Izborom Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država mijenja se mnogo toga ne samo u SAD-u, nego, slijedom činjenice da je riječ o vodećoj svjetskoj sili, promijenit će se štošta u cijelom svijetu. Cijela Europa sa zebnjom očekuje hoće li Trump zaista, kao što je najavljivao, pronaći učinkovit i dugoročan način za okončanje rata u Ukrajini i vratiti kakvu-takvu stabilnost svjetskomu poretku. Može li utjecati na prilike na Bliskom istoku, kako će se slagati s Kinezima, hoće li doista pokušati ostvariti prijetnju preuzimanja Grenlanda ili Panamskoga kanala?
Međutim, koliko god dramatično izgledao svijet u geostrateškom smislu, koliko god jedni strahovali od Trumpovih poteza, a drugi s njima povezivali nadu, toliko je dramatična perspektiva vrijednosnoga i institucionalnoga poretka u Americi i svijetu. Donald Trump nosi sa sobom drugačiji pristup politici. S jedne strane mnoge je obradovao najavama, čak i nekim odlučnim mjerama, zaustavljanja trenda vrijednosnoga relativizma. S druge strane ni on sam ne poštuje neke tradicionalne vrijednosti i norme, poput dijaloga, čestitosti i institucionalne stabilnosti. Trump prezire demokratsku proceduru i često je nepredvidljiv, a taj dojam jačaju i njegove personalne odluke, posebice ona o imenovanju bliskim suradnikom najbogatijega čovjeka na svijetu Elona Muska. Taj poduzetnik, rođen u Južnoj Africi, u ovom trenutku ima u ruci tehnologije koje bi mogle odrediti sudbinu čovječanstva. Kao i Trump ne mari za institucije, a uz to ga se optužuje da koketira s fašizmom. Koncentracija gospodarske moći i političke vlasti, čini se, općenito u svijetu nikada nije bila veća. Novi Trumpov mandat naglašeno se oslanja na snažne poduzetnike s mesijanskim ambicijama. Što se općenito može očekivati od politike kad ju preuzmu poduzetnici i je li bogatstvo političara jamstvo blagostanja društva?
Ova godina za katolike je godina nade. Papa Franjo u posljednjih nekoliko mjeseci uporno poziva na nadu, koja bi, kad se gleda iz političke perspektive, trebala služiti i kao putokaz i argument u političkom odlučivanju. Nada je dio spasenjske poruke, no nužno je povezana sa slobodnom voljom. Politički izbori izraz su slobodne volje građana, kao što su općenito političke prilike rezultat opće volje. Američki birači za predsjednika su izabrali poduzetnika, bogataša koji uz pomoć još nekolicine bogataša najavljuje napredak. Mogu li bogataši donijeti svijetu blagostanje i mir?
Umijeće nesposobnih
Hrvati vole stihijski poklanjati povjerenje, pa kad se netko istakne u nečemu, rado bi mu povjerili bilo što. U novijoj prošlosti, posebice u prvom desetljeću hrvatske neovisnosti, često su se javljale inicijative da se nekomu tko je uspješan, za koga se smatra da je sposoban i dobronamjeran, povjere najviše državne dužnosti. Bilo je ideja da se za predsjednika Republike izabere general Gotovina, pa Zvonimir Boban, pa Thompson. Rezultat je to jednostavne logike po kojoj netko tko se u nečemu dokazao, može voditi i državu. Međutim, stvar je u tome da u suvremenim demokracijama nitko nije unaprijed predodređen za najviše političke dužnosti. Ponajprije, politika je posao u kojem, kako podsjeća Max Weber, pojedinac nužno dokazuje svoju nesposobnost. Karakter posla takav je da se, dokazujući sposobnost, pojedinac sve više uspinje, dok ne dođe do razine kad će biti proglašen nesposobnim. Samo su rijetki, veliki državnici s puno sreće i sposobnosti, kako ih opisuje Machiavelli, uspjeli održati se na vrhu politike i iza sebe ostaviti dobar trag.
Osim toga, u politici, barem u europskoj političkoj tradiciji, pojedinac je kod napredovanja uvijek ovisan o nizu činitelja. Mora pokazati odgovarajuće znanje i sposobnosti, mora dobiti potporu drugih činitelja, ponajprije u njegovoj vlastitoj stranci, i mora odgovarajuće izborne mehanizme uvjeriti da je zaslužio povjerenje. Ukratko, svaki političar u Europi proizvod je svoje okolice, struktura u kojima se postupno uspinje.
Pred zvučnom i glasačkom kutijom
U politici su mogući i »poprječni« putovi, situacije u kojima je netko stekao moć na drugi način, a onda poželio i vlast. Riječ je prije svega o gospodarskoj moći, kao u slučaju poduzetnika Željka Keruma koji je na temelju uspjeha u poduzetništvu zaključio da na sličan način može uspješno voditi i politiku i svojim novcem uvjerio birače da je to moguće. Ili glazbenika Miroslava Škore koji je smatrao da se publika na njegovim koncertima ponaša jednako i pred biračkim kutijama.
