Pomalo u sjeni jesenskih vinskih svečanosti ostaje karizma i neobičan život znamenitoga svetca i biskupa francuskoga grada Toursa u 4. stoljeću – sv. Martina. Brzopleto bi se moglo zaključiti da su svetomartinska slavlja – kojima se oko 11. studenoga s posebnom »predanošću« pristupa u raznim dijelovima kontinentalne Hrvatske – povezana sa svetčevim simpatijama prema vinu. No sv. Martin proslavio se za života pohođenjem raznih »margina« svojega vremena. Pomagao je siromahe, hrabrio je odbačene i donosio je kršćanstvo onima koji nikada za takvu vjeru nisu čuli. Stoga bi i riječi koje ga najbolje opisuju bile milosrđe, darežljivost, širokogrudnost…
Obrisi takve (prave) svetomartinske karizme – gostoljubivost, otvorenost, dobronamjernost – zasigurno se mogu upoznati u mnogim dijelovima Hrvatske. Tim se vrlinama mogu dičiti i Podravci, čiju su blagost i dobroćudnost u kolektivnu svijest hrvatskoga naroda trajno utkale generacije umjetnika Hlebinske škole. A upravo u jednom manje poznatu kutku nizine koju vjekovima napaja vijugava Drava – u Virju – svetomartinski »kredo« živi se vrlo dosljedno, i to ne samo u studenom, nego i u ostatku godine. Putnik namjernik to može najbolje doživjeti kada se Virovcima pridruži na »običnoj« nedjeljnoj misi u njihovoj župnoj crkvi sv. Martina.
U Virju sv. Martin »živi« već sedam stoljeća. Naime, prvi spomen crkve sv. Martina među starim spisima zagrebačkoga Kaptola seže u daleko 14. stoljeće. A prvi obrisi civiliziranoga života na tlu današnjega Virja sežu još ranije, u vrijeme Rimskoga Carstva, »epohe« u kojoj je živio i sam sv. Martin. Tada je tim dijelom Podravine prolazila cesta koja je spajala Mursu (današnji Osijek) i Poetoviju (današnji slovenski Ptuj). Osim što znamenitoga svetca danas časte i kao patrona svoje župe, Virovci sv. Martina slave i kao zaštitnika svoje općine, pa se njegov blagdan često »razvuče« i u sedmodnevnu proslavu koja osim liturgijskoga i molitvenoga dijela uključuje i vrlo sadržajnu kulturno-umjetničku dimenziju uz, jasno, poticajan gastronomski i enološki dodatak.
Virje je jedno od razvijenijih mjesta podravskoga kraja. Ima nekoliko ugostiteljskih objekata, trgovine, ljekarne, pekarnice, prodavaonice poljoprivrednih i drugih specijaliziranih proizvoda. Naveliko su poznati i virovski košarkaši i košarkašice. Virovci se ponose i svojom poviješću. O tom svjedoči i park pred župnom crkvom, u kojem je svojevrsna virovska »aleja junaka«, među kojima se svojim spomenikom ističe narodni preporoditelj Ferdo Rusan. On je za života zavrijedio spomen ne samo u virovskoj lokalnoj povijesti, nego i u povijesti cjelokupnoga hrvatskoga naroda. Naime, Rusan je sredinom 19. st., u onodobnim prilikama mađarizacije i germanizacije, vodio kazališnu družinu koja je svoje komade izvodila na hrvatskom jeziku. Nadalje, u parku izvire i »zlatni plamen« koji je spomenik hrvatskim braniteljima. Nasuprot župne crkve, dakle u središtu Virja, nalazi se i zgrada koja se u mjestu kolokvijalno zove »krasotica«. Do 1971. godine tu je djelovala škola, a danas je to središte virovske kulture – ondje je zavičajni muzej, kino, knjižnica, čitaonica, galerija i dječji vrtić.Da ime sv. Martina ne živi samo kao ime patrona župe, odmah na početku razgovora potvrdio je i mladi virovski župnik Marijan Kovačić, koji je na službi mjesnoga pastira od 2018. godine. »Osjećam se dobro prihvaćenim otkako sam došao u Virje. Župa u Virju bila je moja prva župnička služba i pratili su taj korak i određeni strahovi jer odgovornosti su porasle u odnosu na moje prethodne svećeničke službe. No brzo sam se sprijateljio sa suradnicima koji su na župi surađivali i s ranijim župnicima i oni su zapravo bili pokretači, a na neki su način ohrabrili i mene da se bolje ostvarim u svom pozivu. A to je naviještati Božju riječ, biti s ljudima, pomagati ljudima, i to u svim oblicima, dakle onim duhovnim, ali i u drugim životnim situacijama.«
