»Očevina škilji iz grmlja bodljikava / Rastavlja vrijeme i nevrijeme / Osluškuje naše nesanice / A već je suton dana ljudskoga / Plovimo u starom zavičaju kao u arci.« Teško bi bilo naći boljega sugovornika o baštini djedova kao duhovnoj arci unuka od autorice navedenih stihova – Nevenke Nekić. S renomiranom književnicom kršćanskoga nadahnuća u povodu Svjetskoga dana djedova, baka i starijih osoba razgovarali smo o duhovnoj važnosti predaka i mistici šire obitelji, a profesorica brojnih hrvatskih svećenika osvrnula se i na pouke koje trećoj dobi donose unuci, ali i bol.
Možda bi pitanje valjalo proširiti: Zašto čovjek poseže za prošlošću? Odgovor nam uvijek skriva djetinjstvo. Koliko god naša djetinjstva materijalno bila jadna i čemerna, ona su izvorište onoga najboljega i najljepšega u nama što nikada ne umire. I za moju arhivarsku dušu uvelike je zaslužno djetinjstvo provedeno s ocem, isusovačkim đakom široke lepeze intelektualnoga znanja, ali i čovjekom čija su mi životna stajališta uvijek bila uzor. I Ruđer Bošković smatrao je da je svako istraživanje znanosti koje zanemaruje put prema Bogu nečovječno.
Čitateljski zanos mojega oca potaknuo je i moje druženje s muzom Talijom: istražiti našu starinu, mističnu i očaravajuću, junačku i ponižavajuću, punu bola i punu slave. Ne moramo se slagati s teorijom da se povijest poput niti neprestano spiralno mota i ponavlja. Dovoljno je reći da je život začudan u svojoj veličini i snazi, iznenađujući u svojoj ljepoti i tragici. Baš u tome prepoznajemo sliku Božje ruke. Onaj prst iz Sikstine.
Naš život nije samo ono što nam se događa ovdje i sada. Kako je zapisao filozof fra Andrija Dorotić: svrha je ljudskoga života spoznati Boga kako već tko može, onom snagom uma i srca kojom raspolaže. Kada sam to napisala u jednom nedavnom tekstu na portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća (koji inače nije već odavno dobio ni jedan euro potpore!), neki su me komentatori napali da sam neprijatelj naroda jer da čovjek nije bijedno niže biće koje bi trebalo spoznavati nekoga višega od sebe. Materijalistički nazor toliko je uzeo maha da je teško i zamisliti neki povratak na vrijeme koje je u umjetnosti cijenilo ljepotu, dobrotu i vjeru. No takvo ideologijsko nasilje nije novo kakvim se čini; misao o vječnoj svrsi i ovim atributima već više od dva stoljeća izaziva otpor. Sjetimo se samo nazivnika otvorenja na Olimpijskim igrama u Parizu. Pišući čitav život s tom mišlju, nadam se da sam vratila svoj dug društvu i Stvoritelju, darovala bar nešto lijepo, mudro i plemenito što sam od predaka primila.
Jasno je da nema čovjeka bez predaka. No od čovjeka do čovjeka ovisi kakav je odnos s njima uspio uspostaviti. Jedna od prvih velikih pripovijedaka koje su mi dospjele u ruke u kući mojih roditelja bila je priča o Pinokiju. Ona se najčešće shvaća prilično površno i jednoznačno tumači kao tekst koji linearno prikazuje razvoj jednoga drvenoga dječaka u čovjeka od krvi i mesa. No u dubljoj analizi te priče mogli bismo kao kod Tolkiena pronaći golemu epizodu čitavoga čovječanstva, gdje mrtva masa ljubavlju svojega Oca postaje stvorenje s dušom sposobno stvoriti jednu Bachovu fugu, jednu Mozartovu operu, jednu Beethovenovu simfoniju. Premda sam školu pohađala u doba kada je prevladavajući sustav nastojao čovjeku okljaštriti dušu, imala sam roditelje koji su tu dušu nastojali spasiti. Spašavanje duše uvijek počinje s roditeljima, djedovima i bakama; bez toga ostaje praznina koju onda lako ispune svakovrsni maleni bogovi.
