Žalosnomu ratu u Ukrajini kraj se još ne nazire, a slike razrušenih gradova, ljudi ubijenih po gradskim centrima i trgovima, snimke dronova koji masakriraju vojnike kao u videoigrici toliko su otupile svekoliko gledateljstvo, koje više ne zna gleda li neki bizaran reality show ili stvarnost, da je reakcija na sam rat sve manje i manje.
Na početku su se svi žurili pokazati solidarnost, pa su tako i glazbenici iz cijeloga svijeta snimali ukrajinske pjesme, snimali spotove potpore itd. No sve je to vrlo brzo nestalo. S druge strane glazba u ukrajinsko-ruskom ratu nije utihnula, dapače, slično kao i za vrijeme velikosrpske agresije u Hrvatskoj, Ukrajincima glazba igra veliku ulogu. Od cijeloga niza tipično ratnih pjesama do ljubavnih balada ukrajinski glazbenici u ratu daju velik doprinos održavanju morala stanovništva. Sličnosti s hrvatskom situacijom u nekim su aspektima poprilično upadljive.
Tako popularna ukrajinska pjevačica Marija Kvitka opisuje kako se početkom rata u Ukrajini dogodio zanimljiv fenomen. Naime, ukrajinska scena zabavne glazbe bila je poprilično rusificirana, još od sovjetske ere Ukrajincima se nametala ruska glazbena scena sa svojim zvijezdama, a ukrajinske zvijezde, ako su htjele nastupati u Rusiji, morale su pjevati na ruskom jeziku. Narodna je glazba na ukrajinskom jeziku tako gotovo iščeznula s njihove glazbene scene.
Ratom se sve promijenilo, ukrajinski glazbenici uglavnom su se javno ogradili od Rusije uz obećanje da ondje više ne će nastupiti, a s druge su se strane stare ukrajinske pjesme, uspavanke, tužaljke ili domoljubne pjesme na ukrajinskom jeziku počele ponovno pjevati, snimati i izvoditi uživo. Odjednom su se povijest i tradicija vratile u ukrajinsku glazbu, odakle su, što izravno, što neizravno, tijekom sovjetskoga razdoblja bile istjerivane. Osim toga, ukrajinski glazbenici besplatno su koncertirali na prvim crtama, na postajama metroa i u podzemnim bunkerima, podižući moral iscrpljenim vojnicima i građanima, a drugi su svoju zaradu od albuma donirali vojsci.
Istraživanja (Gradus research) su pokazala da je od početka rata 45 posto Ukrajinaca do kraja prestalo slušati rusku glazbu, 21 posto njih smanjilo je slušanje ruske glazbe, a njih 20 posto nikad je nije ni slušalo. Samo 8 posto ukrajinskoga stanovništva nastavilo je slušati redovito sadržaje na ruskom jeziku, što uključuje i glazbu. Kao i s ostatkom ukrajinskoga gospodarstva, glazbena industrija gotovo se urušila, ali je s druge strane »prodisala«, a ruska se glazba više ne smije prenositi preko javnih medija.
Timofij Muzičuk, član »Kalush Orchestra«, ukrajinskoga benda koji je pobijedio na Eurosongu, govorio je o tome da su ukrajinski glazbenici samo još jedna fronta otpora agresoru, jednako na vojnom planu, ali još važnije na emocionalnom planu. Ukrajinski glazbenici redom spominju moral stanovništva kao primarni fokus, pogotovo zato što nakon toliko vremena cijela Ukrajina osjeća užasno velik psihološki i emocionalni umor od rata. Tako se i njihova glazbena scena u prvi mah primila snimanja čisto ratničkih i borbenih pjesama, a jedna je od popularnijih pjesma »Barjaktar«, koja je ime dobila po dronu koji je odigrao veliku ulogu u obrani Kijiva.
Istodobno nastaje cijeli korpus pjesama koje pokrivaju teme čiste ljudske patnje, odlaska od doma, gubitka voljenih, neizvjesne sudbine domovine. No nisu zanemarive ni manje važne pjesme i nastupi običnih ljudi koji su svoj put do publike pronašli preko internetskih platforma, poput sedmogodišnje curice Amelije Anisovič koja je na ruskom pjevala pjesmu »Let it go« iz kijivskoga skloništa, čija je snimka brzo postala viralna, ili žalosne snimke pjevanja vojnika u Mariupolju koji pjevaju negdje u rupama čeličane »Azovstal« prije nego što će izginuti ili se predati te raznih izvođača klasične glazbe koji su svojim instrumentima svirali pred ruševinama svojih gradova, poput čelista Denisa Karačevtseva koji je u Harkivu svirao Bachovu petu suitu s pozadinom praznoga trga i uništenim zgradama. »Klasičari« apsolutno daju svoj doprinos u ukrajinskom ratu, orkestri i baletne trupe sviraju i plešu s istaknutim ukrajinskim zastavama, ako idu u inozemstvo, ne propuštaju senzibilizirati publiku za svoju stvar, sviraju za izbjeglice… U svakom slučaju glazba Ukrajincima pomaže da drže glavu iznad vode, a donekle im je pomagala da dođu i do srca drugih ljudi u svijetu, međutim sve se to s vremenom mijenja.