No župnik je i sam domaći čovjek, Podravac. Rođen je u Podravskim Sesvetama, a nakon što je svećenički poziv »istesao« u zagrebačkoj bogosloviji, prve svećeničke službe obnašao je u Đurđevcu i Koprivnici te Vidovcu pokraj Varaždina. Osim što neprestano izgrađuje duh Virovčana, energični župnik Kovačić upustio se i u graditeljske projekte. Zasad su uređene električne i toplinske instalacije u župnoj crkvi, a slijedi i obnova njezinih zidova i fasade. Bit će to hrabar iskorak za virovsku pastvu uzimajući u obzir elemente koji virovsku župnu crkvu čine dojmljivom – sama visina i veličina građevine, kvadratura unutrašnjosti, oslikani stropovi, bogato urešeni glavni i pokrajnji oltari… Na popisu za graditeljska osvježenja su i filijale u Svetoj Ani i Šemovcima.
Dvije redovnice dominikanke – s. Josipa Petrović i s. Otilija Mijić – velika su pomoć virovskomu župniku. Duga je prisutnost dominikanki u Virju – ondje su došle prije točno 80 godina, 1942. u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Osim što su služile i kao vjeroučiteljice i učiteljice u školi, dominikanke su u Virju djecu podučavale i u pjevanju, sviranju, a ponekad su morale raditi i u polju, zajedno s narodom, da bi imale dovoljno hrane. Osim pomaganja na župi s. Josipa radi i u koprivničkoj bolnici kao medicinska sestra. Veliki trag u dugoj prisutnosti dominikanki u Virju ostavila je s. Cecilija Škriljevečki, koju pamte i današnji župljani župe sv. Martina.Svetomaritnski »kredo« u Virju vidljiv je i u djelovanju župnoga Caritasa. Njegov voditelj i uopće jedan od njegovih »veterana« i najaktivnijih članova je župljanin Ivan Benkek.
Caritas se skrbi za 76 korisnika, a osim hrane, odjeće i drugih materijalnih potrepština virovski Caritas »specijalizirao« se i za razne oblike duhovne pomoći. Njegovi volonteri često pohode i domove za starije u kojima žive stariji stanovnici mjesta. U Virju ima četiri-pet takvih domova, zapravo privatnih kuća koje starijima pružaju njegu. Caritas ima oko 11 članova, kaže njegov voditelj Benkek, a napunio je i tri desetljeća svoga aktivnoga rada. Pokrenut je odmah na početku Domovinskoga rata 1991. godine jer su i u Virje dolazili prognanici iz raznih ratom razorenih krajeva. Virje je tada bilo dijelom Zagrebačke nadbiskupije pa su snažni poticaji Caritasu dolazili od biskupa Jurja Jezerinca i Jelene Brajše, prisjetio se Benkek.
S detaljima o socijalnoj slici mjesta u razgovor se uključila i župljanka Maja Šoš, koja predaje u mjesnoj školi kao učiteljica. Današnji Virovci, za razliku od generacija njihovih djedova i baka, sve se manje oslanjaju na poljoprivredu i svoj posao traže u malo većim sredinama, u gradovima poput Koprivnice i Đurđevca, neki putuju do Bjelovara, a ima i onih koji poslom gravitiraju i prema Zagrebu. Bilo je i nekoliko obitelji, navodi župljanka Šoš, koje su se iselile u potrazi za poslom u inozemstvo. Posljednjih su godina u Virju novost i pripadnici romske manjine, navodi učiteljica Šoš, koje se u društvo, jasno, ne može integrirati samo preko školskoga sustava, nego im u svemu otvorena stoji i župna zajednica.
