KOJA JE TO »PRVA I JEDINA IDEJA« AUTORA TISUĆA TEKSTOVA? Kršćanska (i) politička misao Franje Nevistića

Umni i neumorni Vinko Nikolić nazvao ga je u naslovu svoga članka »najboljim čovjekom svoje Šujice«. Političar, filozof, publicist Franjo Nevistić, »bosanski Hercegovac ili hercegovački Bošnjak«, još je jedan među brojnima što ih je svibanj 1945. dosmrtno izgnao iz domovine, s osudom da sanjaju njezinu slobodu.

Članak zaplijenjen u tiskari

Rođen je 2. srpnja 1913. u Šujici, gdje je pohađao osnovnu školu, a srednju na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu. Studirao je pravo u Zagrebu, gdje je 1939. diplomirao, a 1940. postigao doktorat. Kao odličan govornik privlačio je mlade državotvorno usmjerene studente, ali i pažnju policije pa je bio zatvaran. Članak »Naša kulturna orijentacija«, napisan za »Almanah hrvatskih sveučilištaraca«, bio je zaplijenjen u tiskari. Svršivši studije, radio je kao odvjetnički pripravnik. Nakon uspostave NDH-a bio je tajnik u kabinetu ministra pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirka Puka. Početkom prosinca 1941. otišao je na studij u Rim.

Bio je osjećajan, a misaono koncizan, jezgrovit, jasan, »ozračen klasikom sadržaja, stila i izraza, duboko humanističkim vrijednostima, inspiriran najvišim idealima Istine, kršćanskofilozofskim načelima prožet«.

Od listopada 1942. do rujna 1943. drugi je tajnik u Poslanstvu NDH-a u Rimu, istodobno nastavljajući studij. U listopadu 1943. imenovan je docentom na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Godine 1944. pošao je na Pravni fakultet u Beč. Istodobno piše članke u hrvatskim časopisima iz područja prava i filozofije. Početkom 1945. postao je glavni urednik tjednika »Spremnost«. Izbjegavši tragičnim zbivanjima kod Bleiburga, sklonio se u izbjegličkom logoru u Salzburgu i upisao se na Pravni fakultet u Grazu. Godine 1946. odlazi u Rim, gdje je nastavio studirati pravne znanosti sve do polaska u Argentinu 1947.

Izdavao polumjesečnik

Kao plod studija u Grazu i Rimu nastala je njegova knjiga »Temelji demokracije – kriza i obnova«, koja je objavljena 1971. u Rimu, ali prve retke zapisao je, kako reče, »skriven u jednoj šupi na Worterseeu u Austriji«. »Skriven u vrtlogu zločina i ludila, koje je carevalo neposredno na svršetku rata…« U travnju 1947. sa suprugom Ljiljanom stigao je u Buenos Aires, gdje je zajedno s Vinkom Nikolićem započeo izdavati polumjesečnik »Hrvatska – glasilo Hrvata Južne Amerike«. Istodobno je postao glavni tajnik »Hrvatskoga domobrana«, a 1948. sudjelovao je u organiziranju »Hrvatskoga odbora za Republiku Argentinu« te postao njegov predsjednik.

Godine 1950., zbog sukoba s Antom Pavelićem, s Nikolićem je napustio uredništvo »Hrvatske« i »Hrvatski domobran« i posvetio se pisanju, postavši plodan suradnik čikaškoga franjevačkoga tjednika »Danice«, u kojoj je uvodničar gotovo do smrti, s više od tisuću tekstova, u »Hrvatskoj reviji« i »Studia Croatica«, gdje je pisao na španjolskom jeziku i čije je uređivanje preuzeo 1968. Iste godine preuzeo je i dužnost predsjednika »Hrvatsko-latinoameričkoga kulturnoga instituta«, njezina izdavača, osnovanoga 1960. Već prije toga, 1956., bio je suosnivač »Hrvatsko-argentinskoga kulturnoga kluba«.

Imao dar vodstva
Njegova prva i jedina ideja, kojoj se predano do kraja posvetio, bila je slobodna Hrvatska u federalnim ili konfederalnim vezama s Bosnom i Hercegovinom, držeći posebno važnom zadaćom izgradnju zajedništva između katolika i muslimana.

Godine 1972. objavio je knjigu »Croacia y la actual crisis de Yugoslavia« (Hrvatska i sadašnja kriza Jugoslavije), a 1977. priredio je zbornik na španjolskom jeziku »Croacia y su Destino« (Hrvatska i njezina sudbina), napisavši većinu priloga. Surađivao je i u knjigama »Tragedia de Bleiburg« 1963. i »Bosnia y Herzegovina« 1965. Bio je suradnik i u franjevačkom »Hrvatskom kalendaru«. Objavio je vrlo mnogo dopisa i osvrta upućenih raznim argentinskim publikacijama. Rabio je pseudonime kao Efemeron, Miron i inicijale FN. Umro je 13. lipnja 1984. u Buenos Airesu, na spomendan sv. Ante, zaštitnika Šujice. Pokopan je u okolici Buenos Airesa. Posmrtno mu je, 1989., izišla knjiga »Za slobodu čovjeka i hrvatskoga naroda«.

Bio je osjećajan, a misaono koncizan, jezgrovit, jasan, »ozračen klasikom sadržaja, stila i izraza, duboko humanističkim vrijednostima, inspiriran najvišim idealima Istine, kršćanskofilozofskim načelima prožet« (T. Gazzari), pa je i svoje pisanje prožeo »filozofskim kršćanskim načelima« (V. Ciprin). Bio je prije svega politički mislilac. Odnosno, kako veli Nikolić, »uvijek se želio posvetiti kulturnom djelovanju… a posebno svojoj omiljenoj filozofiji prava«. Njegova prva i jedina ideja, kojoj se predano do kraja posvetio, bila je slobodna Hrvatska u federalnim ili konfederalnim vezama s Bosnom i Hercegovinom, držeći posebno važnom zadaćom izgradnju zajedništva između katolika i muslimana. Iako je imao dar vodstva, zbog političkih se sukoba uklonio iz stranačko-ideološkoga rada, postavši »’arbiter rerum politicarum’, kamen temeljac objektivnoga, ispravnoga hrvatskoga političkoga shvaćanja za ostvarenje narodnih ideala i utjelovljenje dobra i poštena čovjeka« (V. Ciprin).

Zaklada i ulica po njegovom imenu

Osim političkih članaka o pravaštvu, NDH-u, demokraciji, političkom pluralizmu, odnosu kršćanstva i marksizma, pisao je o kardinalu Stepincu, fra Dominiku Mandiću, s. Anki Petričević, Lucijanu Kordiću, Rajmundu Kupareu, Ivanu Merzu, Krunoslavu Draganoviću, Franji Tuđmanu i dr.

Osnovna škola u Šujici zove se po njemu, a osnovana je i zaklada s njegovim imenom za pomoć učenicima i studentima. Njegovo ime nosi i ulica u Zagrebu.

IZVORGlas Koncila br. 20/2017.
Prethodni članakUŽASNA JE I SAMA POMISAO Da nema Isusa…
Sljedeći članakFILM »OD RAME DO KONGA« Radosna djeca u čijim se očima vidi nada u život