O tome kako Božić i božićno vrijeme doživljava rodbina osoba koje su zbog intelektualnih, tjelesnih i osjetilnih oštećenja smještene u institucije svjedoče djelatnici i rodbina iz Centra za rehabilitaciju Varaždin, podružnice u Pustodolu.
Ravnateljica centra Željka Jagetić ističe da pod istim krovom djeluju dvije ustanove: Centar za rehabilitaciju i Dom socijalne skrbi za starije i nemoćne osobe, s ukupnim kapacitetom od 250 mjesta. Centar može primiti 120 korisnika, dom 90, a 40 mjesta postoji za privatne korisnike. Centar smješta punoljetne osobe s tjelesnim, intelektualnim i osjetilnim oštećenjima, a zaposleno je 75 djelatnika.
Podružnica koju vodi Suzana Lovrenčić nalazi se u Pustodolu pokraj Donje Stubice. Pruža usluge smještaja, boravka i psihosocijalne rehabilitacije djeci, mladeži i odraslim osobama isključivo s tjelesnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima.
Korisnici su osobe za koje su obitelji uz pomoć socijalne službe tražile i ishodile smještaj te osobe o kojima se nema tko stručno i odgovarajuće brinuti. Riječ je o osobama s višestrukim oštećenjima, koja uključuju intelektualna ili osjetilna oštećenja, cerebralnu paralizu, poremećaje iz autističnoga spektra, degenerativne te kronične bolesti.
»Nastojimo štititi ljudsko dostojanstvo jer čovjek je čovjek – unatoč teškoćama s kojima se osoba i njezina obitelj ili okruženje susreću«, navodi voditeljica Lovrenčić. »Premda se za Pustodol premalo zna u javnosti, od njegova osnutka postupno smo dizali razinu kvalitete i tako došli do najviših standarda u zaštiti ljudskoga dostojanstva i pomoći osobama u potrebi.«
Stručni tim u centru je educiran, a socijalna radnica Vlasta Rak ističe da svaki djelatnik gaji i ljubav prema čovjeku. Ondje su smještena djeca od osam godina naviše. Pojedini su na aparatima od primitka u centar, a ondje su, na primjer, i dvojica braće u dobi od 20 i 22 godine kojima nije razvijeno osjetilo za žvakanje pa ih se hrani na bočicu. »Svi oni trebaju ljudsku blizinu i ljubav«, ističe socijalna radnica.
O korisnicima se cjelodnevno skrbi medicinsko osoblje, njegovatelji, a postoji i suradnja s liječnikom opće medicine, stomatologom, neuropedijatrom, psihijatrom te fizijatrom. Gotovo polovicu njih nitko ne posjećuje, trećini redovito dolazi rodbina u posjet, a ostalima povremeno.
Među onima koji redovito posjećuju svoje najbliže su i sestre Željka Kurjaković i Vesna Alasić iz Cernika pokraj Nove Gradiške, koje su došle po svojega brata Dražena Grgića koji je u Pustodolu smješten od siječnja 2000. Naime, sa svojim bratom proslavit će Božić, a to čine svake godine. »Dražen se veseli Božiću, a i mi smo sretne da je brat s nama«, kazale su složno.
