»Osijek je za tolike žrtve valjda zavrijedio da imade u svojoj sredini potpuni umjetnički spomenik.« S tih nekoliko riječi velikoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera potkraj 19. stoljeća počela je povijest današnje osječke konkatedrale sv. Petra i Pavla. Gradnja je započela 1894. a završena je šest godina kasnije. U svibnju 1900. ostarjeli je biskup Strossmayer, u jednom od svojih posljednjih pojavljivanja u javnosti, posvetio crkvu sv. Petra i Pavla. Rodnomu se gradu biskup vizionar odužio impresivnim neogotičkim sakralnim zdanjem pod čijim se svodovima do danas snagom vjere napajaju naraštaji Osječana.
No od slavnih vremena biskupa graditelja, preporoditelja i prosvjetitelja grad na Dravi dao je i brojne žrtve. To vrijedi i kada se iz osječke povijesti izdvoji samo razdoblje Domovinskoga rata, kada je grad i bio na prvoj crti obrane Hrvatske. Konkatedralu sv. Petra i Pavla u tim su tmurnim danima neprijateljski projektili pogodili više od stotinu puta. Bitaka i žrtava ne nedostaje ni danas, kada se u slobodnoj i neovisnoj državi upravo na istoku Hrvatske vodi borba za demografski opstanak.
Župnik Matej Glavica: »Pred ljude treba uvijek ići s duhovnim ponudama. Otkako sam ovdje župnik, primijetio sam da to ljude najviše privlači. Primjerice velika devetnica sv. Josipu, koja je ove godine bila vrlo posjećena. Slično je bilo i s devetnicom Majci Božjoj Lurdskoj«U zagrljaju jarkih fresaka
Ipak, pustoš nije jedan od prizora na koji se u osječkoj konkatedrali nailazi kada se sasvim »obične« nedjelje sudjeluje u misnom slavlju. Klupe su uglavnom popunjene. A u njima nije iznenađujuće vidjeti i mlada lica, mlađe obitelji s više djece – jedno u trku, jedno u kolicima, a jedno u naručju. Na misama su i obitelji koje su se odvažile i na četvrto i peto dijete. Ondje su i osnovnoškolci i srednjoškolci, studenti i drugi mladi, a oko oltara i lijepi broj ministranata. Tijekom mise formirao se i poduži red penitenata koji su strpljivo čekali svojih nekoliko minuta u ispovjedaonici.
Unutrašnjost crkve bogato je urešena, osobito freskama jarkih boja na zidovima i svodovima, na kojima je Mirko Rački prikazao najvažnije epizode iz Staroga i Novoga zavjeta. Osječka konkatedrala sa svim svojim ljepotama nije samo jedan od simbola koji rese vedute grada na Dravi, pa ni svojevrsna riznica prošlosti koju uz druge znamenitosti, poput Tvrđe, rado obilaze brojni putnici, kako iz Hrvatske tako i iz inozemstva. Ona je i duhovno stjecište, te čas izgleda kao stup na kojem počiva duša Osječana, a čas kao srce grada na Dravi čiji otkucaji očitavaju nadu.
Pred ljude uvijek s konkretnim duhovnim ponudama
»Iako se u središtu grada nalaze različite administrativne i poslovne zgrade, fenomen je osječkoga centra da je on zapravo jako dobro naseljen trajnim stanovništvom, što možda i nije slučaj u nekim drugim gradovima. Tako prema popisu stanovništva na prostoru osječkoga Gornjega grada, koji obuhvaća i konkatedralna župa sv. Petra i Pavla, ima oko 15 000 stanovnika, od kojih se 11 000 njih izjašnjava kao rimokatolici. Godišnje, kada je blagoslov, obiđemo oko 2600 obitelji. O gustoj naseljenosti središta Osijeka govori i to da naša župa obuhvaća čak pet osnovnih škola«, započeo je oris vjerskoga života župnik Matej Glavica. U osječkoj je konkatedrali on župnik od 2023., kada je naslijedio dugogodišnjega župnika Adama Bernatovića.
Nedjeljama se podijeli oko dvije tisuće pričesti, dodaje župnik Glavica, a fenomen je osječke konkatedrale što je ona i svojevrsna ispovjedaonica ne samo Osijeka, nego i svih obližnjih mjesta koja gradu gravitiraju. Osobito je to vidljivo u korizmi i u došašću, ali i nedjeljama i blagdanima tijekom godine. Svake nedjelje u konkatedrali se slavi pet misa, uz anticipiranu misu subotom u obližnjoj crkvi sv. Roka.
