Onima koji nisu članovi Katoličke Crkve i nemaju previše pojma o njoj, pošteno govoreći, i ne može se zamjeriti njihovo čuđenje nad pojedinim katoličkim svetcima. Njima je, svakako, teško proniknuti u duboke motive i razumski pojmiti razloge zbog kojih su oni kroz crkvenu povijest živjeli često ne baš uobičajenim životima i donosili neke naizgled šokantne odluke.
Naime, »suha« ljudska logika, doista, teško može objasniti npr. svetca iz 3. st. rođenoga u Egiptu, koji je veći dio svoga života proveo u teško dostupnu brdovitom kraju, i to u kolibici kojoj je sam zazidao ulaz, zbog čega mu je, prema predaji, dva puta godišnje hrana i voda dopremana kroz krov. Toj je logici ništa manje neshvatljiva i odluka suvremenoga svetca usred Europe, koji je prije nešto više od 70 godina dragovoljno otišao u bunker gladi, u kojem je zaključan umjesto drugoga osuđenika umirao u strašnim mukama.
Između spomenuta dva primjera razmaknuta stoljećima i kontinentima živjelo je još veliko mnoštvo svetaca, koji u mnogih izazivaju ne samo čuđenje ili nevjericu, nego i osudu ili mučninu. Kada se u tom dugom nizu spomene još i primjer svetca, redovnika i propovjednika radosne vijesti koji je sredinom 15. st. bodrio kršćansku vojsku, s mačem u jednoj ruci, a križarskim stijegom u drugoj, u borbi protiv osmanlijske najezde, onda se samo predmnijevati može kako neki mrko gledaju, zapravo prevrću očima, na spomen Katoličke Crkve. Razumije se, mnogi od njih nikada nisu ni čuli za pojam »pravedni rat / bellum iustum«, koji bi im, možda, malo promijenio krajnje negativno stajalište prema katolištvu.
Istina, začetci teorije o pravednom ratu nalaze se već u grčkoj filozofiji i oni se nastavljaju u starom Rimu, konkretno u stoičkoj misli i kod Cicerona. Kršćansko moralno-etičko opravdanje rata, čini se, prvi je promišljao sv. Augustin, koji je pitanje može li kršćanin voditi rat a da ne upadne u grijeh iznijansirao s dva motrišta: kada i pod kojim uvjetima kršćanin ima pravo ići u rat (ius ad bellum) i kako se pravedno ponašati u ratu (ius in bello)? Nakon njega slijedi nekoliko velikana kršćanske misli, među kojima svakako vrijedi spomenuti svestranoga i za sva vremena aktualnoga sv. Tomu Akvinskoga. Tako se dolazi do II. vatikanskoga koncila koji u jednoj od svojih konstitucija, istina oprezno, također ističe da se ne može zanijekati pravo na zakonitu obranu, nakon što se iscrpe sve mogućnosti pregovora, i uporabu oružja u pravednoj obrani naroda. Dakle, svi oni koji se zgražaju na postupak sv. Ivana Kapistrana u lipnju 1456. u bitki kojom je obranjen Beograd pred najezdom vojske Mehmeda II. morali bi malo »povući ručnu«.
Usputno, s današnjega će motrišta, vjerojatno, pojedinci temeljem povijesnoga iskustva postaviti pitanje zar je sveti propovjednik baš morao obraniti Beograd? Jasno da je pitanje promašeno, ne samo zbog potpuno drukčijih povijesnih okolnosti, nego i zbog Kapistranove iskrene namjere da, vodeći se pravednim razlogom, stane u obranu zajedničkoga dobra od vanjskoga neprijatelja.
Sv. Ivan Kapistranski rođen je 24. lipnja 1386. u talijanskoj pokrajini Abruzzo u plemićkoj obitelji u gradiću Capestranu, po kojem je i dobio nadimak. Studirao je pravo na sveučilištu u Perugii, nakon čega je postao gradski sudac, a jedno vrijeme i upravitelj grada. Odlučio je ipak povući se iz svijeta i postati franjevac te je nakon priprave g. 1417. zaređen za redovničkoga svećenika. Ubrzo je postao poznat kao vrstan propovjednik, misionar, vizionar, obnovitelj franjevačkoga reda, pisac teoloških i duhovnih djela te zagovaratelj križarske obrane Europe, zbog čega je proputovao mnoge zemlje od Italije, Španjolske, Njemačke i Austrije do Češke, Poljske i Ugarske. Nakon glasovite pobjede nad Turcima 1456. preminuo je iscrpljen i bolestan 23. listopada iste godine u iločkom franjevačkom samostanu. Odmah nakon smrti počeli su dolaziti brojni hodočasnici na njegov grob, na kojem su se događala brojna ozdravljenja i čudesa. Već g. 1460. knjiga »Čudesa sv. Ivana Kapistrana«, koja se čuva u Parizu, donosi 188 čudesa. Blaženim je proglašen 1622., a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 20. veljače 1986. svetim i nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika. Iako su g. 1526. nestali njegovi posmrtni ostatci i nisu nađeni do današnjih dana, on je bio i ostao svetac koji stalno bdije nad svojim Iločanima.