Ne ulazeći u dobre namjere ambicioznih kandidata za političke dužnosti, političko odlučivanje događa se unutar krajnje složenih, dugoročno postavljenih mehanizama, koji su specifični i ne mogu se mjeriti ni s kojim drugim područjem, pa ni s gospodarstvom. Međutim, pojedinci koji posjeduju određenu karizmu, koji su na neki način stekli određeni utjecaj, ponekad smatraju da su time kvalificirani voditi i državu.
Moć kao preduvjet
U samom početku demokratizacije u Hrvatskoj bili su snažni glasovi onih koji su smatrali najboljim da se Hrvatska, tada još kao dio Jugoslavije, povjeri »uspješnim« ekonomistima, pa je kao rezultat toga nastala i »tehnomenadžerska« struja koja je nekoliko prvih godina doista imala određenu ulogu u hrvatskoj politici, dok nije postalo jasno da politika nije samo »menadžment«.
Procesi profiliranja pojedinaca u politici jedinstveni su i nepredvidljivi, oni samo dijelom ovise o sposobnostima kandidata, a u velikoj mjeri ovise o promjenjivim okolnostima, dinamici utjecaja u političkim strukturama i u konačnici i o volji birača. Ipak, česti primjeri pokazuju da veće šanse za uspjeh u politici imaju oni koji već u početku posjeduju određenu moć, bila ona bogatstvo, ugled ili neka druga vrsta utjecaja. Bogati pojedinci pritom mogu biti u prednosti jer njihovo bogatstvo već znači moć i lakše im je napredovati i na političkoj ljestvici. Unatoč tomu, bogatstvo ne mora nužno biti dobar temelj za politički uspjeh. U to su se uvjerili mnogi bogataši koji su bogatstvo uložili u politiku vjerujući da njime mogu osigurati političku karijeru.
Teorija prve ograde
Svijet ne može bez bogatih. Kad bi se ukinuli, kad bi im se oduzelo bogatstvo, opet bi nastali. To je pokazao komunizam. Podjela društva na bogate i siromašne odraz je ljudskoga karaktera, razlika u naravima, sposobnostima i ambicijama i imanentna je ljudskomu rodu. Jean-Jacques Rousseau upečatljivo objašnjava naboj u društvu glede privatnoga vlasništva, koje je preduvjet za socijalno raslojavanje. Rousseau u privatnom vlasništvu vidi zlo, ali zlo bez kojega se ne može. Građansko društvo utemeljio je onaj koji je prvi ogradio komad zemlje i rekao: »Ovo je moje«, tvrdi Rousseau. »Kolike bi zločine, ratove, ubojstva, patnje i strahove uštedio ljudskomu rodu onaj koji bi iščupao kolce, zatrpao rovove i uzviknuo: ‘Ne slušajte toga varalicu. Svi ste izgubljeni zaboravite li da plodovi pripadaju svima, a zemlja nikomu’«, dramatično opisuje Rousseau. No, imajući u vidu karakter ljudskoga roda i temelje društvenih odnosa, on istodobno opisuje vlasništvo kao »najsvetije od svih građanskih prava, u određenom smislu još svetije od same slobode«.
Stvar je političke odluke svakoga pojedinca hoće li se prikloniti prvomu ili drugomu Rousseauovu tumačenju, ili će pak zajedno s njim istodobno uzeti u obzir i potrebu za pravičnošću i stvarne okolnosti. Na kraju krajeva, politika sama po sebi bavi se pitanjima kakve bi stvari trebale biti, ali ako je ozbiljna, polazi od toga kakve jesu. Mnogi klasici političke misli razmatrali su naizmjenično mogućnosti blagostanja i pravičnosti na jednoj i stvarne odnose unutar ljudskoga društva na drugoj strani, od trijeznih upozoravanja na karakter ljudskoga roda do utopijskih predodžba.
Tisuće milijardera
A stvarnost je takva da u ovom trenutku na svijetu ima 2769 milijardera. Razvojna organizacije Oxfam izračunala je da njihova ukupna imovina iznosi 15 bilijuna dolara te da je svijet prošle godine postao bogatiji za 204 nova milijardera. Istodobno stagnira broj ljudi na svijetu koji žive ispod granice siromaštva.
Ti će podatci mnogima izazvati grč u želudcu. Međutim, valja upozoriti da, upravo zbog nesavršenosti ljudskoga društva, mnogi bogataši zbog nepravedne preraspodjele bogatstva ne samo da još više gomilaju svoje bogatstvo, nego u postojećim okolnostima omogućuju pristojan život i mnogim siromašnijima. Prokušane su različite metode, ali tijekom povijesti postalo je jasno da se ne može oduzeti bogatstvo bogatima, iskorjenjujući pritom siromaštvo.
Očito je u naravi bogataša da oni uvijek nekako nađu zajednički jezik. To je slučaj i u sadašnjem pregrupiranju moći u Sjedinjenim Državama, gdje su trojica najbogatijih ljudi na svijetu, Elon Musk, Jeff Bezos i Mark Zuckerberg sklopili politički savez s novim predsjednikom, bogatašem Donaldom Trumpom.