Tvrda srca
U Hrvatskoj je lako razumjeti što ukrajinski narod prolazi i zašto im glazbena scena radi to što radi. Međutim, prosječnomu uljuljanomu i razmaženomu zapadnjaku razumijevanje i suosjećanje blijedi onom brzinom koliko prosječnomu prstu treba da skrolne od jednoga videa do drugoga. Na početku su se rata svi, uključujući i slavne glazbenike, solidarizirali. Međutim to solidariziranje nije išlo dalje od onoga tipičnoga »signaliziram vrlinu« ključa koja je toliko svojstvena današnjim javnim osobama. Otprilike onako kako se Zelenskomu pljeskalo i tapšalo ga po ramenima na svakom političkom okupljanju tako su i zvijezde današnjice na svojim Grammyjima, Oscarima i ostalim događanjima rado slali poruke potpore. Ali ništa više od toga. Godine 2022. videovezom je predsjednik Zelenski na dodjeli Grammyja izjavio: »Što je suprotno glazbi? Tišina razrušenih gradova i ubijenih ljudi. (…) Ispunite tišinu svojom glazbom. Ispunite je danas, da ispričate našu priču. Poduprite nas na bilo koji način. Bilo koji, ali ne tišinom.« Tako je molio Zelenski. I jesu li ga glazbenici poslušali? Pa i ne baš.
Bolna »dosljednost«
Ni jedno veliko glazbeno ime nije snimilo pjesmu, spot ili bilo što antiratno. Što je najgore, na platformi Spotify ako tko traži pjesme protiv rata u Ukrajini, dobit će listu naziva »Give peace a chance« s miksom ukrajinskih i ostalih protestnih pjesama od šezdesetih naovamo. Što se to dogodilo rabijatnim borcima za ljudska prava? Možda se samo ogolila činjenica da su im ljudska prava samo ogrlica na vratu koja se stavi da bi se izgledalo ljepše. Eto, ove godine na Grammyju nije bilo gotovo nikakvih političkih poruka protiv mrskoga Trumpa. Tek nešto malo, nježno, ponizno. Za razliku od proteklih godina kad su woke poruke bile nezaobilazne, a od signaliziranja mirotvorstva, ljubavi, tolerancije i razumijevanja čovjek bi se topio. A ove godine svi glavni moralisti, od Hollywooda, Netflixa, Amazona, svi se odjednom žure demontirati sve te woke, DEI, PC aparate kojima su godinama maltretirali zdravi razum. Baš dosljedno.
Većina glazbenika iz visokoga biznisa zaražena je virusom ravnodušnosti, njihova tobožnja empatija samo je reklama. Dok im je korisno, rado će oni pričati o Ukrajini, kad se publika zamori, zamorit će se i oni. Nažalost, u tom se ključu našla ukrajinska priča. Nema u tih jako moralnih glazbeničkih vertikala velikoga morala ili hrabrosti. Ako su glazbenici nekad i javno protestirali pjesmom protiv ratova ili gladi, danas protestiraju za ideološke ili političke ciljeve koji su u modi, ne za ideal. Ne će biti Live Aida za Ukrajinu jer protestna pjesma u 2025. na Zapadu više nema veze s mirom, pravdom ili ičim tomu sličnim. Protestna pjesma, dakle ona koja bi trebala upozoravati na nepravdu, pa borbu za društvenu promjenu, neki viši ideal, može biti antiratna, revolucionarna, ali i domoljubna. Možda je problem baš u tome što se danas na Zapadu jedino može protestirati protiv nečega vezanoga uz novac ili za takozvano »širenje prostora slobode«, dom više nitko ne ljubi, revolucije se svode na tipkanje po društvenim mrežama, ideali više nisu opći, nego individualni, time fluidni te na kraju nebitni.
Ukrajinska sloboda je fluidna a glazbenici isključivi
