Prema suvremenim praznovjerjima, čovjek će pojavu anđela raspoznati u nizu fizičkih očitovanja: povišenju temperature i trncima u glavi, slatkastu mirisu i obojenim svjetlima. Premda navedeno više zvuči kao popis neuroloških simptoma negoli duhovnih znakova, Sveto pismo ne skriva da susret s nebeskim duhovima prate raznovrsne psihološke reakcije. Najrazumljivija je od njih strah u svim svojim oblicima: od zebnje sudaca i strepnje kraljeva do trepeta proroka i jeze pastira. No anđeoske su pojave obnavljale i pouzdanje praoca Jakova i Jude Makabejca, poočima Josipa i misionara Pavla. Koliko je teško pronaći biblijskoga anđela koji čovjeku nije donio riječ nadahnuća ili opomene, toliko je u Pismu lako pronaći anđele koji su bez riječi ostavljali čak i junake rječitosti poput Djevice Marije i apostola Petra. Znakovito je pak da su anđeli nasmijali tek jednu ženu – Saru – a rasplakali samo jednoga muškarca: Ivana.
»I vidjeh snažna anđela gdje iza glasa proglašuje: ‘Tko je dostojan otvoriti knjigu i otpečatiti pečate njezine?’ (…) Briznem u plač jer se nitko ne nađe dostojan«, opisuje Ivan iskustvo koje je prethodilo pojavi Jaganjca sa sedam rogova i sedam očiju. Premda je vidjelac Jaganjca začudno opisao kao Lava, a u njegovim očima prepoznao i sedam duhova Božjih, simboličko obilje prizora potaknulo je obilje srednjovjekovnih minijatura. Ali Ivanovo je viđenje u velikom formatu prikazao i njemački slikar koji je po njemu dobio i ime. Ne treba tumačiti koje je najznamenitije među nekolicinom očuvanih ulja na drvu Majstora Viđenja svetoga Ivana. Ipak, valja rastumačiti zašto su na njemu spomenuti duhovi naoko odsutni. Izvan koncentričnih mandorla s duginim obrubom osim Ivana i dvoje donatora nalazi se tek jedan anđeo. Snaga kojom se njegov proglas opire sili gravitacije i fizionomiji tijela kao da svjedoči: Ivan vidi jer mu anđeo govori.
Suvišno je tumačiti koliko je snažan morao biti glas Mattea Carrerija kada je dominikanac samo njegovom silinom nagovorio turskoga gusara da ga uz dvojicu subraće pusti iz zarobljeništva na brodu otetu između Genove i Pise. No hrabrost koju je talijanski blaženik – preminuo 1470., kada je uminuo i njemački vizionar – iskazao odmah potom još se više dojmila razbojnika: kada je redovnik ponudio svoju slobodu u zamjenu za oslobođenje jedne žene i njezine kćeri, gusar im se svima smilio. Glas brata Mattea briznuo je iz stalnih propovjedničkih putovanja, a onaj kojega su zbog miline zvali anđelom svoje je propovijedi hranio razmatrajući Muku sve dok u srcu i sam nije oćutio pečat Kristove boli. No njegova je hrabrost bila plodom isposničkoga kroćenja strastvene naravi, koja se nije mogla oprijeti zovu obilja redovničke psalmodije. Za to neka posvjedoči kraj: tek nakon što je zamolio dopuštenje poglavara da umre, sreo je anđele.
