Tražeći sugovornika za svečani božićni dvobroj Glasa Koncila, redakcija se zaustavila na kardinalu koji više nije aktivan u službi u Rimskoj kuriji, ali objavljivanje novijih naslova, kao što je »Isusova biografija« iz 2021. godine, te novih izdanja ranije napisanih knjiga svjedoči o svježini njegova duha i aktualnosti njegove misli. Riječ je o kardinalu Gianfrancu Ravasiju, predsjedniku u miru (bivšega) Papinskoga vijeća za kulturu, čiju je ulogu nakon reforme Rimske kurije preuzeo Dikasterij za kulturu i odgoj. Kardinal Ravasi rado se odazvao na poziv da kao bibličar i čovjek koji se godinama bavio kulturom čitateljima Glasa Koncila proširi obzore otajstva Božića i njegove proslave.
Kad govorimo o Božiću, o njegovu bitnom unutarnjem sadržaju, možemo povući usporedbu između »božićnih« sadržaja u evanđeljima i povijesti toga blagdana u Crkvi. U Evanđelju po Marku Božića nema, Matej i Luka imaju »evanđelja djetinjstva«, a kod Ivana, u Proslovu, nalazi se veličanstven sažetak istine o utjelovljenju. Slično je u povijesti Crkve: u početku Božića nije bilo, a postupno je postao puku najbliži kršćanski blagdan. Ima li neki unutarnji razlog za to?
Pracrkva, prva kršćanska zajednica, izabrala je kao prvotni i temeljni element Kristovu smrt i uskrsnuće. To je središte kršćanske poruke. No tu već imamo naznake božićnoga otajstva. Ivan će to reći u rečenici: »Riječ je tijelom postala.« Tijelo označava povijest i povijesnost, označava krhkost ljudskoga stanja, označava nadasve granicu, smrt, bol, Božju šutnju – upravo ono što kod evanđelista susrećemo u izvještajima o muci. Želja je prve Crkve bila pokazati da je Krist naš brat, da je s nama podijelio ono što nas najviše određuje kao ljudska stvorenja, no s druge strane on uvijek i dalje ostaje Sin Božji, što se posebno očituje u uskrsnuću. To je bila polazišna točka.
Nakon toga, a možda i usporedno s tim, shvaćalo se da je i rođenje ključni trenutak čovještva. Smrt je jedna, a rođenje druga granica ljudskoga postojanja, njegov početak. Odatle onda interes i za rođenje, koje, svaki na svoj način, s obiljem elemenata kulture u kojoj je svaki od njih pisao, prikazuju Matej i Luka. No obojica već u evanđeljima djetinjstva daju do znanja da je Kristov ljudski život prožet patnjom i smrću: Isus se rađa u siromaštvu, odmah biva progonjen – pokolj nevine dječice – postaje izbjeglicom, živi u mjestu – Nazaretu – o kojem nema spomena u Starom zavjetu… No imamo i očitovanja njegove slave: navještaj rođenja, anđeli, poklon Mudraca… Već kod rođenja imamo, dakle, prisutne središnje elemente Kristova poslanja, muku i smrt te slavno uskrsnuće.
Božić krije u sebi jednu napetost. S jedne je strane Isusovo rođenje jedinstven događaj koji ne samo da je objektivno promijenio tijek ljudske povijesti, nego je, za nas vjernike, promijenio i konačni usud čitavoga čovječanstva. S druge je strane taj događaj, kako je opisan u evanđeljima, toliko univerzalan da ga je moguće nazrijeti u mnoštvu ljudskih situacija. Gotovo možemo reći da postoji više »božića«…
Već nam Božić kakav je opisan u dvama evanđeljima, po Mateju i Luki, daje različite perspektive. Matejev prikaz rođenja posebno je prožet patnjom, mukom kroz koju sveta Obitelj prolazi. Matejevo nam je evanđelje po tom pitanju danas možda bliže. Njega nam u pamet prizivaju migranti, osiromašene obitelji, ratovi, uključujući onaj u Svetoj Zemlji: ove godine možemo govoriti o krvavom Božiću. S druge nam strane Luka nudi perspektivu u kojoj snažnije dolazi do izražaja Kristova slava. Imamo pripravu za njegovo rođenje zahvaljujući liku Ivana Krstitelja, imamo anđele kao nebeske glasnike i evanđeoski navještaj Božje slave, imamo likove Šimuna i Ane koji ga primaju u Hramu, kaže se izrijekom da Krist raste i jača. Luka također na veličanstven način prikazuje Isusov ulazak u punoljetnost.
