Zbog promjena u kalendaru školske godine 2019./2020. u dijelu koji se odnosi na maturante Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja uz suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja donio je promjenu kalendara provedbe ispita državne mature u ljetnom roku. Tako se esej iz hrvatskoga jezika, umjesto u petak 19. lipnja, piše u subotu 16. svibnja, a prvi sljedeći ispiti nakon eseja pišu se tek 8. lipnja iz kemije i sociologije. Zašto esej treba pisati gotovo mjesec dana prije predviđenoga roka, koje su se sve spasonosne kombinacije na taj način otvorile u kalendaru, neka za sada ostane neodgovoreno.

Esej kao kamen spoticanja

Uzroci takve odluke moći će se sagledati cjelovitije kada prođe određeno vrijeme, a što se posljedica tiče, one su se već počele javljati, i to u obliku panike i nezadovoljstva. Maturanti su započeli s potpisivanjem peticije u kojoj traže da se neka od ukupno 14 djela s popisa za esej maknu s toga popisa te da im se dodijeli maksimalan broj bodova za dio gradiva 2. polugodišta 4. razreda (u tijeku štrajka prosvjetnih djelatnika to je i bio jedan od prijedloga koje je NCVVO uputio ministrici Blaženki Divjak). U skladu s učeničkim zahtjevima i željama, možda bi najbolje bilo da im se zapravo iz eseja dodijeli maksimalan broj bodova jer esej više ne čini polovicu, nego samo trećinu ukupne ocjene ispita iz hrvatskoga jezika, a od tekuće školske godine u zemlji koja s iznimnim strahopoštovanjem izgovara četiri čarobna slova (PISA) iza kojih stoji čitav niz statističkih podataka o svim mogućim vrstama nepismenosti hrvatskih školaraca ukinut je i prag prolaznosti za esej. Stoga, kad se već s najviših instanci tolerira i potiče nepismenost, zašto se onda ona ne bi i nagradila jednom odličnom ocjenom pa da bude i vuk sit i sve ovce na broju?

Za razliku od knjige, film je medij u kojem se obrću velike svote novca, stoga je zaista naivno vjerovati da se filmovi snimaju prema klasicima iz plemenitih kulturoloških razloga kao što je popularizacija neke zaboravljene ili nepravedno zapostavljene knjige. Razlog je vjerojatno više prozaične prirode jer, kao što učenici u svojim pripremama za provjeru znanja često idu linijom manjega otpora, tako možda i neki redatelji, unatoč onomu što je izjavio Hitchcock, ekranizacijom klasika igraju na sigurno.

Nadalje, čemu paničariti, čuje se u šuškanju i u komentiranju po školskim hodnicima, kada je od spomenutih 14 djela s popisa za višu razinu eseja ekranizirano njih 10 (Otac Goriot, Stranac, Zločin i kazna, Preobrazba, U registraturi, Gospoda Glembajevi, Kiklop, Posljednji Stipančići, Hamlet, Antigona). Učenici koji se odluče za takav, ekranizirani tip »pripreme« za pisanje eseja mogli bi se vrlo lako naći u neobranu grožđu jer vjerojatno nisu ni svjesni toga da ekranizacija ne podrazumijeva u potpunosti vjeran prijenos knjige na filmsku vrpcu. Svaka je ekranizacija prije svega redateljeva individualna interpretacija književnoga predloška te su knjiga i film dva posve različita medija. Valja istaknuti da film nije i ne može biti »kopiraj/zalijepi« nekoga književnoga djela, nego bi možda bilo nužno film zapravo promatrati kao posve novo djelo kojemu je za motivaciju poslužio neki postojeći, ukoričeni tekst.

Među mlađim su generacijama filmovi popularniji od knjiga vjerojatno zato što filmovi pripadaju području vizualnoga koje danas dominira njihovim životima. Uz to, u vremenu sveopće brzine i dinamike film kao medij mnogo je zahvalniji jer traje kraće, a u čitanje romančina kao što su Zločin i kazna ili Kiklop ipak treba uložiti i sate i dane. Međutim, ako se za primjer uzmu dva spomenuta romana, nužno je da prilikom njihove ekranizacije, i to ne zbog nesposobnosti redatelja, nego jednostavno zbog prirode filma kao medija, nastane velika praznina. O toj je praznini govorio i jedan od najpoznatijih hrvatskih filmologa Ante Peterlić, koji je istaknuo da film ne može prikazivati unutrašnji svijet i sadržaje svijesti likova (iako može na njih upozoriti posebnim filmskim tehnikama) za razliku od (modernoga) romana u kojem se, primjerice, tehnikom unutrašnjega monologa ili slobodnoga neupravnoga govora iznose izravne misli likova. Ako se, dakle, dogodi da maturante 16. svibnja na esejskom dijelu ispita dočeka Dostojevski ili Marinković, oni koji su se za taj dio ispita zrelosti pripremali gledanjem ne će moći prepoznati ništa od postupaka zbog kojih i jedan i drugi roman, kao i njihovi autori, zaslužuju titulu književnoga klasika.

