Antoine de Saint-Exupéry Utvrdi, nedavno prevedenoj na hrvatski jezik, promišlja o ulozi vladara

Niccolo Machiavelli napisao je u 16. stoljeću raspravu Vladar u kojoj, među ostalim, iznosi i misao o ljudima kao o nezahvalnim i prijetvornim bićima, stoga vladar, u takvu okruženju, može smatrati svako sredstvo svoje vladavine časnim i dopuštenim, jer cilj opravdava sredstvo. Kao svijetli primjer takva upravljanja zemljom Machiavelli navodi i svojega suvremenika, beskrupuloznoga tiranina Cesarea Borgiu, koji je izdavao saveznike i kršio zadanu riječ kako bi stvorio novu kneževinu u srednjoj Italiji.

Četiri stoljeća nakon Machiavellijeva Vladara Antoine de Saint-Exupéry piše prozu Utvrda, objavljenu za hrvatsku čitateljsku publiku 2017. godine u izdanju »Naklade Jurčić«, a u prijevodu Božidara Petrača, u kojoj također promišlja o ulozi vladara, ali iz posve drukčije perspektive od one Niccola Machiavellija. Exupéry je široj javnosti poznat po Malom princu, djelu prevedenom na tristotinjak svjetskih jezika, prodanom u otprilike 80 milijuna primjeraka, koje izvan statističke objektivnosti, ako ni po čemu drugom, onda zasigurno živi u svijestima svojih čitatelja kroz misao da se samo srcem dobro vidi te da je ono bitno očima nevidljivo, neproniknuto, skriveno. Teško je nadmašiti recepciju djela kao što je Mali princ, iako istinski književnici vjerojatno ne stvaraju samo zato da bi se natjecali sami sa sobom i da bi kroz to natjecanje procjenjivali koje je djelo veće i vrjednije, nego zato što je književno stvaralaštvo smisao njihova života, njihov život sam. Oni čitatelji koji su upoznati sa svjetonazorom Maloga princa, a koji posegnu i za Utvrdom, vrlo će brzo uočiti koliko se ta dva teksta međusobno nadopunjuju te kako se misli iz Maloga princa nastavljaju i razvijaju u Utvrdi, kako su ugrađene u njezine zidine te kako se u glavnom liku potonjega djela može vrlo jasno prepoznati karakter Maloga princa. Jer kao što se Mali princ čudi odraslim ljudima i njihovu neispunjenomu životu lišenomu svakoga smisla, tako i vladar u Utvrdi pokušava uspostaviti istinski smisao u zemlji kojom vlada i u životima ljudi za koje je odgovoran.

Vladar svjestan uloge

Niccolo Machiavelli progovorio je u Vladaru o životnoj stvarnosti; zato njegov tekst odiše surovošću. Antoine de Saint-Exupéry progovorio je u Utvrdi o idealu; zato njegov tekst odiše ljudskošću.

Kao što se Mali princ čudi odraslim ljudima i njihovu neispunjenomu životu lišenomu svakoga smisla, tako i vladar u Utvrdi pokušava uspostaviti istinski smisao u zemlji kojom vlada

On vladara vidi kao onoga koji uspostavlja mir, kao onoga koji njeguje i uljuđuje, kao onoga koji se brine i koji ljubi: Ja sam onaj koji ponovno spaja raspukline u tlu i ljudima sakriva tragove vulkana. Ja sam tratina pod ponorom. Ja sam smočnica koja pozlaćuje voće. Ja sam skela koja je od Boga u zalog primila jedan naraštaj i prevodim ga s jedne obale na drugu. Bog će ga sa svoje strane primiti iz mojih ruku, takva kakvim mi ga je On povjerio, možda zrelijega, mudrijega, uz bolje, uspješnije srebrne vrčeve, ali ne i izmijenjena. Ja sam svoj narod zatvorio u svoju ljubav. Exupéryjev vladar svjestan je svoje uloge u životima ljudi koji su mu povjereni, svjestan je, izvan svake sebičnosti i oholosti, da je on taj od kojega sve počinje i da se smrad ribe, koliko god to možda i prizemno zvuči, širi prvenstveno od njezine glave. Kao rijetko koji vladar, svjestan je i svoje uloge spone, poveznice, mosta ili, kao što on sam kaže, skele između sadašnjosti i vječnosti, između čovjeka i Boga, stoga svaku odluku koju donosi, donosi ju zagledan u onoga kojemu će jednom neizbježno morati položiti račune svoje vladavine: Gospode, prosvijetli me. Učini da rastem u mudrosti da pomirujem, ne odricanjem što ga zahtijevaju i jedni i drugi, od neke žudnje za gorljivošću. Nego novim licem koje bi im se prikazalo istim. Kao i kod lađe, Gospode! Oni koji bez razumijevanja potežu konope lijevoga boka bore se protiv onih koji vuku na desnom boku. Oni bi se u neukosti mrzili. Ali ako znaju, surađuju i obostrano se koriste vjetrom. Svjestan je da, ako želi da njegov narod upozna Boga, prvo ga mora upoznati on sam jer onaj tko nađe Boga, nalazi ga za sve. Kada progovara o čovjeku, onda u njemu vidi biće koje stvara, biće koje po svojoj kreativnoj snazi nalikuje Bogu i koje se svojim individualizmom suprotstavlja mnoštvu koje mrzi sliku čovjeka jer potire svaki stvaralački napor. On ne izjednačuje mnoštvo i zajedništvo; naprotiv, u mnoštvu on zajedništvo i ne prepoznaje dok, s druge strane, upravo teži njegovanju zajedništva jer čovjek izvan zajednice gubi svoju svrhu, svoj smisao: Tako je i s kamenjem izvan hrama ili suhom riječi izvan poeme ili s komadom mesa koji više ne čini dio tijela, a tako je, nažalost, nadovezujući se i na iznimno popularne izjave onih koji sebe vole nazivati vjernicima, i s tim istim vjernicima koji vjeruju u Boga, ali ne i u Crkvu.