Svakako. Ali to je manja šteta u odnosu na onu koja nastaje smještanjem baka i djedova u staračke domove ili njihovim napuštanjem u samačkom svijetu. Utjecaj djedova i baka na djecu uvijek je blagotvoran, bili oni školovani ili neobrazovani. Kada je Jose Sarramago primao Nobelovu nagradu u Stockholmu, u svojem se govoru prisjetio bake i djeda koji su ga odgajali umjesto roditelja. Siromašni seljaci tijekom jakih su zima u portugalskim brdima praščiće koje su uzgajali stavljali u vlastiti krevet da ne bi uginuli od hladnoće. To nije bila ljubav prema kućnim ljubimcima koji danas često zamjenjuju djecu, nego plemenitost ljudi koji su unatoč vlastitoj tegobi i siromaštvu gajili ljubav koja se prelijevala i na stoku. Koliko dobra u samo jednoj priči o djedu i baki!
Moj se otac rodio četiri mjeseca nakon smrti vlastitoga oca. Tako mu je majka morala biti i otac i majka. Ima u tom odnosu velikoga poštovanja i odstojanja: uvijek je svojoj majci govorio Vi. Nimalo raskošan i zadivljujući bio je život te žene koja je gotovo do smrti morala raditi i stvarati da bi preživjela. Starije danas posve isključujemo iz rada, što u materijalističkom svijetu znači da ih isključujemo i iz obitelji. A obitelji bez bake i djeda uvijek nešto nedostaje.
Vjerojatno je u tom obliku više i ne ćemo moći obnoviti. Ono što je od nje još preostalo najčešće čuvaju naša sela. Zato selo treba duboko poštovati – poštovati više nego što danas uzdižemo kojekakve »urbane legende«. I naši su životi ukorijenjeni u baštini provincije i seljaka; iz anonimnoga puka niču imena i prezimena znamenitih umjetnika i znanstvenika. Upravo su djedovi i bake i danas čuvari one opuštajuće magme iz koje izviru daroviti unuci, njihovi maštoviti đakovački vezovi ili plemenite pripovijetke Ivane Brlić Mažuranić, stilske bravure jednoga Joje Ricova.
Teško je reći koji je utjecaj bio snažniji. No status bake beskrajno je povlašten. Beskrajno povjerenje mojih troje unuka očitovalo mi je svu čistoću i plemenitost duše prema kojoj su najmanja ružnoća, grubost i laž ravni zločinu, što je tako lijepo opjevala nedavno preminula lirska pjesnikinja Marija Barbarić-Fanuko. Prisjećam se i našega posjeta Karlovcu, gdje počivaju moji roditelji, kada me, gledajući mozaik Rođenja Kristova Josipa Botterija Dinija u svetištu sv. Josipa, najstarija unuka upitala zašto anđeli nemaju čarapice. Nije li im hladno na vjetru? U djece nema površnosti ni hladnoće koja se u nas starije često uvuče. Ona nas podsjećaju na Božji svijet, kao što su svojom vjerom mene podsjetile i naše hrvatske junakinje poput benediktinki Čike i Vekenege. One nisu imale ulogu bake. Ali u filmu koji sam snimila i ispripovjedila dio naše drevne povijesti sažeto je tisuću godina na početku kojih stoje ove časne žene sa svojim knjigama, vjerom i glazbom. Hrvatsko srce koje pjeva i moli, ona jezgra što drži na okupu čitav narod.
Naziru li se u učiteljskoj mirovini putokazi današnjemu školskomu obrazovanju?
Najpoznatiji likovi Vaših romana osobe su kojima je nasilno oduzeta starost: Alojzije Stepinac, Ivan Burik, Jean-Michel Nicolier… Nije li to i svojevrsnim portretom hrvatskoga naroda – zrcalnim prikazom njegovih neprilika da se upokoji, ali i da se pomiri s prošlošću?