Danas grad Ilok, udaljen 70-ak km od Osijeka, zajedno s naseljima koji ulaze u njegov sastav: Bapska, Šarengrad, Radoš i Mohovo ima nešto više od 7000 stanovnika. Teško je uopće nabrojiti sve ono po čemu je poznat, od zemljopisnoga položaja, prebogate povijesti, etničke raznolikosti, kulturnih spomenika, povijesti školstva, vinarstva, sinova sv. Franje i gostoljubivosti do stradanja u Domovinskom ratu i ponovne obnove. Jedno je sigurno – Hrvatska se s pravom može ponositi i tim dijelom istočnoga Srijema, smještenim na brdu iznad obale moćnoga Dunava, okruženoga obroncima Fruške gore, i nisu ga bez razloga neki nazivali »mali Dubrovnik«, a neki »drugi Budim«. No još i puno prije spomenuta dva europska gradska bisera na iločkom je području homo sapiens obitavao, već u mlađem kamenom dobu neolitiku, o čemu svjedoče arheološki nalazi. Kasnije su Rimljani, kao i mnoga druga područja diljem svijeta, osvojili te krajeve, i zbog kontrole dunavsko-panonskoga puta i granice podigli pograničnu utvrdu nazvanu Cuccium. Današnji naziv Ilok prvi se put spominje 1267. godine kao Wjlok, Wylhoc i Iwnlak, a gradsku je jezgru Nikola Iločki (1410. – 1477.) utvrdio zidinama, koje su velikim dijelom očuvane do danas. O burnoj povijesti Iloka svjedoče i očuvani spomenici islamske kulture: turbe – grob uglednoga Turčina i hamam – obredno kupalište, jer su Osmanlije njime vladali od 1526. do 1688.
Svim tim važnim, vrijednim činjenicama i osobama utkanima u iločku povijest svakako se moraju pribrojiti franjevci bez kojih Ilok nikada ne bi imao onu svoju vlastitu, iznimnu i prepoznatljivu »dušu«. Oni se prema nekim povjesničarima u Iloku nalaze već u prvoj polovici 14. stoljeća kada je izgrađeno zapadno krilo samostana. Franjevačka je crkva Uznesenja Marijina građena 1349., a više puta spominjani glasoviti Nikola Iločki obnovio ju je i dogradio poslije smrti sv. Ivana Kapistrana. Današnji neogotički izgled dobila je temeljitom obnovom početkom 20. stoljeća prema projektima austrijskoga arhitekta Hermanna Bolléa, koji je u Hrvatskoj restaurirao i izgradio brojne zgrade i sakralna zdanja. No nije to bila jedina iločka crkva kroz povijest jer se u srednjem vijeku spominje više njih: crkva sv. Petra, čiji se ostatci temelja nalaze u parku ispred današnje župne crkve, sv. Jelene, sv. Ladislava s bolnicom, sv. Ane uz samostan redovnika augustinaca, sv. Klare sa samostanom sestara klarisa i sv. Stjepana.
Do samostana iza crkve, sadašnjega župnoga ureda, dolazi se kroz lijepo i prostrano Šetalište o. Mladena Barbarića, nazvano po domaćem sinu, povjesničaru i pjesniku, koji je djelovao u prvoj polovici prošloga stoljeća. Na šetalište je naslonjen, nije teško pogoditi, Trg sv. Ivana Kapistrana, na kojem se pokraj dvorca Odescalchi nalazi i Osnovna škola Julija Benešića, koja nosi ime po tom glasovitom književniku, prevoditelju, kazališnom kritičaru, intendantu zagrebačkoga HNK-a i leksikografu, kao i obnovljena kapelica sv. Ivana Nepomuka, na kojoj su iznad ulaznih vrata uklesane riječi: »Na spomen 1300. godišnjice pokrštenja Hrvata i odanosti Crkvi rimokatoličkoj; Ilok 1. IX. 1940, Iločki Hrvati«. Cijeli je samostan i prostor oko njega veliko gradilište jer je u tijeku njegova potpuna obnova od temelja do krova, iznutra i izvana. U tom trenutačno ne baš idiličnom mjestu i okruženju djeluju, snalaze se, okupljaju župljane, dijele s njima radosti i žalosti, mole, pomažu i bodre ih dvojica mlađih »turbofratara«, župnik o. Ivan Utješinović i kapelan o. Dragan Grizelj.
