»Proročka dimenzija kršćanina u životu Crkve i društva« tema je 59. teološko-pastoralnoga tjedna (TPT) koji se od 22. do 24. siječnja održava u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. O tome što sve obuhvaća ta na prvi pogled jednostavna tema i zašto je baš ona izabrana govorio je jedan od predavača na TPT-u prof. dr. Ivan Bodrožić. Dr. Bodrožić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, pročelnik je Katedre povijesti kršćanske literature i kršćanskoga nauka na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
DR. BODROŽIĆ: Proroštvo je bremenita riječ koja nas vraća u kontekst djelovanja starozavjetnih proroka. Danas proroštvo, odnosno proročka dimenzija Crkve, označava propovijedanu živu i aktualnu riječ, smještenu u kontekst vremena i prostora. Propovijedanje Crkve, dakle, nije samo ponavljanje i prenošenje nekoć utvrđenih formula vjerovanja ili pouka, nego živa riječ, koja poziva na preobrazbu čovjeka, društva i naroda.
No da bi riječ Crkve, ili proročka riječ u Crkvi mogla biti živa riječ koja istinski preobražava čovjeka i njegove stvarnosti, da bi uistinu bila posebna u odnosu na sve druge riječi i poruke kojima je naše vrijeme preplavljeno, ona mora biti riječ živoga Boga i o živom Bogu. To je osnovni kriterij za razlučivanje je li neka riječ proročka ili nije: odražava li ona osjećaj i svijest da moramo govoriti iz snage koju nam daje živi Bog, kako bismo progovorili o njemu, te njegovom riječju obasjali konkretne, aktualne prilike. Prorok, dakle, mora biti Božji čovjek, a proročka dimenzija od Crkve kao zajednice i od pojedinih kršćana, bez obzira na njihovu ulogu i službu u Crkvi, traži trajnu dvostruku otvorenost: prema Bogu i prema konkretnomu čovjeku u konkretnim vremenima i prilikama.
DR. BODROŽIĆ: Uistinu, ta tvrdnja stoji. No ono što proroka najviše brine, o čemu se pita i što razlučuje, jest koliko je Božji narod vezan uz živoga Boga, a koliko se klanja nekim drugim božanstvima, ili možda ljudskim veličinama i od njih očekuje spasenje; njeguje li on živi odnos s Bogom ili pak olako pada pod loš utjecaj ovih drugih, onečišćujući tako svoj odnos prema Bogu, svoje bogoštovlje, vlastiti život, i padajući u izopačenost koja ga iznutra izjeda te ga na kraju čini žrtvom drugih naroda. Prorok stoji na braniku vrijednosti i svjetionik je koji pokazuje ide li brod Božjega naroda u pravom smjeru.
DR. BODROŽIĆ: Od časa kad je Gospodin pozvao i pogane da budu Božji narod, događa se nova stvarnost: pogani postaju Božji narod, ne prestajući pritom biti dijelom vlastitoga naroda u etničkom i političkom smislu i ne prestajući biti dijelom društva u kojem su i prije živjeli. Od tada se počinje razvijati svijest koju će kasnije sv. Augustin pojmiti kao dvije države, dva grada: grad Božji i grad ljudski. Uz poziv da budu Božji narod, ljudi paralelno grade svoj zemaljski narod.
Taj se obrazac može primijeniti konkretno i na hrvatski narod. Kao narod živimo u jednom društvu i, hvala Bogu, u svojoj državi. S druge strane, većina hrvatskoga naroda po svetom se krštenju opredijelila biti i pripadnicima velikoga naroda Božjega, članovima Crkve. Kršćani su uvijek naglašavali da je potrebno razlikovati tu dvostruku pripadnost, i to su činili bez ikakvoga straha. Znali su naime da se od kršćana očekuje da budu ono najbolje i najkvalitetnije što jedan narod može ponuditi i u kontekstu društva, a ne samo pred Bogom. Kršćani imaju, da tako kažemo, svoj interni život s Bogom, koji se očituje i ostvaruje kroz liturgiju, kroz zajedničku i osobnu molitvu, kroz različite oblike pobožnosti i djelovanja. No taj odnos s Bogom ima i očitovanja koja se izravno tiču društvenoga života, štoviše čine sam temelj zdravoga društva, a to su vjernost i odanost koja počinje s bračnim i obiteljskim životom te se širi na druga područja, zaštita života, predanja i žrtve za druge itd. Drugim riječima, kad kršćani istinski žive svoju vjeru, to se samo po sebi pozitivno odražava na život društva. Jedan stari autor, ne znamo mu ime, koji je pisao pismo Diognetu (oko 190. godine) koristi se slikom tijela te kaže da su kršćani u svijetu ono što je duša u tijelu.
