»Suvremene spasonosne misli«, jedanaesta knjiga niza »Hrvatska katolička baština«, donosi zbirku izabranih eseja i okružnica Ivana Evanđelista Šarića (1871. – 1960.), znamenitoga vrhobosanskoga nadbiskupa i prevoditelja Svetoga pisma na hrvatski jezik. Izabrane tekstove nadbiskupa Šarića objavljene u časopisu »Vrhbosna« između 1897. do 1945. godine okupio je priređivač Vlado Vladić.
»Ovdje ga predstavljamo kao onoga koji je kroz eseje i okružnice promišljao probleme svoje suvremenosti. Problem koji se nalazi u središtu njegova mišljenja jest: kako stvarnost, u svim njezinim očitovanjima i zastranjenjima, zacijeliti snagom kršćanskoga smisla. Misao ne razvija samo u smjeru spekulativnoga razlučivanja istine od laži, dobra od zla, nego kroz metaforu i životni primjer nastoji zavedenost lažju i zlom privući k istini i dobru«, objašnjava priređivač u predgovoru. Osim po prijevodu Svetoga pisma, uz nadbiskupa Šarića vezuje se i dvojben odnos prema režimu NDH. O tome priređivač piše: »Nepravedno je i neozbiljno sud o Šarićevu odnosu sprema NDH zasnivati samo na nekoliko fotografija, pjesama ili govora. I na osnovi toga optuživati ga za antisemitizam. Onaj tko zna, a to može svatko tko to istinoljubivo želi, koliko je Šarićeva ljubav prema vlastitom narodu bila zdrava i koliko je njegovo oduševljenje židovskom starozavjetnom književnošću bilo iskreno – tomu nikada neće pasti na pamet da bi se te dvije ljubavi i oduševljenosti mogle ikada isključivati. Taj neće fotografijama i pjesmama iščupanim iz konteksta zastirati cjelovitu istinu, koja kaže da radost zbog ostvarenja nezavisne hrvatske države ne isključuje patnju zbog stradanja bilo kojeg naroda.«
Glavna prednost Šarićevih misli okupljenih u zbirci »Suvremene spasonosne misli« jest pravovjernost. »Potpuna predanost i sljubljenost s kršćanskom, crkvenom tradicijom susret s mišlju vrhbosanskog nadbiskupa istodobno čini i susretom sa samim njezinim bićem. Otkako je kao desetogodišnji dječak stupio u travničko sjemenište, on je do posljednjega svojega daha svoje biće i svoje stvaralaštvo do kraja vezao uz život Crkve, uz evanđelje… Pravovjernost, vjernost Crkvi, Svetomu Otcu papi, pokladu kršćanske vjere kod Šarića poprima različite nijanse, ali u svakom slučaju nije riječ o nečemu što bi se osjećalo kao posvojeno izvana, nego o nečemu u što je Šarić uronjen od samih korijena vlastitog bića, od samih početaka vlastitoga života. Odatle prilika za izvornost, unatoč tradicionalnosti«, objašnjava priređivač Vladić.
Osim svećeničkog angažmana koji je u prvoj polovici 20. stoljeća ostavio dubok trag među vjernicima Vrhbosanske nadbiskupije, Ivan Šarić ostat će upamćen i kao pjesnik i estetik. Neke od njegovih estetskih promišljanja čitatelji će u zbirci najbolje upoznati kroz tekst »Crkva katolička dom istini i ljepoti«. »Tako bi ljepota i sjajno veličanstvo bogoslužja zanijelo dušu umjetnikovu. Po toj ljepoti ukazala bi mu se i prava istina jer prava ljepota i nije ništa drugo nego odsjev istine. Sve je lijepo u kršćanstvu jer je u njem i sve istinito, i sve je istinito u kršćanstvu, jer je u njem sam izvor istini i ljepoti, u njem je samo Božanstvo… Kršćanstvo je izvor ljepoti i bez njega nema ljepote, nema prave estetike«, promišljao je nadbiskup Ivan Šarić. Iz perspektive suvremenih umjetničkih djela i kretanja današnjemu čitatelju relevantni su i Šarićevi pogledi na odnos umjetnosti u općenitom smislu i kršćanstva: »Tako je kršćanstvo središte gdje se sjedinjuju sve lijepe umjetnosti sa svim što imaju u sebi visoka, zajedničkoga, nepromjenjiva, istinita i čista. Kršćanstvo je zajedničko blago, od kojega zajedno uzimaju sve lijepe umjetnosti, i božansko ognjište na kojem se sve one upaljuju. U kršćanstvu je ljepota u svojoj punini, u svojem nebu i, da tako kažemo, u svojem zenitu.«
»Od Šarića učimo umijeću i budnosti, kako sama očitovanja života, i pozitivna i negativna, iskoristiti kao putokaz prema istini. Sam rasplet života, ako ga dovoljno strpljivo slijedimo, rađa istinom, načelom, orijentacijom. Šarić je učitelj života, samo zato što dopušta da ga život pouči – on je pastir svojih vjernika, samo zato što je zbližen s njihovim životom i iščitava njegove mogućnosti i nemogućnosti«, napominje u zaključku predgovora priređivač Vladić.
