Mladi župnik Postira na Braču Jure Martinić promijenio je dugu praksu zvonjenja samo kao znak da je netko u mjestu umro. Zvoni se i za najavu mise za blagdane, tri puta dnevno za »Angelus«, ali za rađanje se nije zvonilo. Martinić, svećenik Hvarsko-bračko-viške biskupije, rodom iz Pučišća, govori: »Šetajući prema groblju obavijestili su me kako je umro jedan mještanin. Te večeri razmišljao sam kako zvono uvijek snažno utječe na ljude, osobito kad se oglasi veliki »mrtvi« zvon, tzv. angunia. Većina mještana tada zastane i dozivaju se s pitanjem: tko je umro? I nema tu ništa lošega, ljudi su znatiželjni, tome i služi zvon, ali meni je već kao prirođeno postalo da se osjećam više kao mrtvozornik nego čovjek koji bi se mogao radovati životu unatoč tome što nisam suprug ili otac. I odlučio sam: ako se za smrtni slučaj oglašava veliki zvon, kao znak obavijesti da se jedan član preselio u vječnost, zbog čega ne bi postojala mogućnost da se zvonima obavijesti dolazak novog člana u zajednicu? Već sljedeće nedjelje najavio sam da ćemo kao zajednica vjere i života od sada zvonima obilježavati slavlje života, rođenje, a ne samo prividnu pobjedu nad životom – smrt, te da ćemo svim crkvenim zvonima obavijestiti rođenje novoga člana, kao i ulazak u svetu zajednicu onih koji vjeruju.« Objasnio je to svećenik novinaru Damiru Šarcu iz »Slobodne Dalmacije«. U Postirima gdje je don Jure župnik sada je 1230 stanovnika, lani je bilo dvanaest sprovoda i deset krštenja, što je prilično dobro s obzirom na depopulaciju otoka.
U Europskoj uniji najviše djece ima Irska, gdje su brojnije obitelji koje imaju troje ili više djece. Irska je danas gospodarski razvijena i migracijska zemlja u koju hrle ne samo mladi, nego i obitelji s djecom. Troje ili više djece ima 27 % irskih obitelji, a na suprotnoj strani su Bugarska (5 %), Portugal (6 %) te Španjolska i Italija (8 %). Nakon Irske najveći udio kućanstava s troje ili više djece zabilježen je u razvijenim zemljama, Finskoj (20 %) i Belgiji (19 %) te Francuskoj, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji (17 %). U Hrvatskoj i drugim članicama EU-a veliku većinu obitelji čine one koje imaju samo jedno dijete. Jedine su iznimke bile Nizozemska, Švedska, Irska i Danska gdje je postotak kućanstava s dvoje djece bio veći. No ne treba zaboraviti da su to zemlje koje vode stabilnu pronatalitetnu politiku i nastoje maksimalno olakšati položaj roditeljima s djecom te usklađivanje njihova obiteljskoga i profesionalnoga života, o čemu se u Hrvatskoj tek počelo govoriti, ali ne i provoditi u djela. Samohranih roditeljskih obitelji najviše je u Danskoj, a najmanje u Hrvatskoj. To su podatci za 2016. godinu.
Koliko posao znači dokazuje dvoje mladih ljudi o kojima piše V. Wiesner Mijić. Izreka »Sve je lako kad si mlad« u Hrvatskoj nikad nije bila dalje od istine. No ako se opet uz mladost i neiskustvo nakalemi i dodatna karakteristika koja osobu svrstava u skupinu teško zapošljavanih, budućnost može djelovati beznadno. Utočišta za teško zapošljive doista je premalo – jedna od njih je socijalna zadruga »Humana Nova« za recikliranje tekstila koja je, nakon Čakovca potkraj 2015. pokrenuta i u Zagrebu. Među jedanaest zaposlenih su i dvije mlade osobe s invalidnošću, dva dečka liječena od malignih bolesti i još dvoje nezaposlenih s HZZO-a.