Voditelj župnoga Caritasa Ivan Benkek: »Posebno kada obilazimo starije koji su u domovima i na kućnoj njezi, primjećujemo da su ljudi potrebiti ne samo materijalne pomoći, nego i duhovne. Zato i puno razgovaramo s tim ljudima jer traže i socijalni kontakt. A da bi duhovna pomoć bila potpuna, potičemo ih i na sakrament pomirenja.«Poticaji na prihvaćanje drugih i gostoprimstvo prema svima često se u Virju mogu čuti u propovijedima koje nedjeljama i u drugim prigodama izriče župnik Kovačić, nadovezala se župljanka Irena Tišljar. »Osobno me ispunjava svako sudjelovanje u životu župe«, kaže ta župljanka, koja je aktivna i u zboru, čitačima, župnim vijećima… U Virju je svetomartinsku karizmu u praksi upoznala još kao djevojčica. Naime, ona posebno pamti obzir s kojim su prema mladima u njezinu mjestu nastupale redovnice dominikanke, koje u Virju djeluju još od 1942. godine. Takve su je geste održale blizu Crkve tijekom čitava života. »Mi koji dolazimo na mise većinom smo rođeni u Virju i sve najvažnije i najljepše događaje u životu vezujemo upravo uz ovu crkvu. Tu smo se krstili, tu smo primili sakramente, a tu smo se i vjenčali, krstili svoju djecu, pratili ih dok su oni primali sakramente. Jednostavno, naša je crkva mjesto koje nam daje snagu«, pojasnila je župljanka Tišljar, koja je profesorica biologije i kemije u školi u Đurđevcu.
Iz Đurđevca u Virje udala se devedesetih i jedna od angažiranijih virovskih župljanka Ančica Kapitanić. »Iako sam došla iz drugoga mjesta, ovdje sam se od početka osjećala prihvaćeno. Prvih godina aktivnije sam se uključila i u život župe, počela sam pjevati u zboru, na što me potaknula s. Cecilija Škriljevečki. Drago mi je i što su moja djeca najprije prolazila u župi kroz zajednice mladih, a i danas su ostali bliski Crkvi. Najmlađi sin još uvijek ministrira. Ne bih ovu župu nikad mijenjala!« rekla je župljanka Kapitanić. »Ako roditelji idu na misu, dolazit će i djeca«, smatra Katica Markov, koja je među ostalim, zajedno s drugim župljankama, zadužena za poslove koji su vezani za urednost i pospremanje župe. U Virju važnu ulogu ima i molitva žive krunice, u koju je uključeno oko 130 molitelja. Da svatko izmoli svoj dio brine se župljanka Sanja Ferenčić.
Osim žive ministrantske zajednice, među mladim vjernicima u Virju svojim angažmanom u župi sv. Martina ističe se i Lea Hrženjak. Posebno je angažirana u virovskoj zajednici mladih »Martincima« koja na svoj način uspijeva aktualizirati lik svetca iz 4. stoljeća i među današnjim mladima. Zajednica okuplja oko 25 članova i cilja privući mlade koji su netom primili krizmu da bi, jasno, i nakon sakramenata ostali bliski Crkvi. Osim župnika s njima radi i vjeroučitelj Zlatko Bočkaj. »Martinci«, kaže mlada župljanka Hrženjak, imaju i svoje tri riječi, svojevrsno geslo, koje ih drži na okupu: euharistija, ljubav i molitva. »U tom se geslu krije poticaj da pohodimo euharistiju redovito, pa i u tjednu, zatim poticaj da pokazujemo ljubav jedni prema drugima i molitva koja pokazuje da smo i duhovna zajednica, a ne ‘samo’ zbor«, pojašnjava župljanka Hrženjak, koja studira u Zagrebu pa zapravo živi na dvjema adresama. No i život u velikom gradu i sve njegove »ponude« nisu je odvukle od privrženosti Crkvi. U Zagrebu redovito pohodi susrete »Božje pobjede« u jarunskoj crkvi sv. Mati Slobode te susrete mladih u bazilici sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu. »Da nije bilo ovih aktivnosti u koje sam uključena odmalena u Virju, vjerojatno ne bih ni u Zagrebu bila privržena takvim susretima«, dodala je Lea Hrženjak.