Premda govore o istom, o rođenju Isusa Krista, možemo dakle reći da već u Novom zavjetu imamo dva, uvjetno rečeno različita Božića. Naše je vrijeme, nažalost, dodalo nove »božiće«. Jedan od njih kao da je prevladao. Riječ je o izrazito izvanjskom, konzumističkom Božiću sa svjetlima, s povećanjem troškova za proslave i darove… Još bih istaknuo jedan »božić« koji se toliko udaljio od izvornoga Božića da ga gotovo briše. Proširio se posebno na Zapadu. Riječ je o »božiću« koji se više tako i ne zove, nego ga se naziva »zimskim blagdanima« ili slično. Zbog političke korektnosti, zbog navodnoga poštovanja prema drugim religijama koje su već u znatnoj mjeri prisutne i na Zapadu, gotovo se briše Kristovo i kršćansko ime, zavaravajući se pritom da se na taj način promiče dijalog i suživot.
Gdje bi po Vama bila granica prihvatljivoga? Božić uistinu jest povod za veselje svakomu, pa i onomu tko nema jasnu vjeru. S druge strane čini se da razvodnjavanje dovodi do nestanka…
Dok se god slavi Božić, pa makar i na konzumistički način, znači da se gaji barem sjećanje na događaj koji kršćanstvo slavi. Pokloniti nešto nekomu čin je prijateljstva i ljubavi. I u takvu načinu slavljenja, premda naginje ka konzumizmu i ne referira se izravno na Kristov dolazak na ovaj svijet, postoji neka vrjednota koja je utemeljena na kršćanskoj poruci. No kad se potpuno želi izbrisati Božić i pretvoriti ga u slavlje koje s njime nema baš ništa – ne govori se ni o rođenju, ljubavi, obitelji, zajedničkom obiteljskom blagovanju – tada je Božić mrtav. Njegovo se slavljenje mora vezati uz minimum vrjednota, a na nama je vjernicima svjedočiti te vrjednote.
Uz rečeno je vezano i pitanje vidljivosti Božića u javnom prostoru, posebno u školama i vrtićima, koji se i u Hrvatskoj sve češće pokazuje kao problem…
Postoji tendencija prema kojoj se proslava Božića ne bi smjela vezati uz eksplicitno kršćanske znakove i sadržaje, posebno ako u određenoj školi ili vrtiću ima djece drugih vjera. Smatram da treba reći i da se valja boriti za ovo: ne smiju se brisati identiteti, ne smije se sve svesti na nulu, nego rješenje tamo gdje se, primjerice, susreću djeca različitih religija i tradicija prije vidim u tome da se snažnije pokaže različitost. Dakle, ako u nekoj školi uz kršćansku postoji i znatna islamska prisutnost, ili židovska, neka se također objasni i kakvim vidljivim znakom predoči što je to, primjerice, ramazan ili Hanuka, umjesto da se jednostavno sve izbriše. Pritom treba imati na umu da su naše zemlje još uvijek pretežno kršćanske, ako li ne toliko u strogo vjerskom pogledu, a ono barem u kulturnom.
