KAKO JE FILOZOF OTKRIO SRCE »Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje«

Uoči blagdana Srca Isusova dobro je prisjetiti se misli francuskoga filozofa Pascala koji je u susretu s Bogom shvatio da osim razumom čovjek istinu spoznaje i srcem. Pod »srcem« se pritom ne misli na tjelesni organ koji pumpa krv, nego čovjekovu sposobnost trenutačne spoznaje cjeline, bez znanstvenoga pokusa i matematičke analize. Bog je najveća cjelina, shvatio je Pascal ne samo promišljanjem, nego i mističkim iskustvom koje je doživio glasovite noći 23. studenoga 1654.

U toj »noći vatre«, kako se često naziva, doživio je snažnu Božju prisutnost, što ga je preplavilo mirom i radošću. Nije odbacio filozofiju i znanost, ali priznao je da Bog nadilazi ljudski razum i da, ako ga ne doživimo i ne spoznamo srcem, puko vjerovanje da Bog postoji ne mijenja naš život. Bog nije tek ideja – Bog učenjaka i filozofa, nego Osoba koja se čovjeku objavljuje. »Srce ima svoje razloge, koje razum ne poznaje«, slavna je Pascalova rečenica kojom je opisao »logiku srca«.

Od strogoće do Srca

Blaise Pascal jedan je od najvećih mislilaca 17. stoljeća. Kao šesnaestogodišnji mladić napisao je raspravu o stošcu i iznašao poučak koji se naziva po njemu, čime se ubrojio u najbolje matematičare. Uspješno se bavio i fizikom koja se tada nazivala filozofijom prirode. U njegovoj mladosti cijela se obitelj pridružila jansenistima, pokretu koji se udaljio od katoličanstva i približio protestantskim idejama, tj. vjerovanju da će se samo predodređeni ljudi spasiti i da je čovjek toliko moralno izopačen da se spašava jedino Božjom svemoćnom milošću bez obzira na svoja djela.

Jansenisti se suprotstavljaju isusovačkomu redu koji baš tada, kao odgovor na protestantizam, razvija pobožnost prema Srcu Isusovu. Jansenisti su njegovali strogoću i ozbiljnost pa su se rijetko smijali. Pobožnost Isusovu Srcu, naprotiv, daje prostora i osjećajima. Iako pod »srcem« Pascal ne smatra osjećaj, nego duboki intuitivni uvid, u trenutku obraćenja i njegovi su osjećaji odjeknuli na Božju prisutnost. Kasnije je govorio kako Sveto pismo nije znanost uma, nego srca, i da je ono razumljivo samo onima koji imaju pravedno srce, a drugima je nejasno. Od obraćenja pa do smrti u dobi od 39 godina Pascal je nastojao služiti Bogu i ljudima, ponesen iskustvom ljubavi i istine Božje.

Bog nadilazi ljudski razum

Bog je beskonačan, a čovjek je konačan, uvidio je Pascal. Zbog toga čovjek ne može svojim snagama spoznati Boga, ali neprestano teži cjelovitoj spoznaji. Bog se sam, međutim, približava čovjekovu srcu i daje mu tu spoznaju. Bog je posljednja sigurnost, temelj svake druge moguće sigurnosti. Znanje o Bogu bez spoznaje svoje ograničenosti i bijede u čovjeku stvara umišljenost. Znanje o vlastitoj bijedi bez spoznaje Boga stvara očaj. Znanje o Isusu Kristu stoga tek tvori cjelinu jer u njemu čovjek nalazi i Boga i svoju grješnost i ograničenost. Bogu je stalo do čovjeka; u ljubavi On mu prilazi i objavljuje se.

Mnoge »noći vatre«

Pascalovo iskustvo nije jedino. Od Mojsijeve vizije gorućega grma do mnogih svetaca i mistika, u one koji su na mističan način – srcem – iskusili Boga ubrajaju se sv. Ignacije Lojolski i suvremeni francuski filozof i pisac Éric-Emmanuel Schmitt koji je svoje mistično iskustvo iz 1989. opisao u knjizi »Noć vatre«. Svjetlo, vatra i ljubav koja nadilazi svako zemaljsko iskustvo termini su kojima je opisao što je doživio. »Sve je otkupljeno«, shvatio je u Božjoj prisutnosti. Svetomu Ignaciju Bog se nakon razdoblja pokore, u kojem je tražio Boga, objavio u špilji u Manrezi 1522., i to tako da je spoznaja Presvetoga Trojstva dotaknula i njegove osjećaje.

»To ga je natjeralo na suze i jecanje, tako da nije mogao upravljati sobom. Toga jutra, dok je koračao u procesiji koja se zaputila s toga mjesta, nije do podneva mogao zaustaviti suze, a nakon ručka nije na svoju duboku radost i utjehu mogao prestati govoriti o Presvetom Trojstvu, rabeći mnoge i različite nove usporedbe«, zapisao je u autobiografiji. Primjeri svetaca i mistika snažno svjedoče da susret s Bogom zahvaća sve dimenzije čovjekova bića; razum i osjećaje, um i srce. Tada se čovjekovo srce počinje usklađivati s Božjim srcem.

LJETO MILOSTI 1654.