»Uz toliki broj misa, ali i drugih zadaća koje su pred župnikom, jedan je od izazova imati preko tjedna i nedjeljama dovoljan broj suradnika laika. No pred ljude treba uvijek ići s duhovnim ponudama. Otkako sam ovdje župnik, primijetio sam da to ljude najviše privlači. Primjerice velika devetnica sv. Josipu, koja je ove godine bila vrlo posjećena. Slično je bilo i s devetnicom Majci Božjoj Lurdskoj. A jedna od prvih takvih ‘ponuda’ bilo je i tjedno euharistijsko klanjanje. To je uz klanjanje pred Presvetim i misa s propovijeđu, pričest pod objema prilikama. Zanimljivo je što je od početaka klanjanje četvrtkom privuklo i lijep broj mladih. Vidi se da oni ne ‘navraćaju’, nego žele biti redoviti, imaju kontinuitet. I moja je želja da katedrala koja je u središtu grada postane još snažniji magnet koji ljude privlači k duhovnim sadržajima«, navodi župnik Glavica.
Vjenčanje ne može biti tek »parada«
Uz skupinu mladih pod krovovima osječke konkatedrale okupljaju se i druge zajednice – zboraši, biblijska skupina, Marijina legija, moliteljice Krvi Kristove… Budući da je konkatedrala stalno otvorena tijekom dana, organizirana je i skupina »pazitelja«. Tko u konkatedralu navrati »slučajno«, malenu uspomenu može ponijeti i iz njezine suvenirnice. Nedavno je u župi održan i tečaj Kursiljo s ciljem da on postane temelj obiteljske zajednice koja bi s djelovanjem započela od jeseni. Krajem ljeta u župu dolaze i salezijanci s oratorijem, kako bi se uoči početka školske godine potražili i neki noviji pristupi kako pridobiti i drugu djecu i mlade, dodao je župnik. Kateheze su u konkatedrali organizirane za sve skupine djece, od prvoga do osmoga razreda, a one su i prigoda da se roditelji privuku i uključe u život župe.
Ljepota osječke konkatedrale jedan je od razloga i zašto je ona, dodaje župnik, i »popularna destinacija« za vjenčanja. Godišnje se vjenča oko 130 parova, od čega je možda četrdesetak parova u kojima barem jedno od mladenaca pripada župi. »Razumijemo mladence jer ovo je i naša konkatedrala i središte grada. Ali držimo i do kvalitetne priprave za brak. Prošle nam je godine bilo 700-tinjak polaznika ženidbenoga tečaja. Ne želimo da se vjenčanje svede na nekakvu ‘paradu’. Nama je cilj da prije ženidbe oni prođu formaciju, da prije braka sebi postave i neka pitanja«, pojasnio je župnik Glavica. Desna ruka na svim pastoralnim »frontovima« župniku je i mladi kapelan Domagoj Brkić. Rodom iz Nijemaca, prije dvije godine zaređen je za svećenika. U konkatedrali je od prošloga ljeta, a ranije je ondje prošao i đakonski praktikum pa zajednicu i njezine potrebe otprije dobro poznaje.
Mladi u konkatedrali imaju svoje mjesto
Jedan od stupova svih pastoralnih aktivnosti u osječkoj konkatedrali bez dvojbe je i s. Branka Čutura, redovnica družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, glasovitih »križarica« bez kojih je – kao i bez biskupa Strossmayera – nemoguće ispisati bilo kakvu ozbiljniju povijest Đakovačko-osječke nadbiskupije i istoka Hrvatske. Na jednoj je misi s. Čutura na koru s »velikim« zborašima. Na idućoj je misi s »malim« zborašima, prvopričesnicima i drugom djecom kod glavnoga oltara. Uključena je i u druge aktivnosti, kao što su katehizacija mladih, a često je i poveznica između raznih zajednica i prva osoba u župi kada treba razmijeniti kontakte… U konkatedralnoj je župi od 2003. godine. Na pitanje jesu li se u tih dvadesetak godina promijenile potrebe ljudi s. Čutura odgovara: »Prije svega u tom sam se vremenu i ja promijenila, a kako se čovjek mijenja, tako on i drugačije promatra situacije koje su oko njega. No mogu reći da se nakon Domovinskoga rata dogodio zamah kada su svi najednom počeli dolaziti u Crkvu. Kasnije se taj polet smirio i ljudi su se polako profilirali.«
»Sadašnja je situacija, koja traje barem desetak godina, da su među nama i mlade generacije koje su oblikovane tehnologijom i društvenim mrežama. Za nas je i to izazov. Ali u zadnje vrijeme primjećujem da osim što traje ta borba za djecu, u ljudima ipak raste čežnja za Bogom. Raste potreba za drugačijim vrjednotama od onoga što nudi suvremeni svijet. Ta je čežnja danas možda snažnija nego prije. Čini mi se da su ljudi u nekim stvarima došli do vrhunca i sada se vraćaju vjeri«, pojašnjava s. Čutura i dodaje: »Kod nas se u konkatedrali to vidi i na mladima, kao i na mladim roditeljima. I u njima je velika potreba za Bogom. Oni na mise više ne dolaze samo nedjeljom, nego i u tjednu. Puno ih dolazi i na ispovijed, dolaze u crkvu i na ‘obične’ molitve. Ovdje traže mir i tišinu. Oni u konkatedrali imaju i ‘svoje mjesto’, gdje obično sjednu i u miru se pomole.«