»Kao dijete liječio sam se od tumora mozga i za ‘Humanu’ sam doznao preko prijatelja s kojim sam volontirao: prihvatili su me kao da godinama radim za njih, to mi je najboljih šest mjeseci u životu«, ushićen je 20-godišnji Marin Čuić koji je burzu zamijenio radom u sortirnici i second-hand dućanima. S HZZO-a je došao i Aleksandar Obradović, 19-godišnjak s invalidnošću, koji radi na blagajni dućana. »U početku sam volontirao, što mi je dalo osjećaj korisnosti unatoč tomu što imam zdravstvenih problema. Mislim da sam više nego odlično prošao kad sam u vrlo kratkom roku našao posao.«
I voditeljica prodaje, 28-godišnja Slavonka Martina Tomljanović koja je završila stručni studij ekonomije turističkoga mendžmenta, »aktivirana« je burze. »Bila sam ogorčena kao i većina mladih moje generacije, razmišljala sam ozbiljno i o odlasku u inozemstvo. Srećom odlučila sam, kako bih ispunila vrijeme traženja posla, volontirati. Sve više vremena provodila sam u zadruzi i nakon tri mjeseca dobila posao.« Martina je iskreno zahvalna najviše zbog prilike da ostane u Hrvatskoj. »Mlada ekipa, iako na minimalcu, jako grize, a prodaja nam sad pokriva oko 30 – 40 % mjesečnih troškova«, kaže upravitelj zadruge.
Da radni vijek može početi i u pedesetoj dokazuju Britanci. Manjak radne snage i manjak ljudi s umijećima Britanci kane nadoknaditi angažiranjem nezaposlenih osoba starijih od pedeset godina. Na poziv vladina zastupnika za interes starijih ljudi Andyja Briggsa odazvalo se osam velikih tvrtki, među kojima je osiguravatelj Aviva u kojem je Briggs čelnik životnoga osiguranja. Te će tvrtke do 2020. povećati udio zaposlenih starijih od pedeset godina za 12 % i promovirati takvo zapošljavanje objavljivanjem strukture dobi svojih zaposlenika, a za to ne će dobiti nikakvu novčanu potporu. Tijekom pet sljedećih godina namjeravaju otvoriti milijun novih radnih mjesta za tu ugroženu skupinu. No Britanci, čija stopa nezaposlenosti iznosi tek 4,6 posto, nemaju iste motive zbog kojih je hrvatska Vlada u sklopu devet mjera aktivne politike zapošljavanja u ovoj godini izdvojila poticaje i za zapošljavanje osoba starijih od pedeset godina. Dok se u Velikoj Britaniji do 2020. planira otvaranje 14,5 milijuna novih radnih mjesta, a na tržište rada najavljuje se da ulazi 7 milijuna mlađih radnika, pa im je nužno naći način da popune tu prazninu, u Hrvatskoj ostajanje bez posla iznad pedesete godine gotovo u pravilu znači dugotrajnu nezaposlenost i nerijetko završavanje na socijalnoj pomoći. Britanci pak računaju da iskusni radnici imaju vještine i iskustvo kojih je njihovo tržište gladno, ali i da zastupljenost različitih dobnih i društvenih skupina u timu poboljšava rezultate poslovanja. U hrvatskim je tvrtkama stopa zaposlenika starijih od pedeset vrlo niska – između 10 i 20 posto, a jedna od nedavno predstavljenih Vladinih mjera zapošljavanja za ovu godinu obuhvaća i njih. Od 1,5 milijardi kuna za cijeli program, 650 milijuna kuna doći će iz Europskoga socijalnoga fonda, poslodavcu se financira 50 posto troška minimalne bruto plaće od 3839 kuna do šest mjeseci za puno radno vrijeme, a do devet mjeseci za nepuno radno vrijeme.
Vrijeme izbora je prošlo, a bit će još biranja pa je dobro sjetiti se za promidžbu još nekih stvari koje olakšavaju život. Donosi ih portugalska književnica Ines Pedrosa u romanu »Bespomoćnost«: »Kafići u Berkeleyu uvijek imaju nekoliko stolova bez stolica uokolo, kako bi se ljudi u kolicima mogli smjestiti bez problema. Ni u jednom drugom gradu nisam vidjela kako se kreće toliko ljudi u kolicima ili slijepaca koji posve mirno idu u kupovinu. Svi znakovi pješačkih prijelaza su zvučni, svi pločnici su ograđeni, sva vrata imaju sustav automatskog otvaranja, sve je vrlo jednostavno, u Berkeleyju nema nikoga koga bi se moglo zvati jadnikom.« Te riječi možda bi mogle biti poticaj da se netko i u Hrvatskoj sjeti takvih »povlastica« invalidima za život.
