S nadnevkom srijede 30. svibnja 1934. vatikanski poluslužbeni dnevni list »L’Osservatore Romano« objavio je informaciju da je sveti otac Pio XI. svećenika Zagrebačke nadbiskupije Alojzija Stepinca imenovao nadbiskupom koadjutorom cum iure succesionis u Zagrebu. Time je stavljena točka na dugogodišnju potragu za nasljednikom nadbiskupa Antuna Bauera koji je već 20 godina bio ordinarij u Zagrebu. Mons. Bauer bio je vrlo ugledan nadbiskup, na čelu najveće europske dijeceze nakon Velikoga rata. O Bauerovu nasljedniku počelo se »šuškati« već sredinom dvadesetih, kada je počeo češće pobolijevati, a istinska i vrlo aktivna potraga za nasljednikom trajala je od 1930. do 1934. godine.
Dokumenti o temi potrage za nasljednikom nadbiskupa Bauera u Arhivu Državnoga tajništva čuvaju se u dva velika i vrlo detaljna spisa pod oznakom – ASRS, AA.EE.SS, Pio XI, IV. periodo, Jugoslavia, Pos. 97, Fasc. 68-69. Nadbiskup Bauer prvo je svoj prijedlog trojice po njemu podobnih kandidata (ternu), sukladno uobičajenoj proceduri imenovanja biskupa, sredinom 1930. godine dostavio Nuncijaturi, a tadašnji nuncij u Beogradu bio je nadbiskup Ermenegildo Pellegrinetti. Za kandidate je predložio svojega tajnika, kanonika i tajnika Biskupske konferencije Jugoslavije mons. Antuna Slamića, profesora na Bogoslovnom fakultetu, kanonika i urednika »Katoličkoga lista« mons. Stjepana Bakšića i bivšega rektora Sveučilišta u Zagrebu, profesora dogmatske teologije na Bogoslovnom fakultetu i tadašnjega rektora Nadbiskupskoga sjemeništa mons. Franju Barca. Nuncijatura je Bauerov prijedlog uz svoju analizu kandidata dostavila Državnomu tajništvu Svete Stolice.
Već od početka spisa o imenovanju vidljivo je da je Vatikan pitanje nasljednika nadbiskupa Bauera smatrao koliko žurnim toliko i važnim pitanjem: Državno tajništvo djelovalo je pažljivo, a u odlučivanje je odmah uključen papa Pio XI. osobno. U Rimu su nakon podrobnoga razmatranja trojice predloženih kandidata svu trojicu odbili jer »nisu podobni« te »valja još razmisliti i moliti«. Tadašnji državni tajnik kardinal Eugenio Pacelli dostavio je 22. prosinca 1930. nunciju Pellegrinettiju uputu u kojoj stoji kako se »čini« da predloženi kandidati ne će biti podobni za episkopat, ali je prenio i Papinu sugestiju da se razmotri ime rektora Zavoda sv. Jeronima mons. Jurja Magjerca.
Tijekom cijele 1931. godine dodatno su razmatrani Bauerovi kandidati, kao i mons. Magjerec, te kao alternativni kandidat naknadno sugerirani zagrebački prebendar mons. Milan Beluhan. Nadbiskup se tomu protivio i inzistirao na svojim prijedlozima. Državno tajništvo izvijestilo je nuncija Pellegrinettija 6. ožujka 1932. kako je Sveti Otac definitivno odbacio tri inicijalna kandidata te traži da nadbiskup Bauer predloži novu ternu ili da nuncij sugerira premještaj nekoga od dijecezanskih biskupa »koji bi se pokazao kvalitetnim«.
Nuncij Pellegrinetti 13. svibnja 1932. dao je detaljno izvješće u kojem upozorava da nadbiskup Bauer i nadalje inzistira na svojim kandidatima te domeće i da ne vidi mogućnost premještaja nekoga od drugih biskupa na zagrebačku katedru jer taj potez »ne bi donio nikakvih prednosti«. Državni tajnik Pacelli samo tjedan dana kasnije (20. svibnja) dao je nalog Pellegrinettiju da pokrene potragu za novim kandidatima ili pak da se ipak usredotoči na ispitivanje bi li konkretno mostarski biskup mons. Alojzije Mišić mogao biti premješten na zagrebačku stolicu, jer »Sveti Otac misli da se od tolikih biskupa makar jedan može naći«.
Ne čekajući Pellegrinettijevo izvješće, kardinal Pacelli šifriranim je telegramom nunciju već 12. lipnja javio da je Svetoj Stolici kao podoban sugeriran profesor na Bogoslovnom fakultetu mons. Aleksandar Gahs i zatražio je njegovo izvješće o kandidatu.
Već dopisom od 25. lipnja Pellegrinetti je dostavio pozitivno izvješće o njemu te 9. srpnja 1932. sveti otac Pio XI. imenovao je mons. Gahsa nadbiskupom koadjutorom, što je Pacelli javio Nuncijaturi šifriranim telegramom, zatražio pristanak kandidata te naložio Pellegrinettiju da zatraži suglasnost vlasti u Beogradu. No krajem ljeta Dvor se izrijekom usprotivio i o tome preko jugoslavenskoga Poslanstva pri Svetoj Stolici obavijestio Državno tajništvo, što je Pellegrinetti 18. rujna potvrdio u osobnom razgovoru s ministrom vanjskih poslova.
