Tiho i nenametljivo, gotovo u duhu badnje noći, inicijativa trajnoga euharistijskoga klanjanja u samo nekoliko godina raširila se po cijeloj Hrvatskoj, pokrivši gotovo sva veća gradska središta, pa je na neki način postalo prirodno da sugovornicom u svečanom božićnom dvobroju Glasa Koncila bude koordinatorica te inicijative Nada Burum. Posljednja kapela trajnoga euharistijskoga klanjanja (dan i noć, 365 dana u godini) otvorena je krajem studenoga u Zadru. Takvo širenje, jasno, od sugovornice iziskuje nesvakidašnji trud. »Ispunjavanje onoga što čovjek prepoznaje kao volju Božju često je križ jer traži odricanje od privatnih obveza i posla, odvajanje od obitelji. Traži odricanje od samoga sebe. Ali kako drugačije nasljedovati Krista«, osobno je posvjedočila. Staviti Isusa na prvo mjesto za nju je »prirodno«, »logično«, »spasonosno« i naposljetku »pošteno«. »A kad je teško, čovjek ponese križ i pouzdaje se da Bog zna u kakvoj je fazi…« Svjesna je sugovornica da je za ozbiljno i stvarno nasljedovanje Krista potrebna i samokritičnost. »Treba«, kaže, »zastati, često propitati sebe, promotriti objektivno iz više perspektiva idem li za Kristom radi njega samoga, je li mi uistinu najbitnija njegova volja i što bi on učinio u određenoj situaciji; ili sam možda u komfor-zoni i pomalo prikrivam vlastite interese jer mi godi pozicija i međusobno podupiranje? Takvih se stvari treba čuvati, štetne su za Crkvu.« U tom je duhu, očito, rado prihvatila dati intervju za Glas Koncila, od čega nije odustala ni kad se na tom putu iznenada pojavila vrlo ozbiljna i uistinu nesvakidašnja zaprjeka.
Na Božić slavimo Božje utjelovljenje, onaj blagoslovljeni dan kad je Bog postao čovjekom, kad se od Djevice rodio kao ljudsko biće, kao Isus Krist, »radi nas ljudi i radi našega spasenja«. Riječ je o najvažnijem događaju u ljudskoj povijesti, događaju koji je kao neki rez nakon kojega postoji ono prije i ono poslije. Euharistija je vezana uz »ono poslije«. Naime, nakon što se rodio, proživio ljudski život, umro teškom i nepravednom smrću te slavno uskrsnuo, Isus je trajno želio ostati s nama na poseban način, dohvatljiv našim osjetilima pod uvjetom da naš um i srce imaju svjetlo vjere. To je euharistija. Isus trajno prisutan u kruhu, u hostiji, sve dok ponovno ne dođe.
Željeli smo da u kapelama trajnoga euharistijskoga klanjanja Isus bude trajno i nenametljivo prisutan i da na taj poseban način njegova vrata budu uvijek otvorena svima, onima koji dolaze na klanjanje sa živom vjerom, ali i onima koje nešto tajanstveno potakne da uđu i da se zadrže. Ponekad se dogodi upravo to, da slučajni prolaznik svrati na nekoliko minuta u kapelu i da u tom kratkom susretu doživi presudnu promjenu. Često slušamo svjedočanstva da je upravo na taj način Božja ljubav nekoga dotaknula, da je netko osobno susreo Gospodina i da je pronašao mir koji ovaj svijet jednostavno ne može dati.
Riječ je o onom posebnom trenutku koji svatko za sebe pamti i vraća mu se kao izvoru jer je tada spoznao veličinu ljubavi kojom nas Isus ljubi i iz koje je za nas dao svoj život. Nakon toga trenutka više ništa nije isto, nakon njega – da se izrazim slično kao u prethodnom pitanju – postoji ono prije i ono poslije. Toga se trenutka Bog rađa u ljudskom srcu. To je osobni Božić svakoga tko osobno i dubinski povjeruje. Tako je, ukratko, u kapelama trajnoga euharistijskoga klanjanja svaki dan na neki način Božić jer nam je Isus trajno izložen kako bismo se mi mogli izložiti njegovoj prisutnosti. Ako mu se otvorimo, može doći do susreta, do Božjega rođenja u našem srcu, do našega osobnoga Božića. Zato nam se čini da je otvaranje nove kapele trajnoga euharistijskoga klanjanja u nekom gradu također trenutak posebnoga Božjega pohođenja za taj grad, dakle također neka vrsta Božića.