Stoga, kao što je opravdano da Božić bude državni blagdan, jednako je tako opravdano da bude vidljiv u javnom prostoru po božićnim drvcima, jaslicama… Naše je pravo zahtijevati da tako bude. Kršćanstvo je naša kulturna i povijesna činjenica, bez obzira na vjersku praksu. Što se tiče ostalih, jasno je da rješenja ovise o konkretnoj situaciji, tj. o prisutnosti različitih religijskih skupina na određenom teritoriju ili u određenoj ustanovi. Načelno bih, međutim, za takve situacije rekao: umjesto brisanja sviju radije isticanje svakoga.
Kao nekomu tko se intenzivno bavio kulturom postavit ćemo i ovo pitanje: Kako to da je Božić postao tako blizak narodu u ama baš svim kulturama i na svim područjima na kojima se kršćanstvo iole uspjelo ukorijeniti? Vanjske pojavnosti slavljenja vrlo su različite, ali srž je uvijek ista. Što je to tako univerzalno čarobno u Božiću?
Zanimljivo pitanje. Rekao bih da je u početku arhetip rođenja. Rođenje je od temeljne važnosti u svim kulturama i slavi se posvuda. Kršćanstvo je rođenju pridodalo posve novi element: Bog se rodio kao čovjek, Bog je dijete. Time je dalo rođenju dodatnu vrijednost. Kao što se rođenja i rođendani slave na različite načine, posve je prirodno da se na različite načine slavi i rođenje Bogočovjeka. Tako se Božić zaodjenuo u različite kolorature svih mogućih tradicija. Podsjetimo se nekih banalnih činjenica. Klimatske razlike, primjerice. Kod nas je Božić vezan uz zimski ugođaj, u idealnom slučaju uz snijeg. No u mnogim zemljama Božić se slavi usred ljeta, slično kao što mi Europljani slavimo Uskrs, sa svjetlima koja obasjavaju noć, uz toplinu koja je znak ljubavi i sl.
Druga zanimljiva kulturna pojava u proslavi Božića jesu prikazi Isusa kao pripadnika različitih rasa. Znamo da je ova godina vrlo važna jer slavimo 800. obljetnicu kako je sv. Franjo Asiški u Grecciu postavio prve jaslice, tj. prikazao je uživo prizor Kristova rođenja. Taj je prikaz bio toliko sugestivan da je postao tradicijom koja se proširila na cijeli svijet. Bilo je trenutaka kad su se jaslice gurale u drugi plan, pomalo zanemarivale kao manje vrijedan folklor. Sada je posve jasno da taj znak moramo čuvati, promicati.
No da se vratim polazišnoj misli. U Africi se Isus u jaslicama prikazuje kao Afrikanac, u Aziji kao Azijat… Taj se postupak naziva aktualizacijom jaslica i samoga Božića. Ipak, pritom treba imati na umu da uvijek treba čuvati središnje teološko značenje Božića kao proslave Utjelovljenja; Boga koji ne samo da je čovjeku blizak, nego jest čovjek, uključujući i dva granična ljudska elementa, rođenje i smrt. Mnogi »božići« – da; mnogi pučki i folklorni elementi – da. No zadaća je Crkve uvijek podsjećati na onu temeljnu istinu, na onu matricu koju svi običaji trebaju izražavati: Božić je »s nama Bog, Emanuel«.
Zašto pisati Isusov životopis prema evanđeljima?
Obično kažemo da je svojim dolaskom na ovaj svijet Bog čovjeku objavio što znači biti čovjek. Kršćansku antropologiju, koja je u temeljima naše zapadne civilizacije, zapravo nismo sami izmislili, nego nam je gotovo doslovno »pala s neba«. No prije nego što nam govori o čovjeku, otajstvo utjelovljenja govori nam o Bogu…
Kad govorimo o različitim religijama, ili o religijskom fenomenu kao takvom, u obzir valja uzeti dva aspekta. Jedan je transcendentnost: Bog je Drugi, drugačiji od nas. No sve ga religije, s druge strane, žele približiti čovjeku. To obilježje nazivamo imanentnost: Bog je na neki način umiješan u ljudsko zbivanje i u ljudsku povijest. Neke religije stavljaju naglasak na prvo, primjerice islam. S druge strane imamo religije u kojima je Bog unutar stvarnosti, kao da je riječ o velikom oceanu u kojem smo pomiješani i mi i Bog te se ljudsko stvorenje i njegova sloboda ne razlikuju od Boga. Kršćanska objava ujedinjuje ta dva elementa i dovodi ih u ravnotežu.