Voditelj zbora Dalibor Ratić: »Sve što radimo, radimo na slavu Božju. Konkurencije nemamo, nego sami postavljamo standarde. Želimo da sve izvodimo što je bolje moguće. Radimo i redovito se okupljamo. To može biti i jednom ili dva puta tjedno po sat, sat i pol ili više. Kada ne ide, uvijek možemo imati još jednu probu. U zboru je pedesetak ljudi, od kojih je 40-ak stalnih članova i u svim dijelovima godine nije nam problem organizirati se, dogovoriti se.«
Voditeljica dječjega zbora Dubravka Matić: »Prije 30-ak godina započeo je moj put u osječkoj konkatedrali, gdje sada vodim dječji zbor. Išla sam u glazbenu školu, studirala glazbu, i zajedno sam sa svojom obitelju odmalena uz Crkvu. Danas ne mogu život zamisliti bez ove župe. Ovdje sam upoznala i svojega supruga. Što primam na misama svjedočim i u životu i nije mi problem ‘izlazak iz sigurnoga prostora’. Ne bojim se govoriti o vjeri u školi u kojoj radim, u zbornici.«
Član župnoga ekonomskoga vijeća Renato Vojedilov: »Naša se Crkva obnavlja još od rata i u nju su uložena znatna sredstva. Ali obnavljamo se i kao zajednica. Osjećamo da je u Osijeku polako stao val iseljavanja. Ima i onih koji se vraćaju. Oko nas je u crkvi i puno mladih obitelji i moj je dojam da je sada slika ipak bolja nego što je bila možda u nekim ranijim godinama.«
»Djeca primijete puno više nego što mi mislimo«
Supružnici Lucija i Martin Rukavina jedni su od župljana koji svjedoče otvorenost životu. Roditelji su petero djece i cijela je obitelj uključena u život župe, svatko na svoj način. Čak i najmanji članovi, koji tek uče govoriti i hodati, samouvjereno pridonose vedrini nedjeljne mise. »Roditeljstvo zaista ne osjećamo kao ‘napor’. Oboje smo došli iz različitih župa, ali i ondje smo bili angažirani. U ovu smo župu došli prije desetak godina. Važno nam je da smo uspjeli ono što smo imali u svojim sredinama iz kojih smo došli, a to je njegovanje vjere. Svjesni smo da su pred nama razne teškoće. Ali imali su ih i naši roditelji i roditelji prije njih. Svako vrijeme ima svoje izazove. Danas je možda teško djeci dati odgovor na neko njihovo ‘zašto’, kada pitaju: ‘Zašto oni drugi nešto rade onako, a mi ovako?’ Iznenađeni smo time da djeca primijete puno više nego što mi mislimo i zato je važno da im mi kao roditelji djelima svjedočimo koje su prave vrjednote. I jako sam sretna što smo svi pri Crkvi. Trudimo se usaditi u njih sjeme vjere koje će nositi kroz život«, pojasnila je majka Lucija Rukavina.
»Ovdje pronalazim svoj mir kada je teško«
Jedan od vjernika mlađe generacije koji su se zajedno sa svojim obiteljima pronašli u konkatedralnoj župi sv. Petra i Pavla je i Željko Nikolić. Teolog po struci u župi je angažiran kao izvanredni djelitelj pričesti i kao kateheta za mlade. Radi kao voditelj jednoga restorana brze hrane te kao športski trener. Pomalo u šali dodaje da se tim poslovima bavi »u slobodno vrijeme« budući da župu smatra središtem svojega života.
»Ovamo dolazim zajedno s obitelju. Ovdje se punim i osnažujem, ovdje pronalazim svoj mir kada je teško«, dodaje Nikolić. Kako se zbog poslova u koje je uključen kreće i među mladima, na njemu je odgovornost i da pred njima – bez nametanja – svjedoči ono što njega osnažuje u Crkvi. »Uvijek mi je važno da kada iziđem s mise i kada se nađem u nekoj svakidašnjoj situaciji, na nogometu, na poslu, u teretani, drugima oko sebe prenesem radost koju osjećam. I plodovi iznenade. Nedavno, kada smo u konkatedrali imali koncert klape Hrvatske ratne mornarice ‘Sv. Juraj’, neki su mi kolege s nogometa rekli da im je koncert bio predivan, ali i da su iznenađeni time što su mene vidjeli u crkvi. Zvučalo je to otprilike: ‘Ti si normalan i ideš u Crkvu? Doći ćemo češće zato i mi’«, podijelio je anegdotu Nikolić.
Konkatedralna župa sv. Petra i Pavla u Osijeku