Zanimljivo mi je to da određeni broj klanjatelja ima unutarnji poticaj birati noćne sate, kao što su često činili veliki svetci i misionari. Vjerojatno je dubinski razlog to što su se mnoga spasonosna događanja zbivala noću. Naš uzor klanjanja, Isus Krist, provodio je čitave noći u molitvi. Noću je, na posljednjoj večeri, naš Gospodin dao samoga sebe u kruhu i vinu svojim učenicima, poklonivši svima nama euharistiju te učinivši od učenika svoje prve svećenike. Iste noći u Getsemanskom vrtu otpočinje njegova muka. I konačno jedne noći ustaje od mrtvih. A kad govorimo o Božiću: jedne noći anđeli navješćuju pastirima da se u Betlehemu rodio Spasitelj; u noći se pojavila zvijezda koja je mudrace s Istoka odvela Djetetu Isusu da mu se poklone. Oni koji se klanjaju noću noćni su stražari koji navješćuju svitanje novoga Dana, dana trijumfa Božanskoga Kristova Srca i Bezgrješnoga Srca Marijina, tj. njegova euharistijskoga kraljevstva. Tko se noću klanja, bdije da vrata ostanu otvorena, u skladu s riječju proroka: »Vrata će tvoja biti otvorena svagda, ni danju ni noću neće se zatvarati« (Iz 60, 11).
Nisam, jasno, u stanju dati neki stručan odgovor na Vaše pitanje. No kad kao vjernica o tome razmislim, smatram da u središtu nije noć, nego »svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka«; svjetlo koje »u tami svijetli i tama ga ne obuze«. Noć je tu da bi što snažnije zasjalo Dijete koje se rodilo. I još jedno. Rodio nam se Emanuel, »s nama Bog«. I ni jedna noć nije tako tamna da on koji je svjetlo i toplina ne bi bio s nama, pa ni noć same smrti. Nemoguće je zanijekati da oko nas, ponekad i u nama samima, ima mnogo mračnoga, ružnoga, lažnoga, tjeskobnoga, no u svemu je tome, u svim ugrozama, Emanuel, s nama Bog.
Pa sad kad smo govorili o Kristu kao svjetlu koje prosvjetljuje sve ljudske noći, pali su mi na pamet početci našega djelovanja. Najprije je u Hrvatskoj započelo u Rijeci i Crikvenici. Na blagdan Gospe Lurdske 2019. godine uspostavljeno je u Dubrovniku i od tada se, po istom i jasno definiranom modelu, kapele otvaraju i u drugim gradovima Hrvatske. Danas ih je ukupno 16, a u nekim je gradovima trajno euharistijsko klanjanje u fazi pripreme.
No presudan trenutak za to širenje dogodio se odmah nakon otvaranja kapele u Dubrovniku. Tada me je obuzeo, rekla bih, sveti nemir da trajno klanjanje treba uspostaviti u Vukovaru, gradu koji je na poseban način proživio ljudsku noć i kojemu je na poseban način potrebno Božje svjetlo i toplina. Na srcu su nam bili ranjeni Vukovar i Slavonija iz koje su mladi tada intenzivno odlazili. Otvoriti kapelu trajnoga euharistijskoga klanjanja bilo je zahtjevno, pripreme su trajale punih devet mjeseci. No ustrajnosti nije nedostajalo jer je bio prisutan snažan unutarnji poticaj i duboka vjera da Isus želi na poseban način zakraljevati u tom hrvatskom gradu. Bog je činio nešto novo! U duhovnom je smislu za Hrvatsku bilo važno da u Vukovaru srca počnu zahvaljivati jer će onda moći i oprostiti. A bez oprosta nema oslobođenja. Kad se zadnji sat pokrije barem jednim klanjateljem, ako je sve drugo pripremljeno, može se započeti s trajnim klanjanjem. U Vukovaru je zadnji sat pokriven upravo na dan pada Borova naselja. To je bilo za nas posebno dirljivo, znak da je Bog uistinu želio trajno euharistijsko klanjanje u Vukovaru i potvrda da nas on vodi.
Duhovnost klanjatelja kroz tipične božićne likove
Središnji je znak Božića Dijete, a sakramentalni euharistijski znak je kruh (i vino). U kakvu su odnosu, po Vama, ta dva znaka?
Oba znaka u biti govore isto. Dijete je novi život, dijete je radost što živimo zajedno s drugima. A kruh je temeljna ljudska potreba. Oba nam znaka govore da Bog prema nama ljudima ne postupa svisoka, nego postaje jednim od nas, nama jednak; da nam ne želi ništa oduzeti, nego samo davati, obradovati nas, nahraniti kako bismo imali život. O Božiću razmatramo i slavimo Božje utjelovljenje. Ponizio se do te mjere da je za mjesto svojega rođenja izabrao štalicu. »Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama!« Ranjiv prolazi kroz patnju da bi nam pokazao koliko nas Bog ljubi. Maleno je Dijete sam Bog. To je Božje otajstvo. U euharistiji čini isto. Daruje se u sakramentu kruha i vina jer čezne da ga ljubimo kao što je on nas ljubio i da budemo jedno s njim. Stoga smatram da je za svakoga blagotvorno ako u ovim božićnim danima, osim neizostavnih misnih slavlja koja su središnja i osim veselja u krugu obitelji, rodbine i prijatelja, pronađe barem sat za molitvu pred jaslicama i pred Presvetim. Pogotovo ako to može učiniti u jednoj kapelici trajnoga euharistijskoga klanjanja. Pritom, dok sjedimo ili klečimo u tišini pred euharistijskim Isusom, ne treba se opteretiti molitvama, dovoljno je otvoriti srce. Isus je taj koji djeluje i koji u šutnji govori. On čeka da čovjekov život promijeni nabolje. Ništa mu ne mora reći – on zna.