Čvrsto vjerujem da je upravo zahvaljujući našoj svetoj vjeri, tolikim vjernim dušama koje su vjeru živjele i u njoj pronalazile snagu, naš mali hrvatski narod preživio sve povijesne nedaće na ovoj strateškoj vjetrometini i opstao. Mislim da se kao vjernici i kao Crkva time trebamo ponositi shvaćajući u tome svoj sadašnji poziv: i danas smo pozvani, polazeći od svjetla koje nam daje Božja riječ i povijesno iskustvo Crkve, reći proročku riječ o problemima našega vremena i sadašnjega trenutka. To uključuje pravo i zadaću da Božjim Duhom i ispravnim vrijednostima ispunjavamo sve forme u kojima se događa ljudski život. S druge strane, naše je pravo i zadaća također prokazivati sve one forme koje je ovo naše sekularizirano europsko društvo potrošilo te više nisu ispunjene vjerodostojnim sadržajem koji Bog želi i koji služi čovjeku. Tek kao primjer jedne takve »potrošene« forme spomenut ću ideološki redefinirano poimanje braka i obitelji. Kršćani nipošto ne mogu povlađivati takvoj potrošenoj formi, olupini bez autentičnih vrjednota, nego moraju učiniti sve da se brak, koji po našem dubokom uvjerenju u konačnici dolazi od Boga Stvoritelja, ponovno ispuni božanskim smislom. Slično bismo mogli govoriti o izrabljivanju radnika, o radu nedjeljom i sl.
DR. BODROŽIĆ: Samo uže Povjerenstvo TPT-a, prije nego što je razradilo detaljniji program, pozvalo je i nekoliko drugih teologa s našega KBF-a kako bismo dali svoj doprinos. Na čelu Povjerenstva tada je bio dr. Anton Tamarut. Govorilo se o različitim vidovima krize: kriza svijesti i savjesti u narodu, demografski problem, problem radnih mjesta te iseljavanja i migracija, pitanje dosljednosti odnosno nedosljednosti kršćana u političkim strukturama… To nas je motiviralo da rješenje za sve te krizne elemente tražimo kroz općenitu viziju proročke dimenzije Crkve. Ako pogledamo program, vidimo da se neka predavanja odnose, primjerice, na migrante, na školstvo, na vjeronauk u školi, na svećenika u pastoralu, na neke od konkretnih problema koji su nam izazovi u proročkom pozivu.
Neke elemente krize nije lako točno definirati i verbalizirati, ali ih jednostavno oko sebe uočavamo: nedostatak zajedništva, zajedničke vizije, snage, volje, elana. Što je tomu uzrok? Smatram da naš problem nije samo ekonomski ni samo organizacijski, nego postoji nešto dublje što se mora detektirati upravo proročanskim govorom. Riječ je o bezboštvu na mnogim razinama. Vjerujem da je dobar dio problema u tome što strukturama nedostaje onih bitnih vrjednota i sadržaja koje Bog daje ljudima kad ih poziva na ljubav, na žrtvu, na zajedništvo, na međusobno pomaganje. Kad toga ponestane, svatko gleda samo svoj probitak, a kad sebičnost potraje i zahvati široka područja života, dolazi do mrvljenja i umrtvljenja zajednice, pa čak i do rastakanja nacionalnoga tkiva. Same strukture i zakoni ne mogu riješiti probleme, nego se upravo mi kao kršćani moramo osjetiti pozvanima, jer nama je dano Božje svjetlo i njegova sveta ljubav.
DR. BODROŽIĆ: Teško je taj problem svesti pod zajednički nazivnik. Ponekad on u stvarnosti i nije tako velik, ali ga potenciraju mediji jer netko želi da javnost stekne dojam da Crkva o nekim temama nije jedinstvena. Zato se proizvode umjetne podjele. S druge strane, različitih stajališta kako među vjernicima tako i među samim pastirima uvijek će biti, što je glede nekih stvari i prirodno i zakonito. Treći je problem to što su i vjernici ponekad nedovoljno formirani, previše pod utjecajem sekularističkoga mentaliteta pa smatraju da pastiri o nekim pitanjima ne bi trebali govoriti. Ponekad se pastiri, iz razumljive želje da poruka odjekne u javnosti, za društveno angažirane poruke koriste homilijama na velikim slavljima. A znamo da je izvorna zadaća homilije tumačenje Božje riječi i otajstva. Medije tumačenje otajstva uglavnom ne zanima, nego traže rečenicu ili dvije koje će moći uklopiti u aktualni politički diskurs, pa i to stvara zbrku.
