Kao u evanđeoskoj prispodobi o razmetnom sinu živio je Marino Restrepo mladenačke dane u rodnoj Kolumbiji, kratko i u Njemačkoj, a onda i niz godina u SAD-u. Kao glazbenik i glumac došao je u samu »žižu« industrije zabave, u Holywood. U svjetovnom je smislu imao baš sve – novac, ugled, utjecaj, užitak… Premda rođen i odgojen u katoličkoj obitelji, kao šesto od desetero djece, u potpunosti se udaljio od katoličke vjere.
No u 47. godini njegov je život tek trebao postati predložak za filmski scenarij. Vrativši se nakratko za Božić 1997. u rodnu Kolumbiju, pripadnici lokalne gerile oteli su ga i odveli u Ande, gdje je proveo šest mjeseci u zatočeništvu u prašumi, strepeći iz dana u dan za vlastiti život te za živote članova uže i šire obitelji. A usred svega toga dogodilo mu se nešto što je zaista dotad smatrao nemogućim, nešto o čemu vjerojatno i nikada nije promišljao – ekstaza, mistični susret sa svetim, ono što više nije mogao držati za sebe i što je morao posvjedočiti čitavomu svijetu, pa i Hrvatskoj.
Već dvadesetak godina Marino Restrepo putuje po svijetu svjedočeći u svojem apostolatu »Hodočasnici ljubavi« o Božjem milosrđu i Isusovoj ljubavi koju je i sam iskusio. Proputovao je više od 120 zemalja. Već dvadesetak godina zna i za Hrvatsku, koju je dosad proputovao više puta, a mnogo je puta svjedočio i u Međugorju. Listopadski pohod Hrvatskoj, tijekom kojega je govorio u više župa, bio je i povod da se čitateljima Glasa Koncila predstavi njegova životna priča i apostolat.
Prva ekstaza činila se kao umiranje
Krajem 1997. postao je zatočenik duboko u prašumama Anda, bio je bačen u špilju, zavezanih ruku, s kapuljačom preko glave. Tako je provodio prve tjedne zatočeništva. Otmičari su tražili golemu otkupninu u zamjenu za to da ostave njegovu obitelj na miru, no izgledno je bilo da njega nakon svega ionako namjeravaju ubiti. »Bio sam praktički osuđen na smrt tada. No jedne noći dogodio se moj susret s Bogom. Bio sam u špilji, potpuno slomljen kao ljudsko biće. Više nisam imao nikakve nade da ću živ izići iz džungle i cijela je moja obitelj bila ugrožena. Tražili su od mene novac, a novac mi je do te noći bio najvažnija stvar u životu. Jednostavno nije moglo biti gore situacije u kojoj sam se mogao naći«, opisao nam je Restrepo.
Za daljnje je njegovo kazivanje važno napomenuti da u tom trenutku nije baratao nikakvim teološkim spoznajama ili pak dubljim poznavanjem katoličkoga nauka. Njegovo je svjedočanstvo kasnije prošlo i kroz više »sita« učenih teologa te biskupa i iskusnih svećenika, no što se tiče sadržaja njegovih privatnih objava nisu našli da po bilo čemu odstupa od istina koje stoljećima naučava Katolička Crkva. »Nisam ni znao što je ekstaza. Kada mi se ona te noći dogodila, mislio sam da umirem. Najprije sam bio vraćen u dob od tri godine. Bio sam u dvorištu kuće u rodnom gradu, vozio sam tricikl i štapom udarao po biljkama. Netko mi je iz kuće govorio da to ne radim. Bio sam skamenjen od straha jer nisam znao što mi se događa niti sam iz te ekstaze mogao izići. U njoj sam zapravo nanovo proživio svoj život – prosvjetljenje svojega života«, pojašnjava Restrepo. Uvidio je, kazuje nam, kroz to mistično iskustvo zapravo svu težinu svojega ranijega grješnoga života.
Vizija ga je dovela do vrha visoke planine, u tišinu i stanje koje nikada nije iskusio u životu. Na susjednom vrhu planine naziralo se snažno svjetlo, no tomu nije mogao pristupiti jer dva vrha nisu bila povezana. »To je u meni izazvalo silan osjećaj patnje. Nakon toga čuo sam zvukove velikih rijeka iako vodu nisam mogao vidjeti. Zvukovi su se polako pretvarali u mnoge glasove koji su bili u savršenu skladu. Nešto predivno. Nakon toga oni su se pretvorili u jedan glas i taj je glas dolazio odasvud. Iako sam dugo bio udaljen od Boga i štovao tolike lažne bogove, kada sam čuo taj glas, znao sam da je to Božji glas. Nisam se mogao nositi s time – bila je to silna ljubav, nešto što nisam mogao izdržati i shvatio sam da u meni dotad nije bilo ljubavi. Gospodin me držao u dugu razgovoru. Da poživim još stotinu godina, ne bih mogao izreći možda ni najmanji dio svega onoga što mi je rečeno u tom susretu.«
Mistične vizije, napominje, ne nalaze se u njegovu sjećanju kao da su upisane u memoriju, nego su jednostavno u njemu i on ih izriče. Bog mu je tijekom ekstaze otkrio važnost sakramenata, ulogu svećenika, misterij mise i euharistije. U ekstazi je spoznao vizije čistilišta i pakla, vidio je i da ga je majka još dok je bio u utrobi posvetila Blaženoj Djevici Mariji i da ga je ona štitila na dotadašnjem putu, dogodio se susret s Kristom, iskustvo Božjega suda… Do pojedinosti je Restrepo to iskustvo razložio u duboko potresnoj i otrježnjujućoj knjizi »Iz tame u svjetlost«, koja je prevedena i na hrvatski jezik.