I Bog i čovjek otajstvo su koje se ne može samo umom shvatiti, nego treba imati još dvoje: oči vjere i oči ljubavi, oči srca. Čini se da je to dvoje usko povezano. I premda se od nas očekuje da se otvorimo Bogu, vjera i ljubav su dar i samo nam ih on naposljetku može dati.
Zato mi je prekrasna ona molitva sv. Majke Terezije: »Gospodine, nauči me ljubiti. Umnoži moju vjeru. Daj da prepoznam potrebu drugoga. Daj da shvatim da mi je dano svaki dan primati neizrecivi dar.« Tek klanjajući se polako ulazimo u otajstvo Božje ljubavi i postajemo svjedoci Uskrsnuloga. To nam je također u trajnom euharistijskom klanjanju jako važno, izići iz sebe i okrenuti se drugima. U bijeloj hostiji kuca Presveto Srce Isusovo. Znamo da njegove zrake prožimaju nas, ali i da se šire dalje, izvan zidova kapele, te da žele zahvatiti cijeli svijet. Stoga kad je čovjek na klanjanju, nije ondje samo za sebe. Ondje je za mnoge. Ondje je za cijeli svijet. Nužno je pozvan biti promicateljem mira i dobra te svjedočiti za istinu gdje god to može. Osim toga, u svetoj misi i klanjaju vjernici su iznutra povezani kao udovi istoga tijela, Crkve. Zato treba vjerno slijediti njezinu hijerarhiju. Gdje god i kad god otvaramo kapelicu trajnoga klanjanja, činimo to uz prethodni dogovor i savjetovanje s mjesnim biskupom i uz njegovo odobrenje.
Kriza vjere i moralnih vrijednosti najteža je od svih kriza jer nagriza ljudski duh. Dok je duh zdrav, svaki se problem i kriza mogu riješiti, ili se čovjek s njima barem uspijeva nositi. Govori nam to i naša povijest. To da je naša domovina »štit i vrata kršćanstva« i da je opstala upravo zahvaljujući vjeri naraštaja naših predaka za mene nije puka floskula. Danas su oko nas vidljivi i neosporivi pokušaji gušenja Božje istine, gubitak svijesti o dobru i zlu, napadi na obitelj i mnoge druge zamke. No Isusa se vrijeđa i »skriva« od svijeta i ravnodušnošću, zaboravom, nezahvalnošću, grijesima, nepoštovanjem Božjih i crkvenih zapovijedi onih koji se nazivaju vjernicima.
Ima različitih načina borbe za istinu i za kršćanske i ljudske vrjednote u društvu; i svatko je na to pozvan u skladu s okolnostima u kojima živi. No Božić je svakako prigoda da se svi otvorimo onomu što je temeljno, a to je upravo poruka odozgor: Isus Bog postao je »s nama Bog« i, što god se dogodilo, nikada ne će od nas odustati. Stoga usprkos lošim i rizičnim stvarima koje svijet donosi i pokušava nametnuti, vjernici uvijek ostaju nositelji radosti i mira jer znaju da je Isus Put, Istina i Život, jer znaju da istina oslobađa i da Bog, često na načine koji su nama nedokučivi, sve izvodi na dobro onima koji ga ljube.
U životu čovjek donosi odluke, postavlja se prema svijetu i njegovim fenomenima, bira s kim će se družiti. Mnogi – govorim o iskustvu trajnoga euharistijskoga klanjanja – odlučuju provesti sat vremena tjedno uz istinskoga Kralja mira. Prepoznaju to kao sveto bdjenje po kojem se na obitelji, na bližnje, na one koji mole i na one za koje se moli, na domovinu, na cijeli svijet izlijevaju veliki blagoslovi. Srca se uzdižu, klanjanja se ujedinjuju, plodovi se množe – i u svijetu biva više ljepote, više nade, više svjetla. Ne zaboravimo da se prava pobjeda događa kad se Bog rodi u nečijem srcu jer se tada postupno rađa i novi čovjek. Isus je prijatelj. On ne pravi razlike i ne postavlja granice. Ne ljubi manje ili više prema ljudskim mjerilima, kvalifikacijama ili društvenom statusu. Ne traži dokazivanja. On jednostavno ljubi svakoga čovjeka, bez razlike. Za sve se rodio, za sve je umro, za sve je tu u euharistiji. I čeka da mu svi ljudi dođu. Zato uistinu u punom smislu možemo reći: Sretan i blagoslovljen Božić – svima! I jedni druge poticati: »Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.«