Pogled u prošlost nikada nije jednostavan. Onoga časa kada čovjek u ruke uzme povijesni dokument, mora s njime uzeti i sve ono na čemu je nastao. Dobro je poznato da valja prvo shvatiti uzroke da bi se razumjele posljedice. Međutim, nama je dandanas to onemogućeno. Brani nam se da razobličimo lažnu povijesnu istinu nastalu nakon 1945., za koju je i jedan jugoslavenski povjesničar kakav je bio Duško Bilandžić ocijenio da bi je trebalo spaliti. Ne mislim da bi išta trebalo spaljivati niti kanim dokazivati ičiju bezgrješnost. No povijest se ne smije tumačiti tako da se na leđa čitavoga naroda stavlja hipoteka krivnje, i to krivnje utemeljene na lažnim brojevima. Posvojila sam sina Nicoliera pišući o njemu i gutajući suze za Vukovarom…
I u umjetnosti nam nedostaje prikaza onoga što je uronjeno u zbilju, u realno vrijeme i prostor. Čovjek ne mora biti ni licemjer ni svetac da bi primijetio da su likovi naših suvremenih filmova i knjiga često iščupani iz svojih sredina, oblikovani po ideološkim zamislima svojih autora i potom projicirani u djelo. A kada je u temelju djela laž, izopačenost, nastranost, to nije djelo umjetnosti, nego ideologije. Zašto takvu »umjetnost« danas moramo skupo plaćati? Ona sama sadrži toliko ružnoće i laži da nikada ne može dosegnuti minula stoljeća. Naša je potreba za ljepotom bogomdana.
Vidina Ptica Noći nije tek ptica povijesti. Riječ je prije o vjernosti snu kakav je sanjao i Alojzije Stepinac: snu o vjernoj, slobodnoj, čestitoj Hrvatskoj, Hrvatskoj koja se raduje. Ta je radost ponekad utihnula, ali nije minula. Materijalistički duh nagrizao je skromne tkanine kojima smo bili zaogrnuti, i s njima onaj dašak istine koji su nam sačuvali naši pradjedovi i prabake.
Ono što je od nje preživjelo protjerava se u geta. Osobno sam to iskusila nakon objave »Kardinalova srca« 2004. godine. Ali ne pada mi na pamet dati se zatočiti u ponoru iz kojega bih trebala šutke promatrati kako se nad Hrvatskom gomilaju oblaci.
Tako su mislili Hitler i Staljin; tako je mislio i Tito dok i sam nije ostario. To je posljedica prosvjetiteljskoga pogleda na čovjeka kao biokemijsku masu – pogleda koji ima sva obilježja dogme koja isključuje dušu. No ta dogma nikada ne može nadomjestiti ljepotu istine da je život neobjašnjivo čudo. U mom posljednjem romanu nalazi se rasprava koju je moj otac vodio s nekim ljudima o tome što je život, tko mu je uzročnik i koja je njegova svrha. Do pod starost nastojao je pronaći odgovor na pitanje odnosa dobra i zla i smrt ga je u tome zatekla. Težnja k Istini temelj je svega duhovnoga života. No ta Istina je »voda duboka«.
Naivno je vjerovati da se bol može izbjeći, kakva god ona bila. Jednako je naivno tražiti krivnju za bol u drugome ili u Bogu. No rezignacija nije jedini vidik pod kojim valja promatrati bol. Izmaglica strašne boli čovjeka odvaja od stvarnosti, postavlja ga u prostor koji nije prostor, u vrijeme koje nije vrijeme, na prag novoga svijeta. Tek tada čovjek uviđa da sva tumačenja toga misterija – od fizioloških i psiholoških do transcendentnih i mističnih – ne mogu dohvatiti ono što postoji onkraj njegove spoznaje. A mi se danas toliko toga bojimo! Bojimo se ostati sami sa sobom bez »tutafona« i televizije da se ne bismo susreli s vlastitim mislima, beznadnim i beznačajnim, nepotrebnim i odanim ružnoći. Ljepota je strašno potrebna da bi čovjek istinski preživio. No to je tek prvi stupanj. Drugi je korak prijeći do spoznaje uma, a potom i do spoznaje vjere. Do spoznaje konačne Istine. Istina je samo ondje gdje je stajao križ. I nigdje drugdje.