Srce je središte čovjeka

Poniznost je, suprotno općemu uvjerenju, za Exupéryjeva vladara ona vrijednost u kojoj počiva najveća čovjekova snaga: Poniznost srca ne zahtijeva da se poniziš, nego da se otvoriš. To je ključ razmjena. Jedino tada možeš darivati i primati. A ja uopće ne znam razlikovati te dvije riječi za isti put. Poniznost nipošto nije podčinjavanje ljudima, nego Bogu. Tako je i s kamenjem koje je podčinjeno hramu, a ne kamenju. Kad služiš, stvaranju služiš. Majka je ponizna prema djetetu, a vrtlar prema ruži.

Osim spomenutih, mnoge su još vrijednosti o kojim se progovara u Utvrdi; zapravo u njoj se progovara o svemu onom što čini život jednoga naroda, od vanjske pojavnosti zajednice sve do svakodnevnih, životnih slabosti s kojima se bori svaki pojedinac za kojega se vladar, poput pastira koji napušta cijelo stado da bi pronašao zalutalu ovcu, dužan zauzeti. Utvrda koju vladar svoje zemlje želi izgraditi treba počivati, kako i sam kaže, u čovjekovu srcu, jer to je mjesto na kojem su i sazidani istinski bedemi. Ili, kao što bi rekao već spomenuti mali mudrac, Mali princ, srce je središte čovjekova bića iz kojega proizlazi jedini pravi i istinski pogled na svijet.

Poetika Exupéryjeve knjige
Utvrda

Humanizam i ljepota vladara kojega pred čitatelja iznosi Exupéry proizlazi iz toga što njegov ideal vladara nije utemeljen u politici, nego u poeziji; istinski je vladar pjesnik koji svijet promatra kroz slike, alegorije, metafore i simbole. Stoga, iako je Utvrda pisana u proznom obliku, ona zapravo počiva na gotovo svim stilskim zakonitostima poezije. Onoga čitatelja koji joj pristupi isključivo kao proznom tekstu u kojem će očekivati dinamizam radnje, odbit će, ali će zadržati i privući onoga koji ju ne će čitati, nego strpljivo iščitavati istražujući značenje apstrahirane misli. Cjelokupna filozofija vladanja i življenja iznesena na gotovo pet stotina stranica Exupéryjeve knjige, u kontekstu pjesničke poetike, može se sažeti i u stihovima Jure Kaštelana: Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca. / Nevidljivi bedemi sazidani od rana. / Uspavankom / odolijevam najezdama. / Preobražen u oklopu sna. / Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene / brodice od trske i tamarisa. / Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice, / uljem mažu bedra i mišice i propinju se na zlim konjima / od kositra i vatre. / Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica / brani prilazi. / A u svitanju nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce. / Ja sam tvrđava koja se ne predaje. / Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula. / Ne predaju se munje u brzom letu. / Ne predaju se živi s draguljima očiju. / Utvrde se predaju, ali ne ove od sna. / Same se daju i same otimaju. / Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca. (Tvrđava koja se ne predaje)

I Kaštelanova pjesma i Ex­upéryjeva proza, za razliku od Ma­chi­avellijeve rasprave, uspostavljaju paradoksalan odnos prema zbilji koja ih okružuje. Vrhovni zakon njihovih utvrda, njihovih tvrđava, nije moć, nego srce, umjesto bojnih poklika prostorima njihove vladavine odjekuju uspavanke ratnika koji pristaju umrijeti jedino za ono za što mogu i žele živjeti. U takvim društvima nema straha i nema predaje jer dok ljudi spavaju, vladar brižno čuva njihov san i njihov mir: Bdijem nad vama, moj narode, spavajte i dalje. S obzirom na to da umjetnost uvijek propituje stvarnost, legitimno je naposljetku zapitati se bdiju li tako i hrvatski vladari nad svojim narodom ili su ga oni već odavna prepustili nemilosti barbara, gvozdenim vojskama i zlim konjima od kositra i vatre…

IZVORPrilika br. 5/2018.
Prethodni članakŠEĆER JE NA KRAJU MNOGE KOŠTAO Tihi zov slatkih okusa
Sljedeći članakPRVI MEĐU ZAGREBAČKIM OBRTNICIMA JOSIP TRŽEC NUDI RJEŠENJE ZA HRVATSKU Poštivanje zakona zaustavit će iseljavanje