Bog se rađa i umire, postaje ljudsko stvorenje kao što smo mi, Bog je naš brat; no s druge strane, i kad se rađa i kad umire, u sebi nosi duh božanstva, i dalje je Božje biće. Zato nam dolazi kao »s nama Bog«, Emanuel; s nama umire, ali se u uskrsnuću ponovno očituje njegovo božanstvo. Tu ravnotežu nazivamo utjelovljenjem, a u svom ju je »teološkom Božiću«, kao što ste naznačili, u Proslovu opisao evanđelist Ivan. Bog, istina, jest posve Drugi, beskrajno uzvišeniji od nas; no istodobno je u Kristu »tijelo«, povijest, čovještvo. Koje li utjehe ljudskomu rodu!
Božić nam uvijek nameće i neka neugodna pitanja koja, međutim, osim vjerskoga imaju i civilizacijski doseg. Jedno od njih je odnos prema djetetu. S jedne se strane čini da naša kultura djeci poklanja veliku pozornost. No s druge smo strane svjedoci proglašavanja pobačaja ljudskim pravom; svjedoci da aktualne slike ubijene djece nisu ni blizu tomu da bi zaustavile rat…
Da, već smo na neki način implicirali da je Božić potvrda ljudskoga života, rođenja, djetinjstva. Uistinu smo u tom pogledu u krizi. Spomenuli ste dva žalosna fenomena, a ja bih nadodao još pokoji. Prvi je pedofilija, koja je ponizila i Crkvu. Već su stari Rimljani znali: »Maxima puero debetur reverentia – Djetetu se duguje najveće poštovanje.« Dimenzije iskorištavanja djece pokazuju nam da su mnogi zagubili tu dimenziju ljudskosti. Podsjećajući nas na Kristovo rođenje, Božić nas vraća otajstvu svakoga rođenja, činjenici da je svaki ljudski život od Boga.
I tu svjedočimo nepoštovanju koje se očituje u svakoj vrsti zanemarivanja i iskorištavanja, štoviše porobljavanja djece. Crkva mora raskrinkavati te pojave i boriti se za svaki život, pa i u današnje vrijeme ovdje na Zapadu, gdje se čini da je, u razmjerno dobrostojećim društvima, sve okrenuto prema djeci, no zapravo se ne prepoznaje njihovo stvarno veliko dostojanstvo.
Bismo li tu trebali spomenuti i demografski problem?
Taj se problem tiče poglavito Zapada te ima dva aspekta. Jedan od njih je religiozne, moralne naravi, a tiče se vrjednovanja braka. Brak jest izraz uzajamne ljubavi dviju osoba, muškarca i žene. I taj je aspekt vrlo delikatan. U Italiji se trenutačno, primjerice, suočavamo s izraženim fenomenom femicida.
No brak ima i drugu dimenziju, na koju danas očito ponovno treba podsjećati, a to je plodnost. Kad se u Knjizi Postanka kaže da je Bog stvorio čovjeka, »muško i žensko«, na svoju sliku, to znači da je čovjek najsavršeniji, živi Božji kip: muškarac i žena slični su Stvoritelju u svom zajedništvu, ali i u svojoj plodnosti jer rađajući nastavljaju Božje stvaranje. Vjerski je aspekt, koji se izravno tiče Crkve i njezina naviještanja, ovdje očit. Ali nije jedini. Imamo i društveni, pa i politički aspekt, a to je sve starija populacija koja je sve manje sposobna jamčiti održivu budućnost. Toga je problema posljednjih godina postala svjesna politika, sociologija, ekonomija.