Linija manjega otpora

I bez ovoga teksta razvidno je zašto filmovi postaju lektirni predlošci; svima koji su jednom sjedili u školskim klupama dobro su poznate metode koje vode putovima linija manjega otpora. No cijela priča otvara i još jedno pitanje: Što ponuka jednoga redatelja da snimi film prema nekom (lektirnom) klasiku? Alfred Hitchcock izjavio je da može napraviti odličan film i od loše i od osrednje knjige, ali mu je nemoguće napraviti odličan film od dobre knjige jer će takav film uvijek patiti od uspoređivanja s originalnim djelom. Misao velikoga redatelja na prvi bi se pogled mogla protumačiti kao misao koja potvrđuje da je odnos knjige i filma u jednom svom segmentu zapravo odnos međusobne isključivosti u kojem književnost zauzima superiorniji položaj u odnosu na film, međutim nakon podrobnijega promišljanja moglo bi se zaključiti da Hitchcock govori zapravo i o odnosu međusobne uključivosti koji podrazumijeva komparaciju jednoga medija s drugim, što sa sobom ne bi trebalo povlačiti nikakve negativne konotacije, ali povlači ono što bi mnogim maturantima moglo promaknuti: da bi se uočila, barem na onoj sadržajnoj razini, razlika između knjige i filma, treba prije gledanja filma i pročitati knjigu.

Ana Ribarić iz riječke Gradske knjižnice smatra da bi bilo zanimljivo statistički obraditi promjene u posudbi knjiga u godini kada njihove ekranizirane verzije igraju na velikim platnima te vidjeti u kojoj mjeri one pridonose popularizaciji i ponovnom interesu korisnika za čitanjem naslova koji su postali prilično zaboravljeni. Tada bi se vjerojatno moglo potvrditi da filmska adaptacija svakako povećava posudbu istoimenih predložaka u knjižnicama, jednako kao što utječe i na njihovu znatniju prodaju u knjižarama. Za razliku od knjige, film je medij u kojem se obrću velike svote novca, stoga je zaista naivno vjerovati da se filmovi snimaju prema klasicima iz plemenitih kulturoloških razloga kao što je popularizacija neke zaboravljene ili nepravedno zapostavljene knjige. Razlog je vjerojatno više prozaične prirode jer, kao što učenici u svojim pripremama za provjeru znanja često idu linijom manjega otpora, tako možda i neki redatelji, unatoč onomu što je izjavio Hitchcock, ekranizacijom klasika igraju na sigurno. Aktualni su primjer takvoga pristupa Male žene koje su doživjele svoju već sedmu ekranizaciju. U najavama toga filma stoji da je to topla obiteljska priča, priča o djevojkama koje odrastaju u žene za vrijeme Građanskoga rata, priča o emancipaciji koja traje i danas i koja je, stoga, i danas vrlo aktualna. U knjižnicama vjerojatno postoje desetci knjiga koje se bave identičnom tematikom, međutim, nije isto snimati film prema nekom široj javnosti nepoznatu tekstu i prema jednom od najvažnijih ženskih romana.

Splet (ne)osobnih doživljaja

Valja još izdvojiti da postoje i procesi koji idu u suprotnom smjeru pa tako neki pisci pišu knjige na temelju popularnih filmova ili serija. Taj proces naziva se novelizacija i najčešće služi tomu da bi se obožavateljima predloška omogućio detaljniji uvid u pozadinu radnje i likova, za što mediji predloška nisu bili adekvatni. Neki od takvih romana su, primjerice, oni nastali na temelju serija Dosjei X, CSI, Ubojstvo, napisala je, Čarolija… Njihova popularnost ograničena je na užu skupinu ljudi, na one koji su veliki zaljubljenici u pojedine filmove ili serije, ali takve knjige ne postižu popularnost kao što ju postižu filmske adaptacije pojedinih tekstova. Razlog se možda skriva u činjenici da je čovjek prije svega biće imaginacije, biće koje ima moć zamišljanja i koje bi se prije svega u životu trebalo oslanjati na svoj osobni doživljaj. Ako je proces obrnut, ako čovjek prvo nešto pogleda, od njegove imaginacije ne ostaje ništa jer se u tom slučaju više ne oslanja na svoj doživljaj, nego ponajprije na viđenje drugoga. Zato je i opravdana bojazan za budućnost mladih generacija koje možda više percipiraju, ali manje promišljaju percipirano i koje postupno gube predodžbu o tome da će im se sve ono što ulože u sebe i u svoju izgradnju jednoga dana mnogostruko i vratiti.