Primjerena nagrada kao osiguranje
Njemački savezni kancelar Helmut Kohl često je ponavljao kako je financijska sigurnost preduvjet za bavljenje politikom. Drugim riječima, ako pojedinac nije unaprijed financijski osiguran, kad se počne baviti politikom, lako će podleći utjecajima i izazovima i postati ovisan, odnosno korumpiran. Nasuprot tomu, čini se da mnogi pojedinci u Hrvatskoj upravo bavljenje politikom smatraju jamstvom financijske i svekolike egzistencijalne sigurnosti. U svakom slučaju u europskoj političkoj tradiciji ustalilo se pravilo da dužnosnici moraju biti prikladno nagrađeni za svoj rad, upravo kako bi bili motivirani i slobodni od egzistencijalnih briga. No, kako to često biva, to pravilo ima različite učinke. Jedni time štite svoju neovisnost, drugi se njime koriste kako bi zgrnuli utjecaj i po mogućnosti nešto bogatstva.
Europska i američka tradicija
Međutim, i taj se model čini boljim od onoga u SAD-u, gdje se praktički ne možete baviti politikom ako niste bogati. Izborne kampanje financiraju se iz privatnih džepova, što znači, ako se tko želi kandidirati, mora imati milijune, ili mora naći sponzora koji ih ima.
U tome je i bitna razlika između europske i američke tradicije kad je riječ o političkoj integraciji, pretakanju potreba, želja i ciljeva građana u političke odluke. U Europi, uključujući i Hrvatsku, postoje zakonom predviđene mogućnosti utjecaja na političko odlučivanje. Za to su predviđene ponajprije političke stranke, a zatim i drugi oblici sudjelovanja, poput udruga, saveza, sindikata… Od županijskoga nogometnoga saveza pa do sindikata i umirovljeničkih udruga, svi sudjeluju u političkom odlučivanju. Samo je pitanje u kolikoj mjeri to žele, odnosno, u kolikoj mjeri sami građani imaju volje za taj angažman. Jasno, već prema tradiciji određenoga društva, kolektivnom iskustvu, običajima i navikama, unutar tih mehanizama razvijaju se i korupcijska gnijezda, koja umjesto uklanjanja nepravda rađaju nove. No mnogo toga doista je u rukama građana, pitanje je samo njihove volje i informiranosti.
Premijerski milijuni
S druge strane u SAD-u je politika prilično »neovisna« o građanima. Stranke ondje nisu okupljališta građana i mjesta oblikovanja političke volje, nego izborni timovi. One doduše sudjeluju u oblikovanju političke volje, ali time što ju pokušavaju nametnuti, umjesto da to omoguće građanima. U posljednjih nekoliko desetljeća takva se praksa sve više raširila i u Europi pa parlamentarizam kao metoda političkoga odlučivanja vidno slabi.
Vrijednost nekoga političara međutim ne ovisi o tome kakvoga je imovinskoga stanja, nego kako obavlja dužnosti koje su mu povjerene. Tako je otprilike objasnio jedan britanski dužnosnik u raspravi o bogatstvu donedavnoga britanskoga premijera Rishija Sunaka. Imovina bivšega šefa vlade u Londonu navodno iznosi blizu 800 milijuna eura. Predsjednik njemačke Kršćansko-demokratske unije (CDU) i izgledan kandidat za kancelara Friedrich Merz nije ni izdaleka tako bogat, njegova imovina procjenjuje se na »samo« 12 milijuna eura. U Europi bi se našlo još političara čiji se imetak mjeri milijunima, da ne govorimo o onima koji su povezani u različitim interesnim mrežama i time gomilaju svoju društvenu moć.
Služiti Bogu i bogatstvu?
Doista, za kvalitetu politike nije važno koliko tko posjeduje, nego što čini na svojoj dužnosti. Ovdje bi se mogla parafrazirati Isusova poruka: »Ne možete služiti i Bogu i bogatstvu« i slijedom toga upitati se je li moguće istodobno služiti općemu dobru i bogatstvu. Je li neki imućni predsjednik države ili vlade, ministar, ili koji drugi visoki državni dužnosnik, u stanju istodobno brinuti se za svoje bogatstvo i za potrebe svih građana? Na koju će stranu prevagnuti njegova volja kad bude stajao pred nekom političkom odlukom koja bi ga mogla privatno olakšati za nekoliko milijuna? Kao i u slučaju mnogih drugih pitanja vezanih za politiku, i odnos između bogatstva i politike ne nudi jasan odgovor. U varljivoj dinamici ljudskoga društva savršena rješenja nisu moguća, a demokracija je ionako u prvom redu proces u kojem se neprestano obnavlja i ispravlja politički sustav. Osobno je bogatstvo u politici očito prednost za onoga tko ga posjeduje, ali nije jamstvo općega blagostanja. S tim da je teško odlučiti se između bogatih političara i onih koji se u politici žele obogatiti.
MOĆ I VLAST Vladari, a dužni