Potom je zbog te napetosti cijela 1933. godina protekla u blokadi imenovanja, sve do 2. veljače 1934. kada je iz Beograda u Vatikan stigao dopis kojim nuncij javlja kako je nadbiskup Bauer u toliko tešku zdravstvenom stanju da bolnički liječnici ne dopuštaju ni njemu da ga obiđe. Pellegrinetti je naveo da i dalje traži pogodnoga kandidata za Bauerova nasljednika, no ta je potraga bezuspješna. Zato kao moguće rješenje podsjeća na mons. Magjerca, kojega opisuje kao iskusna i dobra svećenika.
Međutim, nuncij mu je sada naveo i kako mu je nadbiskup u njihovu zadnjem razgovoru kao mogućega kandidata spomenuo svojega tajnika, svećenika Alojzija Stepinca. Pellegrinetti je zaključno kardinalu Pacelliju iskazao mišljenje da bi papa trebao odmah donijeti odluku o Bauerovu nasljedniku u slučaju nadbiskupove smrti jer se »kriza očekuje kroz nekoliko dana«. »Nije isključena, nažalost, mogućnost katastrofe.« Naveo je da se nadbiskupiju nikako ne smije ostaviti bez nasljednika (u kojem slučaju bi, slijedom Konkordata još iz 1855. g., nastupio tzv. interkalar, gdje bi dobar dio prihoda dijeceze uzimala država). Istaknuo je kako bi u slučaju nadbiskupove smrti trebalo odmah imenovati apostolskoga administratora, »pa makar i običnoga prelata, iako to ne bi bilo prikladno vidjeti s obzirom na to da nadbiskupija ima dva pomoćna biskupa«, ali ih on ocjenjuje nepodobnim za službu apostolskoga administratora.
Nuncij Pellegrinetti već je četiri dana kasnije – 6. veljače 1934. – dobio šifriranu instrukciju sljedećega sadržaja: »U slučaju nagle smrti nadbiskupa Bauera Vaše preuzvišeno gospodstvo je ovlašteno odmah i bez konzultacija s civilnim vlastima javno objaviti kako je Sveti Otac imenovao apostolskoga administratora i odmah potom novoga nadbiskupa u osobi mons. Magjerca«, ali da »u suprotnom slučaju odmah provede ispitivanje podobnosti svećenika Stepinca«.
U svjetlu činjenice da je nadbiskup Bauer ipak prevladao zdravstvenu krizu Nuncijatura nije postupila po prvom dijelu upute, a Magjerec vjerojatno nikada nije ni doznao da je bio uvjetno imenovan nadbiskupom. Tako je 28. veljače nuncij Pellegrinetti u Rim poslao detaljno pozitivno mišljenje o Stepincu. Na dvije je stranice dao detaljan curriculum vitć i analizu kandidata. Tek se usputno spominju njegove vojne službe i »zarobljavanja u srpnju 1918. g.«. Osobito je istaknuo uspjehe koje je Stepinac postigao kad su ga u dva navrata poslali u župe u kojima su bili veliki problemi, uključujući i apostaziju, kada se pokazao koncilijantnim i neobično odlučnim te je postigao povrat redovite uprave i mir u zajednici. Osobito ga je impresionirala svetost njegova života, a nadbiskup Bauer u njemu vidi »maloga svetca«.
Napominje da govori njemački i talijanski te da je vrlo dobar propovjednik. U službi se bavio i ekonomijom, poznaje cijelu nadbiskupiju. Izvješćuje da je bio u Zagrebu, gdje se »diskretno raspitivao« o Stepincu te je dobio potvrdu da je skroman i bogobojazan, besprijekorna života, a pripisuje mu se odlučan i rezolutan karakter utvrđen u vjeri, što cijeni nužnom karakteristikom za čovjeka kojemu je namijenjeno doći na čelo najvažnije hrvatske biskupije. Politikom se nikada nije bavio, a premlad je da bi do sada ušao u sukobe s vlastima. Misli da ne bi trebalo biti problema dobiti suglasnost vlasti. Stepinac je dobra zdravlja, ozbiljan mladić, mršav, gotovo asketski skroman.
Sveti Otac odmah je prihvatio njegovo mišljenje i Stepinca već 10. ožujka 1934. imenovao nadbiskupom koadjutorom. Nuncij je dužnost da Stepinca izvijesti o imenovanju prepustio nadbiskupu Baueru, a kao što je već poznato, on ga je trebao uvjeravati da mora prihvatiti imenovanje, čemu se Stepinac dugo izričito opirao. Nakon objave imenovanja nuncij Pellegrinetti izvijestio je o vrlo pozitivnim reakcijama kako klera tako i naroda na objavljeno Stepinčevo imenovanje, koje je bilo veliko iznenađenje jer – za razliku od gotovo svih dotadašnjih kandidata – njegovo ime nije »procurilo« u javnost.
Tako je izbor za nasljednika nadbiskupa Bauera pao na tek osmo predloženo ime, najmlađega čovjeka, s najkraćim svećeničkim stažem, jedinoga među kandidatima koji nije imao čak ni titulu monsinjora.
Važno je naglasiti kako se za Stepinca ne može reći da je bio kompromisni kandidat. Njegovo se ime do imenovanja praktički nije ni spominjalo, a kamoli da bi bio predmet pregovora u postupku izbora pogodnoga kandidata, pa ga je mnogo vjerodostojnije opisati kao kandidata potpunoga iznenađenja. Proces formalnoga imenovanja bio je izvanredno brz – ni 14 dana!
Iako bi se tako opisano Stepinčevo promaknuće na katedru zagrebačkih nadbiskupa moglo smatrati ishodom niza zanimljivih slučajnosti, gledajući ga s povijesnim odmakom i u kontekstu tijeka njegove kasnije nadbiskupske i kardinalske službe, u našem vjernom pűku, u Crkvi u Hrvata, a i u Vatikanu – to se imenovanje tumači kao zahvat Božje providnosti.