Smatram da se pastiri apsolutno trebaju voditi Kristom i evanđeljem. Ako je stanje u konkretnom trenutku takvo da je, s pozicija Krista i evanđelja, potrebno uputiti proročku riječ, onda to pastiri trebaju činiti. No ne mislim da sve mora biti rečeno kroz propovijed. Kad postoji sadržaj glede kojega Crkva po svojem poslanju mora zauzeti stajalište, a nije izravno vezan uz tumačenje otajstva, mislim da i osim propovijedi postoji za to dovoljno mogućnosti. Zašto to ne bi bio nastup u medijima, primjerice pisanje novinskoga članka? Ili zašto biskup ne bi izišao pred svoju zajednicu i održao predavanje? Ili napisao teološki članak ili knjigu koja bi pokrenula društvenu raspravu o nekom pitanju? Danas smo se odviknuli od toga. No veliki su pastiri u povijesti Crkve, osim što su propovijedali, pisali poslanice, govore, traktate, knjige.
DR. BODROŽIĆ: Vidim ga kao opasnost posvuda oko sebe, počevši od sebe samoga. »Conformare« znači suobličiti se. Suobličiti se, u ovom slučaju, svijetu. Problem je, naime, kad mi kršćani, koji bismo se trebali suobličavati Kristu, poprimati njegovu »formu« i »format«, poprimamo oblik ovoga bezličnoga i grijehom izobličenoga svijeta. Svatko bi se svaki dan trebao pitati: Jesam li danas učinio sve što je u mojoj mogućnosti da se otvorim živomu Bogu, da budem s njim? Drugo, jesam li negdje, baš iz toga iskustva Boga, trebao reagirati, djelovati? Sve polazi od osobe i njezina odnosa sa živim Bogom.
Kad u nama nema živoga Božjega Duha, nedostaje nam žara za Boga, ali se time ne opterećujemo. U toj lošoj rasterećenosti, potom, ne vidimo što bismo to trebali glasnije prozvati u društvu. Ovo je društvo postalo društvo rastava brakova, siromašnoga obiteljskoga života, društvo zabave. Mladima se troše duše, a prema tome smo često ravnodušni. Na taj se način i mi uklapamo u kanone, u forme, u oblike koje je društvo nametnulo.
Konformizam može ići, i kod nas pastira, da nam, kao i svima drugima, bude važno imati radno mjesto, svoju plaću, da i mi možemo lijepo živjeti. Naposljetku se može dogoditi da nas više nije briga za ljude, za kršenje ljudskih prava, za nerođene, za obitelji, za sretnije i pravednije društvo – jer nama je dobro. Iz istoga će se razloga laici, ako se nađu u toj poziciji primjerice u gospodarstvu ili politici, prikloniti onoj opciji koja im jamči lagodnost i povlastice, a ne onoj koja je na strani pravednosti i istine. Tako vidim konformizam i u tom ga smislu doživljavam kao opasnost za Crkvu i njezinu proročku zadaću. Bog nas poziva na drugačije držanje. Našemu je narodu potrebno više proroka – ljudi koji su svjesni žive Božje prisutnosti.
DR. BODROŽIĆ: Uistinu, neke temeljne vrijednosti zahtijevaju snažan i složan nastup čitave zajednice. Nedavno smo imali iskustvo potpisivanja Istanbulske konvencije, međunarodnoga dokumenta koji će, na mala vrata, državu obvezivati na zaštitu ne univerzalnih vrijednosti, nego partikularnih interesa. Bili smo također svjedoci silne pozitivne energije koja je pokazala da mnogi ne prihvaćaju takve nametnute odredbe. No, nažalost, bili smo također svjedoci razdvajanja dviju referendumskih inicijativa i na kraju njihova razmjerno slaboga konačnoga uspjeha.
Mislim da je, kad je o Konvenciji riječ, i u našem društvu bilo poteškoća već u fazi razlučivanja i vrjednovanja. Naime, uz prave proroke postoje i lažni proroci. Takvi su proroci ponavljali priču da Konvencija ima štititi žene, a oni koji bi se usprotivili konvenciji automatski su etiketirani kao protivnici zaštite žena. Mi kao kršćani trebali smo jasno reći da je kršćanstvo od samoga početka, kad za dostojanstvo žene još nitko u društvu nije mario, imalo pravni institut »razdvajanja od stola i postelje«, koji je štitio ženu omogućivši joj da se odijeli od muža nasilnika. Tako i danas kršćani apsolutno podržavaju zaštitu žena od bilo kakvoga nasilja, ali ne žele da se u ime toga plemenitoga cilja dovodi u pitanje obitelj kao takva. No mislim da ta postavka u glavama mnogih kršćana, pa i teologa i pastira, nije bila posve jasna.
Kad je riječ o tako temeljnoj stvari, o uvođenju presedana koji će utjecati i na zakonodavstvo i na odgoj budućih naraštaja, pastiri su trebali pronaći konsenzus te progovoriti jasno i jednoglasno, a ne se dati izmanipulirati. Jednako tako smatram da bi u takvim slučajevima trebali na prikladan način, poštujući autonomiju laičkih organizacija, pomoći laicima da očuvaju potrebno jedinstvo kako bi u bitnim pitanjima svi, i pastiri i vjernici, govorili jednim glasom. Ovako su politički igrači učinili svoje.