Pravo oslobođenje dogodilo se u ispovijedi
Oslobođenje se iz gerilskoga zatočeništva međutim nije dogodilo onoga časa kada je završila ekstaza. U prašumi, izložen raznim fizičkim i psihičkim torturama, morao je provesti još mjesece. Često u svojim svjedočanstvima govori i kako ga je u tim danima nosila želja da ne umre bez sakramenata, bez oslobođenja od najvećega tereta – ropstva grijeha.
Put u slobodu dogodio se iznenada. U noći je pušten na nepoznatu cestu premda je isprva bio uvjeren da će biti ubijen. Nakon dugoga hoda naišao je na autobus. Iz prašume se uspio vratiti u civilizaciju. Prvo što je napravio bila je ispovijed i tada se zaista dogodilo oslobođenje, presudan zaokret na putu iz tame u svjetlo. »Vratio sam se nakon toga u Kaliforniju i počeo učiti. U tišini sam se vraćao Katoličkoj Crkvi«, kazao nam je Restrepo. Dvije godine nakon drame u zatočeništvu i iskustva duboke mistične uronjenosti u sveto vratio se u Kolumbiju te je u crkvi, na Cvjetnu nedjelju, doživio novu ekstazu. Tada mu je, pojašnjava nam, obznanjeno da je on izabran za specifično poslanje, da je njegova zadaća putovati po svijetu i naviještati Krista. »I to je ono što do danas činim. Putujem, govorim i svjedočim u župama… Osjećam da hodam po planu, kao da idem po nekim tračnicama. Bilo je na tom putu mnogih kušnja, više me puta đavao pokušao udaljiti od moje misije raznim teškoćama, zdravstvenim problemima«, dodaje Restrepo, koji je o svojim iskustvima napisao čak trinaest knjiga, od kojih su na hrvatski jezik uz »Iz tame u svjetlo« prevedene još četiri knjige.
S Hrvatskom se sprijateljio preko Međugorja
Prvi kontakt s hrvatskim narodom doživio je kao evangelizator kada je na jednom putovanju Europom početkom ovoga stoljeća zajedno s manjom skupinom poljskih hodočasnika odlučio nakratko pohoditi Međugorje. Ondje je, svjedoči, iskusio dar mira kakav nije iskusio na nekim drugim mjestima u kojima se našao u sklopu svojega apostolata. Otada se Međugorju vraća vrlo često. A preko Međugorja došao je i do kontakata s nakladnicima koji su bili zainteresirani prevesti njegove knjige te njegovo svjedočanstvo predstaviti hrvatskim vjernicima i široj javnosti.
»Crkva se stalno obnavlja iznutra. Znamo i da je to Isusovo obećanje: ‘Vrata paklena neće je nadvladati!’ Zanimljivo je pratiti i kako se kreće Duh Sveti. Prije mnogo godina svjedočio sam u Kanadi i tamošnji me svećenik predstavio kao misionara iz Latinske Amerike. U nekim ranijim epohama iz Kanade su polazili misionari da bi evangelizirali Latinsku Ameriku. Duh Sveti ne prestaje djelovati, premda se plima može mijenjati, ali Crkva ostaje živa«, kazuje nam Restrepo.
Putujući po svijetu, uviđa i sam da su na osobitom udaru danas obitelji. Mnoge mlade, kao i u danima njegove mladosti, materijalna obećanja svjetovnoga života mogu vrlo lako zavesti, no postoje i značajne skupine mladih koje neprestano susreće i koje su predane u življenju vjere. Zasnivaju obitelji, imaju djecu, drže do sakramenata, neki se čak počinju oslanjati i na »kućne škole« jer je i školski sustav na mnogim mjestima postao prožet liberalnim i opasnim ideologijama, navodi Restrepo. »Bog se uvijek brine o svojem ostatku«, dodaje sugovornik.
Na kraju razgovora posvjedočio je i da mu je unatoč višegodišnjemu iskustvu u evangelizaciji i dalje vrlo teško govoriti o temama pakla, čistilišta i raja. »O tome sam baš nedavno govorio i redovnicama u Poljskoj. Teško ćemo nekoga pozvati na kavu i onda govoriti o temi kao što je smrt. Pakao je mjesto potpune odsutnosti ljubavi, mjesto gdje je Bog u potpunosti odsutan – to je ono što ga čini paklom. Na ovom svijetu započinjemo putovanje – je li ono okrenuto prema svjetlu ili prema tami, uzdižemo li se ili padamo, izgrađujemo li se u svjetlu ili se razaramo u tami? U skladu s onim što činimo, onim što živimo, biramo li dobro ili zlo, čistilište, raj i pakao započinju na zemlji, ovdje ih počinjemo graditi«, upozorava katolički evangelizator Restrepo.
Iz knjige »Iz tame u svjetlost«
»Dok sam zadivljeno gledao Isusa, zapravo sam vidio Raj«