Ipak nam Božić nameće da se vratimo antropološkomu pitanju. Neki smatraju da je gubitkom temeljne kršćanske matrice zapadna civilizacija zapala u tešku krizu…
Da, u zapadnoj civilizaciji više nemamo zajedničko poimanje ljudske naravi. Rodne su teorije pokazale da je narav moguće shvatiti na fluidan način, da bit čovjeka više nije sigurna kao što je to bila ranije, kad je moralu prethodila metafizika: iz sigurnosti u temeljnu strukturu ljudske osobe izvlačili su se zahtjevi kako valja ispravno živjeti. To je svakako velik problem, koji se međutim ne može riješiti naprečac, nekakvim dekretom ili slično, jer je riječ o kulturnoj činjenici u kojoj ima i pozitivnih elemenata, ali i vrlo problematičnih točaka. Kao posljedica fluidnoga poimanja ljudske naravi rađa se i drugačije poimanje života. Naime, ako je esencija jasna, jasno je i to da esenciju osobe ne smijemo dirati.
No ako je riječ o nečem promjenjivom, može se zaključiti da se u određenom trenutku može intervenirati u stvarnost ljudske osobe, čak i manipulirati njome; kad govorimo o eutanaziji, da se može umjetno okončati ljudski život. Jasno, Crkva na temelju svoje vjere ne može drugo nego afirmirati ljudsku narav koja ima svoju Bogom zadanu esenciju. Čovjek, istina, ima izvjesnu autonomiju izražavati je prema određenim kulturnim datostima, ali ne potpuno promijeniti. Stvar je složena i kompleksna, no ukratko se može reći da ne možemo odustati od naučavanja o ljudskoj naravi i ljudskoj osobi u mnoštvu njezinih odnosa.
Premda pitanje nije izravno božićno, ipak je u pozadini mnogih pitanja kojih smo se dotaknuli. Stanje nije jednoznačno. I sami govorite o kršćanskoj prožetosti Zapada, barem u povijesnom pogledu, usprkos činjenici sekularizacije. Vjernici, pa čini se ni Crkva kao takva, nisu sigurni kako se postaviti, kako se boriti za svoju antropologiju, za svoje simbole u javnosti, za svoje pravo glasa…
Premda je i kod nas još preostalo nešto od mentaliteta iz vremena kad se na kršćanstvo gledalo kao na državnu religiju, ono to izvorno nije, nego: »Dajte caru carevo, a Bogu Božje.« Vjera i politika u kršćanstvu imaju svoju autonomiju. No to ne znači da vjera treba ostati zatvorena u Crkvi ili u privatnosti osobe, jer Crkva, a s njome i vjera, živi u društvu. Eto razlike između politike i društva. Crkva se kao takva ne smije baviti politikom – smiju to, pa i morali bi vjernici laici – ali mora djelovati u društvu i davati svjedočanstvo. Stoga je sada potrebno ne zatvoriti se i ne ograničiti se samo na bogoštovlje, koliko god ono bilo važno, nego treba, slikovito rečeno, raširiti vrata hrama te sa svojom vizijom biti prisutni na trgu, makar druge vizije prevladavale, makar bili suočeni s potpuno drugačijim poimanjima čovjeka i života.
Kao što država, ako želi biti uistinu demokratska, mora prihvaćati mogućnost takvoga svjedočenja, tako i kršćanin mora priznavati i prihvaćati zakone države, koristeći se mogućnošću da ih oblikuje te imajući na raspolaganju, kad je to nužno, priziv savjesti. Nažalost, treba reći i to da Crkva u društvu ima sve manje glasa, dijelom možda i zato što ni sama nije u stanju sa svojim govorom slijediti nove putove komunikacije. A i kršćani bi svojim angažmanom u javnom prostoru trebali biti manje blijedi, imati više boje.