Župnik je r. 1984. u Virovitici, nakon osnovne škole došao je franjevcima na zagrebački Kaptol, odakle je pohađao sjemenište na Šalati, a novicijat je polazio na Trsatu. Nakon što je u Zagrebu diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu za svećenika je zaređen 2009. Kratko je vrijeme boravio najprije u franjevačkoj župi u zagrebačkom Kozari boku, a nakon toga u zagrebačkom Sigetu. Te iste godine došao je u Ilok, u kojem je, eto, već desetu godinu. Bio je prvo kapelan, a ubrzo je preuzeo župu i samostan zbog temeljite i velike obnove samostana nakon 120 godina započete 2016., pošto je nakon Domovinskoga rata potpuno obnovljena i župna crkva. »Obnova je počela, razumije se, u suradnji s Ministarstvom kulture i Konzervatorskim zavodom i nadamo se da će krajem ove godine biti završena. U župi postoje franjevački trećoredci i FRAMA, molitveno-biblijska skupina i ministrantska skupina i čitači. Kapelan i ja imamo samo župni vjeronauk za mlade, za prvopričesnike i krizmanike, a u osnovnoj i srednjoj školi predaje četvero vjeroučitelja.
Od prijeratnih 5500 do 6000, iločka župa danas okuplja oko 3000 vjernika. Taj se broj, nažalost, pomalo smanjuje, o čemu govore i statistički podatci da je prošle godine bilo 31 krštenje, a 61 sprovod. Osim toga bilo je 42 prvopričesnika, 41 krizmanik i 17 vjenčanja. Uz domaće Srijemce župljani su doseljenici iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, a nekolicina je i iz drugih krajeva Hrvatske. Nije zgorega spomenuti da na nedjeljne mise dolaze i katolici s one strane Dunava, što se vidi iz nekoliko automobila s registarskim pločicama – BP (Bačka Palanka) i NS (Novi Sad).
Uvid u doista prebogatu iločku povijest posjetiteljima na Šetalištu o. Mladena Barbarića nudi dvorac Odescalchi, u kojem se nalazi i Muzej grada Iloka s arheološkom, povijesnom i etnografskom građom te zbirkom umjetnina. Sadašnje, nakon niza stilskih preinaka kroz povijest, obnovljeno barokno zdanje jedno je od simbola srednjovjekovne gradske jezgre. Izgrađeno je na temeljima dvora kralja Nikole Iločkoga, hrvatsko-ugarskoga velikaša, bana Hrvatske, Slavonije i Mačve, vojvode od Transilvanije i kralja Bosne, u čije doba grad s oko 10 000 stanovnika doživljava na svim područjima procvat i dobiva g. 1453. status slobodnoga grada. Impozantnu građevinu s cjelokupnim iločkim vlastelinstvom, koje je tada zauzimalo veći dio Srijema, car Leopold darovao je kneževskoj obitelji Odescalchi zbog pomoći u oslobađanju Iloka od Turaka. Ona ga je uređivala i održavala, među ostalim i osposobila u to doba iznimno moderne vinske podrume te dala snažan zamah vinogradarstvu, po čemu je Ilok postao prepoznatljivo vinarsko središte u Hrvatskoj i izvan nje. Talijanski su plemići g. 1945. napustili svoje iločko vlastelinstvo i vratili su se u okolicu Rima.
Očekivano je da je Ilok tijekom povijesti iznjedrio brojne franjevce, pa bih spomenuo sadašnje: o. Tomislava Faletara, odgojitelja novaka u Rijeci, o. Radovana Ćorića u Karlovcu i o. Nikolu Vukoju u Samoboru, a podrijetlom je iz Iloka i umirovljeni svećenik Zagrebačke nadbiskupije Ante Rotim, koji je rođen u župi Prozor u BiH«, rekao je župnik.
Kapelan o. Grizelj rođen je g. 1978. u Banjoj Luci. S roditeljima Ivicom i Ankicom i sestrom Katarinom živio je u župi sv. Josipa u Trnu između Banje Luke i Laktaša, gdje je završio osnovnu školu, a srednju u Daruvaru, kamo se obitelj preselila. Potom se zaposlio u daruvarskom poduzeću pumpa, filtara i armatura »MPD«, a 1997. odlučio je otići u samostan. Dvije je godine bio u postulaturi u Samoboru, potom godinu dana na Trsatu u novicijatu, nakon čega je odlučio biti brat laik, pa je najprije bio krojač u zagrebačkom samostanu, potom bolničar u varaždinskom, a od 2008. sakristan ponovno u Zagrebu. Za to je vrijeme studirao i diplomirao na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu te je zaređen za svećenika g. 2017.