Sestra Željka Kurjaković majka je dvoje djece, živi sama u kući, sin joj je u Njemačkoj, a kći je udana. »Dražen je rođen 1975. Imao je teškoća, a posebno nakon 1995., otkad je postajao sve depresivniji. Majka nam je poginula u ratu 1991. kad je imala 48 godina. Majka je poginula u skloništu na koje je pala granata, a Dražen je bio lakše ranjen. Otac je umro u 53. godini, tek nešto više od pola godine nakon majčine smrti. Dražen je otad živio s bakom.«
Druga Draženova sestra Vesna Alasić majka je dvoje djece, baka troje unučadi, a jedno joj je dijete umrlo. O bratovu početku življenja u Pustodolu kazala je: »Baka je već bila onemoćala zbog poodmakle dobi, morale smo nešto poduzeti da se bratu pomogne. Borili smo se da mu nađemo neki lijep smještaj, a na ovu adresu usmjerio nas je Centar za socijalnu skrb iz Nove Gradiške.«
Sestre ističu da im je bilo teško donijeti takvu odluku pa su se više puta znale rasplakati izlazeći iz Centra za socijalni rad dok su tražile pomoć. »Jednom su nam rekli: ‘Njegovi su se roditelji borili da ostane u kući.’ Odgovorile smo: ‘On nema više roditelja, baka je nemoćna, a mi smo se udale, imamo svoje obitelji.’ Otkad je u Pustodolu, doživjele smo olakšanje jer svjesne smo da je smješten u ustanovu u kojoj se čovjeku pristupa stručno, ali i s mnogo ljubavi. Nas dvije uvijek mu zajedno dolazimo u posjet, a tri-četiri puta godišnje izvedemo ga na nekoliko dana u Cernik. Za Božić je to obvezno. Na Tri kralja proslavimo njegov rođendan i onda se vraća u Pustodol. Premda nam je teško kad se razdvajamo, s druge strane zadovoljne smo jer on je sretan. U početku se bunio kad bi se morao vraćati jer je naučio biti u svojoj kući. No posljednjih se godina navikao i sretan je.«
Draženove sestre ističu da ove godine brat prvi put dolazi kući za Božić a da nema bake, koja je umrla prošle godine u prosincu. »Upravo pred prošli Božić izvele smo ga doma. Toga dana on je gledao televiziju, a baka je samo zaspala pa nije ni primijetio da je umrla.« Dok su bili zajedno, on i baka su uoči Božića postili, molili, kitili bor, a kad bi on mogao, išli su i na polnoćku. Njih dvoje pripremali su večeru, zatim bi se ona s njim pomolila.«
Damir Lastovčić živi u Domaslovcu kod Samobora sa suprugom Đurđom. Imaju kćer koja je medicinska sestra i sina svećenika. »U Centru za rehabilitaciju moja je sestra Darija koja je rođena 1967. Prelazila je prugu i pala je pod rampu, koja joj je smrskala stopalo«, ističe Darijin brat, koji je sa suprugom i kćeri došao posjetiti svoju sestru. »U centru je već 11 godina, a kad je stradala, imala je 17 godina. Redovito ju obilazimo. Ona se tu osjeća ugodno jer je osoblje predivno, od socijalnih radnika pa nadalje. Puni su topline i razumijevanja.«
Darija potvrđuje da joj je tu dobro, uključuje se u priredbe, idu na izlete, zatim u Mariju Bistricu. Darija voli crtati. Toplim glasom, unatoč teškoćama, s ponosom spominje svoga nećaka svećenika. Posebno se raduje Božiću. Darijina nećakinja Ivana kaže da dođe kad god je u prilici. »Posebno Dariju razveselimo svojim dolaskom. Svima treba toplina i ljudska blizina, a to je i poruka Božića. Budući da sam medicinska sestra, Darija me još više ojačala u ljubavi prema osamljenima i bolesnima«, ističe nećakinja.
Marijan Lončarić iz Zagreba, suprug i otac, ima brata Darka rođenoga 1960. s težim psihofizičkim oštećenjima. »Nas smo četiri brata i jedna sestra koja živi u Njemačkoj. Brat Darko do prije tri-četiri godine bio je s mamom. Nismo ga htjeli odvajati od nje, brinuli smo se o njoj i njemu. Iako nije nikamo išao, nije ostajao sam. Tako je moglo biti dok je mama bila pokretna. U početcima njegova boravka u Pustodolu bilo je teško, jer u svojih više od pedeset godina nije se odvajao od mame. No sada se uklopio. Ovo je ustanova koja nam jako puno pomaže, jer obitelj ne može toliko pružiti; mi radimo i svatko ima svoju obitelj pa je nemoguće posvećivati mu 24-satnu skrb. Zato mi braća i sestra kad je u Hrvatskoj redovito ga posjećujemo, obvezno ga barem jednom tjedno netko obiđe. Odvodili smo ga doma za Božić, no kad bi se vraćao u Pustodol, to bi ga uznemirilo. Više nije toliko pokretan, ali ne ćemo ga nikad zaboraviti i doći ćemo ga posjetiti i za Božić. Brinemo se za svoga Darka, mi braća i sestra.«
