje da sve ostane kako jest.