»Ovdje mi je prva svećenička dužnost i zahvaljujem Bogu na njoj jer imam župnika kolegu, a ljudi su u najpozitivnijem smislu posebna priča jer vole svećenike, rado im dolaze i isto tako primaju, a za župu i crkvu spremni su u svakom trenutku. Nedjeljom imamo mise u 7, 10 i 18.30 pa jedne nedjelje dvije ima župnik, a druge ja. I inače se u svemu nadopunjavamo. Osim toga, duhovnik sam ovdašnjega mjesnoga Franjevačkoga svjetovnoga reda, koji čini 70-ak članova, i duhovni sam asistent za osječko područje.«
Osim župnika i kapelana svoju župu najbolje mogu predstaviti i zauzeti vjernici, od kojih se zbog prostora može spomenuti tek nekolicina. Jedan od njih je Miroslav Bošnjak, 48-godišnji vjeroučitelj. Ujedno je već četiri godine ravnatelj tamošnje osnovne škole. »Diplomirao sam teologiju u Đakovu i odmah već 1991. počeo predavati vjeronauk. Oženjen sam i sa suprugom imam troje djece, sretni smo i zadovoljni i u obitelji i na poslu i u župi jer svagdje osjećam onu iskrenu radost što nas ima, što jesmo i što smo povezani unatoč svim problemima i poteškoćama. Jedan od njih je, nažalost, općehrvatski, stalno sve manji broj djece. Navest ću samo jedan primjer. Trenutačno u školi imamo 335 učenika, a samo prije nekoliko godina bilo ih je više od 400 te se pomalo sve više bojim nadolazećih godina, iako treba pohvaliti napore gradonačelnice dr. Marine Budimir, koja sa svojom ekipom nastoji zaustaviti taj negativni trend. Osim katoličkoga školskoga vjeronauka održava se redovito i evangelički jer slovačka je narodnosna zajednica, kojoj pripada 10 posto iločkoga stanovništva, najveća u Hrvatskoj. Pravoslavni vjeronauk pohađa samo troje učenika, ali povremeno jer nemaju stalnoga svećenika, nego on dolazi iz Bačke Palanke. Spomenuo bih i našu srednju školu, sa sadašnjim ravnateljem Željkom Prskalom, koja nastavlja tradiciju Kraljevske vinogradarsko-voćarske škole osnovane 1899., s jedinstvenim trogodišnjim smjerom u Hrvatskoj: voćar – vinar – vinogradar«, rekao je ravnatelj Bošnjak.
Ne treba posebno isticati kako su iločki vinogradi na brježuljcima Fruške gore bili poznati već u rimsko doba, a danas je to jedno od glavnih gospodarskih grana. Tako je npr. iločki traminac poznat u cijelom svijetu i zauzeo je stalno mjesto u vinoteci engleskoga dvora.
Ivanka Zovko skrbi se za franjevce da ne ostanu gladni jer im je kuharica i po potrebi prima posjetitelje i javlja se na telefon. Matea Knezović, 29-godišnja orguljašica, predaje u osnovnoj školi biologiju. »Ja sam samo orguljašica, a voditelj župnoga zbora je župnik. Nisam završila glazbenu školu, nego me je s. Serafina Funarić, križarica, koja je u našoj župi bila do prije dvije godine, učila svirati dok sam bila u šestom, sedmom razredu. Kada su redovnice otišle, župnik me je zamolio da privremeno preuzmem sviranje, na što sam rado pristala bez obzira što se to ‘privremeno’ eto produžilo sve do danas. Mješoviti zbor redovito ima probe svakoga petka poslije večernje mise i rado se nalazimo.« Zrinka Čobanković ima 34 godine, pročelnica je za gospodarstvo i regionalni razvoj u Vukovarsko-srijemskoj županiji, udana je i majka je dvoje djece, a u župi je članica čitačke skupine. »Desetak nas je odraslih čitača, okupljamo se mjesečno jedanput, ali više zbog druženja i međusobnoga zbližavanja.«
Ivan Benja, autohtoni 48-godišnjak, zaposlen u HEP-u, ima dva sina, jedan ide u srednju školu u Osijek, a drugi studira na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku. »Supruga je zaposlena u komunalnom poduzeću pa s dvije plaće podmirujemo sve materijalne zahtjeve školovanja svojih sinova. Nemam neku posebnu ulogu u župi, nego sam uvijek tu, a posebice po pozivu gvardijana za sve što god je potrebno.« Đurica Adžić (46 godina) privatno radi po vinogradima, skrbi se za majku i također je jedan od onih koji će fizički »potegnuti« u župi, posebice sada u obnovi, kada je doista poprilično posla.
Mnogi s razlogom zbog zemljopisnoga položaja govore da je Ilok »na kraju Hrvatske«, no župnik Utješinović u jednoj je nedjeljnoj propovijedi potaknuo na razmišljanje kada je ustvrdio da je Ilok »na početku Hrvatske« jer s istoka jutarnje zrake sunca prvo obasjaju njega, pa tek onda »ostatak Hrvatske«.
